Tragična figura našeg doba

Juče se u beogradskoj „Kombank Areni“ desila jedna od najsramnijih, a ujedno i najtragičnijih stvari u suvremenoj srpskoj historiji. U prepunoj dvorani, na dan sjećanja na NATO agresiju i njegove žrtve, došao je, bez ikakvog stida, jedan od krvnika srpskog naroda, bivši njemački kancelar Šreder, koji je, zajedno sa Blerom, Klintonom, Širakom i ostalim krvnicima, ovom neljudskom agresijom su-rukovodio, navodno, u ime spašavanja kosmetskih Albanaca.

I tako, umjesto da ovaj dan sjećanja prođe u tuzi i pijetetu prema nevinim žrtvama, uglavnom civilnim, mučki ubijenim u stanovima, na ulicama, u dječjim vrtićima, u autobusima i vozovima, i tko zna gdje još, od „običnih“, kasetnih i radioaktivnih bombi, žrtve su tog monstruma vidjele ispred sebe, uživo, kako im se, faktički, smije u lice. I kao da poručuje:

„Jest, ubijao sam vas, bezdušno i kukavički, sa nedostižnih visina, kao što su to radili moji prethodnici nacisti u španjolskom gradu Gernici 1937., a vi, umjesto da mene, vašeg krvnika, izviždate, otjerate odavde, vi će te mi aplaudirati, meni i mojim šupljim, slatkorječivim, idiotskim, pro-evropskim frazama. Jer, vi Srbi, ste stvarno „napredovalina evropskom putu“. Od onih gnjevnih ljudi koji su prije 18 godina proklinjali NATO ubojice, vi ste postali stado priglupih ovaca bez ikakvog ponosa, koje više ne misle, i jedino gledaju kako će se prehraniti. Mi smo vas počeli ubijati šestog aprila 1941., počeli smo vas ubijati dvadeset četvrtog marta 1999., a sada znamo da kada bismo vas počeli ponovo ubijati, vi biste nam se i dalje smiješili, i dalje aplaudirali. A one koji bi vas eventualno branili, vi biste prvom prilikom poslali u naše zatvore da ih tamo mi poubijamo.“

Onaj tko je doveo ovog krvnika, svjestan je svega što je ovde prethodno napisano. On, sasvim sigurno, nije ni glup ni ne-senzibilan. Čak i da je prosječan političar i da nema nikakvih humanih osjećanja, ne bi sam sebi takve samoubilačke gafove priuštio. Dakle, on je bio natjeran da to uradi od strane istog onog bahatog Zapada koji je Srbiju, po tko zna koji put (habzburgovci, nacisti, „demokrati“) zavio u crno. Da li je to zato što je zbog nečeg ucijenjen, ili iz nekog drugog razloga, kad-tad ćemo saznati, ako je to uopće i važno.

On je, da parafraziramo ruskog pisca Ljermontova, tragičan (anti)junak našeg doba. Prepun je šekspirovskih dilema, ali je odlučio da se u truloj „državi Danskoj“ ne suprotstavlja direktno zločincima:

„Biti il' ne biti – to je pitanje!

Je l' dičnije sve strelice

Silovite sudbine u srcu

Podnositi il zgrabiti oružje,

Oduprijeti se, i moru jada kraj

Učiniti?“ (Hamlet)

S tim u vezi, on je u više navrata istakao: „Ne želim voditi unaprijed izgubljene bitke“. Drugim riječima: „Bolje rob, nego grob“. Netko bi rekao da nastavlja nedićevsku tradiciju podložnosti jačem radi spašavanja naroda. Ali se on pouzdaje u Hegela: „Sluga će kad-tad postati gospodar.“ I u ime svoje hegelovštine, a oslanjajući se na Webera, vjesnika racionalnog kapitalizma, uz čije će post mortem savjete napraviti, nada se, od Srbije prosperitetnu zemlju, on sve podnosi: pljuvanje po sebi, atentate, uvrede, a sve zbog regionalne stabilnosti i dobrobiti njegove zemlje. Jučer je išao, u tom svom „božanskom zanosu“, toliko daleko da je i jednog krvnika doveo sa sobom na posljednju predizbornu konvenciju SNS-a.

On, pritom, ne vodi računa da je Weber bio protestant, a ne pravoslavac, a da su francuski, norveški i ini nedićevci, bili proglašavani zločincima i nikada rehabilitirani. Nema veze. Ovo je postmoderno doba, za njega je bitan ekonomski i socijalni prosperitet Srbije, a sve je ostalo nevažno, jalova ideologija.

On je izabrao težak i trnovit put. Povrh svega i krajnje neizvjestan. Možda čak i uspije, i svi dobronamjerni ljudi mu to sigurno žele. Ali jedno, sasvim sigurno. Ne bi trebalo da više ponovi, ma koliko ga na to tjerali, da krvnike srpskog naroda tipa Blera i Šredera voda sa sobom kao izborne adute.