Umro Ranko Munitić

U Beogradu je 28. marta umro Ranko Munitić, filmski kritičar, historičar i teoretičar, jedan od najvećih poznavalaca animiranog filma u bivšoj Jugoslaviji. Pisao je scenarije za animirane i igrane filmove, kao i brojne knjige o historiji jugoslavenske kinematografije, fantastici na ekranu te "Zagrebačkoj školi" i "Beogradskom krugu animiranog filma". Djelovao je na mnogim međunarodnim festivalima, forumima animacije te TV emisijama, godinama kao član Programske komisije zagrebačkog "Animafesta". Bio je stručni suradnik Filmske enciklopedije u Zagrebu, neko vrijeme član Boarda ASIFA-e.

Rođen je u Zagrebu 1943. godine, gdje je završio školovanje i diplomirao na Filozofskom fakultetu. Počeo je objavljivati radove u štampi 1962. i ubrzo se posvetio filmu, posebno animaciji. 1971. godine prešao je u Beograd.

                                                      
                                                                              Borivoj Dovniković Bordo




SJEĆANJE NA RANKA MUNITIĆA
Filmski kritičar, istoričar i teoretičar, Munitić je bio jedan od najvećih poznavaoca animiranog filma u bivšoj Jugoslaviji. Munitić je napisao scenarije za animirane filmove: "Rampa", "Mala Sirena", "Vrijeme vampira" i "Pauk", napisao brojne knjige o istoriji jugoslavenskog filma, fantastici na ekranu i "Zagrebačkoj školi animacije", objavio je 1982. godine teorijski rad "Dokumentarni film - da ili ne?" kao i mnoge druge knjige.
Evo kako je jednom prilikom opisao samog sebe:

 

"Imam nekoliko perioda koji mi se čine važni u životu. Prvi, u isto vrijeme i najljepši, to je djetinjstvo, od prve do šeste godine u Trogiru, u divnom starom gradiću na Jadranu gdje je barka, more, ribarenje, mit, i to je moja Atlantida. Toga više nema. Onda dolazi drugi period, to je školovanje u Zagrebu. To je otprilike od moje šeste godine, dakle, negdje krajem 40-ih, pa negdje do početka 60-ih. Trogiru pripadam po tatinoj porodici, Zagrebu je trebalo da pripadam po maminoj porodici, međutim, tu se nisam snašao, tu mi se malo, skoro ništa nije dopalo. Imao sam sreću i u klasičnoj gimnaziji i na fakultetu, Filozofskom, na istoriji umjetnosti, da sretnem nekoliko sjajnih profesora i da mnogo toga od njih naučim, a uspio sam pošto sam vrlo brzo shvatio da je moje mjesto pozorište, film i slične pojave.
Pokušavao sam na sto načina da se nekako tu ubacim i uspio sam 1961. objaviti prvi tekst u jednom srednjoškolskom listu. Pošto ja ne vjerujem u slučaj, nije slučaj da je to bio intervju sa jednim glumcem. Krajem 1962. godine sam objavio prvi profesionalni tekst. Vrlo brzo sam počeo putovati, sudjelovao sam u osnivanju festivala, raznih filmskih događanja. Napravio sam stotinjak i nešto retrospektiva zagrebačkih crtanih filmova te beogradskih dokumentarnih. Tražio sam gdje bih ja konačno pustio korijen, i u proljeće 1963. sam za martovski festival kratkog filma prvi puta došao u Beograd, tu sam nekako osjetio neke moje nijanse humora, radosti, života, energije, nešto što meni treba. Godine 1971. sam se, pošto sam vidio kuda ide ona bivša zemlja, preselio definitivno u Beograd i od onda pišem tekstove, pišem knjige. Ne krijem ljubav prema svemu tome i skribomaniju kao posljedicu svega toga. Nemam nikog iza sebe, nikad nisam imao ni stranku, ni instituciju, samo svoje ime, prezime, obraz, savjest."