ZABRANJENI TEKST SA PORTALA VIŠEGRAD 24 INFO

 Dragi moji sugrađani,

Obraćam Vam se, prvenstveno, kao humanista i demokrata čiji je životni moto „ko tebe kamenom, ti njega hljebom“, a tek potom kao diplomirani novinar koji nastoji da ispoštuje pravila profesije i u ovim smutnim izbornim vremenima. Iako mi, kao službeniku za odnose s javnošću opštine Višegrad, radno mjesto nalaže da budem jedan od najbližih saradnika načelnika Popovića, na moju veliku sreću, ja to nisam. Da budem do kraja precizan. Ja to nisam od prvog dana Tominog mandata, jer mi je, odmah nakon stupanja na funkciju, doslovice rakao „da me on nije ni postavio na ovo radno mjesto“. Uslijedile su, potom, četiri duge godine ignorisanja i ponižavanja moje malenkosti od strane načelnika Popovića. 

Pošto sam prepoznatljiv kao čovjek za koga, sem jedinog Gospoda Boga, ne postoje drugi autoriteti, i koji sebi ne pravi idola, niti kakva lika niti mu se klanja, nisam, kao mnogi drugi, upao u zamku da postanem idolopoklonik novokomponovanog vođe Tomislava Popovića.

Na samom početku sebi je dozvolio da mu se pod skute uvuku poltroni koji su bili „bliski“ i prethodnim načelnicima, a koji naprasno postadoše njegovi doušnici i savjetnici. Oni su ga pune četiri godine ubjeđivali da je najsposobniji, da je nepogrešiv i da „mu nema ravna“ u Višegradskom dunjaluku. Mora se priznati da su u tome u potpunosti uspjeli. 

Vrlo brzo, zahvaljujući i svojoj urođenoj narcisioznosti, Tomo je počeo da se ponaša kao veliki vođa. Od samog početka čvrsto je držao sve konce u svojim rukama. Sa njim, bar kada sam ja u pitanju, nije bilo rasprave. Njegova je uvijek morala da bude posljednja. Za pune četiri godine nije mi pružio priliku da sjednem u njegovom kabinetu prilikom službenih razgovora, a privatnih nisam ni imao. Sva moja službena korespodencija sa voždom Popovićem odvijala se u stojećem stavu, dok se on nervozno „vrtio“ u kožnoj fotelji, dokazujući valjda tako da je moćan i neprikosnoven. 

Prilikom svakog susreta sa voždom Popovićem prisjećao sam se svojih uglednih profesora sa nekadašnjeg Fakulteta političkih nauka u Sarajevu koji su me učili da se ovakav način vladavine u političkoj teoriji i praksi naziva totalitarizmom. 

Kao novinaru i uredniku zvanične internet prezentacije opštine Višegrad često mi je skretao pažnju da je on „glavni“ i da njegove fotografije iz dana u dan moraju da „krase“ opštinski sajt. U svojoj dugogodišnjoj novinarskoj praksi, koja datira još iz vremena komunizma, nisam sreo čovjeka koji je više volio da se slika od Tome. Grdno mi je zamjerao ako bi mi „promakla“ koja fotografija na kojoj se vide predstavnici opozicionih stranaka. Već rekoh da sam kao novinar radio i u komunističko vrijeme, ali, vjerujte mi na riječ, da ovako nešto nikada nisam doživio od ondašnjih komunističkih moćnika.

Tomo nije žalio ni novac iz opštinske kase da kupi naklonost medija. Za njegove nastupe na BN televiziji Opština mjesečno plaća 3.510 maraka. Višegradski sajt 24. info „kupio“ je za 100 maraka mjesečno, a svoju promociju na poslovnom portalu iz federalne Ilidže e-kapija.ba plaća 350 KM na polugodišnjem nivou. Naravno, tu je i opštinski Bilten koji se štampa u izbornom periodu, a koji poreske obveznike košta 3.000 KM po jednom broju. 

Ukoliko otvorite bilo koji od višegradskih sajtova, izuzev Gradskog portala, sa svakog od njih će vas revnosno „posmatrati“ Tomo, a u propratnim tekstovima će vam držati pridike kako da ne skrenete sa pravog – SNSD-eovog puta. Isto vas čeka i ukoliko upalite BN televiziju i RTRS. O Radio Višegradu da i ne govorimo.

Tomo sa lovcima , Tomo sa ribolovcima, Tomo sa razdraganim trudbenicima na gradilištu puta za Višegradsku Banju, Tomo sa umjetnicima, Tomo sa fudbalerima, Tomo sa razdraganim građanima Bikavca, Garče i Prelova, Tomo sa ferijalcima predvođenim bivšim prvakom omladine SNSD-a Dubravkom Suvarom. Ovo su samo neki od naslova koje svakodnevno možete pročitati u medijima.

Unaprijed se izvinjavam , dragi moji Višegrađani, što se na trenutak još jednom moram vratiti u predratna vremena, kada sam u požutjelim primjercima novina čitao slične naslove: Tito sa lovcima , Tito sa ribolovcima , Tito trostruki heroj, Tito na omladinskoj radnoj akciji na Sutjesci, itd. itd... Čudne li koincidencije!!!

Ja Vas molim, poštovani Višegrađani, a pogotovo Vas iz opozicionih stranaka, da ne budete kivni na dio višegradskih novinara koji su se ovih dana stavili u službu Gebelsovske propagande vladajućeg SNSD-a i načelnika Popovića. Oni su na to primorani, jer moraju da zarade hljeb nasušni sa sedam kora. U protivnom, u pitanje bi došao njihov posao, a novi je nemoguće pronaći ukoliko niste član vladajuće stranke SNSD - Milorad Dodik. A kako li ga je tek teško pronaći ukoliko ste vanstranačka ličnost, poput moje malenkosti. 

