Dostojevski ostao zagonetka

Stvaralaštvo jednog od najčitanijih svjetskih pisaca, F.M. Dostojevskog bilo je predmet mnogih proučavanja i tumačenja, pa je samo u Sovjetskom Savezu napisano na hiljade i hiljade knjiga, od kojih je stvorena i posebna naučna disciplina "Dostojevskovjedenije" (nauka o Dostojevskom).
Poslije rata i kod nas i u svijetu, povećalo se interesovanje za Dostojevskog i njegovo književno nasljeđe, pa su sa ruskog prevedene knjige nekoliko istaknutih poznavalaca ovog pisca - "Dostojevski" od L. Grosmana, "Poetika Dostojevskog" od M. Bahtina, "Dostojevski i Niče" od L. Šestova, "Dnevnik" A.G. Dostojevske i drugi.
Dio onoga što su ruski kritičari zabilježili o stvaraocu koji i dan danas izaziva brojne polemike, uvrstio je Petar Mitropan u zborniku "Dostojevski u svetlu ruske kritike".
Prvi kritičar koji je osjetio izvanredan talenat Dostojevskog bio je B.G. Bjelinski (1811-1848), najuticajniji kritičar `40-ih godina 19. vijeka, koji je prvim objavljanim djelima Dostojevskog "Dvojnik" i "Bedni ljudi", posvetio nekoliko članaka. Bjelinski je, piše Mitropan, u njima zapazio umjetničko ovaploćenje Gogoljeve škole - pažnju prema malim ljudima, objektivno prikazivanje životne proze, socijalne uzroke tragičnih pojava u životu, humani odnos prema čovjeku, zaštiti njegovog dostojanstva, otkrivanje plemenitih osobina i duševne ljepote ljudi na nižim stepenima društvene hijerarhije.
- Veliki kritičar je visoko ocijenio rani rad Dostojevskog upravo zbog njegovog realizma i humanističkog oduševljenja kojim su bila prožeta djela mladog pisca. Bjelinski je ukazao i na karakterističnu osobinu talenta Dostojevskog, sposobnost da u najobičnijim svakodnevnim pojavama pronađe tragičnu stranu. Karakteristika stvaranja mladog Dostojevskog `40-ih godina, koju je dao Bjelinski, ostala je do dan danas osnova kasnijih ocjena Dostojevskog. Sjajni tumač Dostojevskog bio je i mladi kritičar N.A. Dobroljubov (1836-1881), čije kritike, kao i njegovog slavnog prethodnika, važe za klasične kritičke obrasce u toku 19. vijeka - zapisao je Mitropan u pogovoru publikacije.
Odnos Dostojevskog i njegovog "brata po peru" M.J. Saltikova-Ščedrina, karakterisala je polemička raspra koja odražava ideološku podjelu dvaju glavnih društvenih i književnih tokova. Ta borba našla je odjeka čak i u književnim djelima oba pisca. Sa druge strane, kritika N.K. Mihajlovskog (1842-1904), sociologa i idejnog vođe revolucionarnog narodnjačkog pokreta, autoritativnog književnog sudije `80 i `90-ih godina, bila je uperena na socijalno-psihološku stranu stvaranja Dostojevskog. Glavna meta njegovih udaraca, sa subjektivno idealističkog stanovišta, bili su "Zli dusi" i "Braća Karamazovi".
Početkom ovog vijeka, pored pomenutih, pojavljuje se i druga struja, koja dovodi do preporoda i otkrivanja novog Dostojevskog, pa on izlazi iz kola slavnih realista 19. vijeka - Turgenjev, Gončarov, Ostrovski, Pisemski, Ljeskov, Saltikov-Ščedrin i staje kao simbol na sam vrh uz Lava Tolstoja. Literatura o Dostojevskom obogaćuje djela D.S. Merešovskog "L. Tolstoj i Dostojevski", Lava Šestova "Dostojevski i Niče", što je tada bila veoma popularna tema, A. Volinski 1906. godina piše knjigu "Dostojevski", a V. V. Rozanov, studiju "Legenda o Velikom Inkvizitoru".
- Niti je Dostojevski za života kazao svoju posljednju riječ, niti je ona o njemu sada rečena. Ostao je zagonetka i nama ostavio veliku zagonetku. Kada ga nazivamo našim "saputnikom" i "savremenikom", mislimo da nijesu uzalud oko njegovog imena stalno kružili glasovi i ispredali se mitovi o njegovoj mesijanskoj ulozi, o njegovom "proročanskom" daru. Budućim istraživačima njegovog stvaralaštva, neće umaći upadljiva veza nekih njegovih osnovnih ideja sa mračnim i tragičnim manifestacijama univerzalne more našeg vremena: s terorizmom čiji su ideolozi visoki intelektualci. Dostojevski kao genijalan pisac, gledao je dalje od svog vremena, u budućnost i intuitivno možda naslućivao neke njene konture - zaključio je Mitropan.