Posebno Vas molim da ne zamjerate uredniku portala višegrad24info Zoranu Maksimoviću Maksi, čovjeku koji je u ovom gradu pokrenuo više humanitarnih akcija nego svi mi zajedno. Riječ je o humanisti koji je prikupljao pomoć za druge, mada je i njemu samom bila potrebna. Zbog teške materijalne situacije u kojoj se nalazi, u koju sam se u više navrata i lično uvjerio, nažalost, bio je prinuđen da proda dušu „crvenim đavolima“ za prihod od 100 maraka mjesečno.

Već rekoh da je u Višegradu nemoguće dobiti zaposlenje, ukoliko niste član ili aktivista vladajuće stranke.

Svi pripravnici koji su u posljednje četiri godine odrađivali pripravnički staž u opštinskoj Adminitrativnoj službi, izuzev jednog ili najviše dvojice, morali su da posjeduju člansku knjižicu SNSD-a. Pet radnika koji su primljeni u stalni radni odnos morali su biti ne samo članovi, već i aktivisti vladajuće stranke. Isti uslovi su važili i za ostala javna preduzeća i ustanove u Višegradu. 

Mnogi kažu da je komunizam karakterisao rigidan način vladavine. Međutim, i tada su zaposlenje dobijali pojedinci koji nisu bili članovi vladajuće komunističke partije, o čemu svjedoči i primjer mog pokojnog oca koji je radni vijek proveo na Željeznicama bivše Jugoslavije. 

I u vrijeme vladavine SDS-a u radni odnos su primani pojedinci koji nisu pripadali vladajućoj partiji, o čemu najupečatljivije govori moj lični primjer. 
Iako sam vanstranačka ličnost to nije smetalo bivšem načelniku opštine Miladinu Milićeviću da me 2005. godine primi u radni odnos u opštinu Višegrad. Tome se nije protivila ni tada vladajuća Srbska Demokratska Stranka. 

Sadašnji višegradski vlastodršci vjeruju samo „svojima“. Ni najprostije fizičke poslove ne možete raditi ukoliko ne pripadate vladajućem SNSD-u. Svojevremeno, kadu su na Veliku Gospojinu 2010. godine Dodik, Tadić i Popović teatralno „otvarali“ uskotračnu prugu Višegrad – Vardište na kojoj ni danas ne funkcioniše redovan saobraćaj , slučajno sam sreo jednog od visokopozicioniranih rukovodilaca Željeznica Republike Srpske.

Pošto imam prijatelja koji je prije rata radio kao otpravnik vozova u Željezničkoj stanici Ploče, a koji je trenutno zaposlen kao skladišni radnik u supremarketu „Bartula“, pitao sam rukovodioca ŽRS da li će zapošljavati otpravnike na Željezničkoj stanici u Višegradu. 

Bez imalo stida mi je odgovorio da nema šanse da se zaposli ukoliko se ne učlani u DNS, kome su u raspodjeli vlasti „pripale“ Željeznice Republike Srpske. Maram priznati da sam bio frapiran odgovorom.

Naravno, moj prijatelj se nikada nije zaposlio u Željeznicama RS. I dalje radi kao skladišni radnik u supermarketu „Bartula“ za 370 KM mjesečno. 

Ovih dana doživljam iznenađenje, za iznenađenjem. U prošli četvrtak sam ušao u Udruženje penzionera da preuzmem 50 KM Tomine novčane pomoći za majku koja prima penziju u iznosu od 163 KM. Nema ni Novakovića, nema ni Mihajlovića, nema ni mnogih „bivših“. Vidjeh neke nove ljude. Na prestolu sjedi Branko Petrović, aktivista SNSD-a i kandidat za odbornika te stranke na lokalnim izborima, koga, zbog njegovih godina, mnogi u šali nazivaju senatorom.Rekoše mi da je to novi predsjednik Udruženja penzionera. Tu je i Todo Škobo iz Partije ujedinjenih penzionera Republike Srpske, satelitske stranke SNSD-a. 

Dobrano zbunjen uzeh onih 50 maraka za svoju bolesnu majku, ali mi ne dadoše, kao drugima, kovertu u kojoj je čestitka sa porukom „Glasajte za Tomislava Popovića“. 

Valjda i oni znaju da mi je Tomo još prije četiri godine rekao da on zna da nisam „njihov“, pa mi ne dadoše kovertu. Na kraju ću javno reći i sljedeće. Od 1992. godine, pa sve do danas, bio sam samo „svoj“, nezavisni intelektualac i nestranačka ličnost. Nažalost, „ONI“ me natjeraše da pogazim svoje principe i da se i ja, kao jedan od rijetkih novinara u Republici Srbskoj koji je puškom i perom branio otadžbinu , konačno svrstam u jedan od kolektiviteta. Donio sam prelomnu odluku.

UČLANJUJEM SE U SDS!

P.A. Na početku ovog obraćanja javnosti rekoh da sam humanista, a evo sada dodajem i vjernik, čiji je životni moto „ko tebe kamenom, ti njega hljebom“. Kao hrišćanin molim dragoga Gospoda Boga da načelniku Popoviću oprosti, jer u svojoj oholosti nije znao šta čini. Od mene mu prosto bilo. Njemu i njegovoj porodici, a pogotovo njegovim bliznakinjama sa bezgrešnom dječijom dušom, njegovim malim anđelima Valentini i Tijani , OD SRCA ŽELIM SVE NAJLJEPŠE U ŽIVOTU!!!

U pamet se – BRAĆO SRBI!!!

S poštovanjem,

Zdravko Žuža, diplomirani novinar.