Sa nama su Bog i Putin

Sa nebesa upekla Božja munja, a zebnja i te kako steže. Uvukla se u svaki damar naroda sjevrne Kosovske Mitrovice, nakon morbidnog predloga onog Finca.
- Baš tako... Ni slučajno nemoj ime da spominješ tom nesoju, molim te - kaže Dragan Milićević, službenik u mitrovičkoj Elektrodistribuciji. Nemoj, barem da ja to čujem.
- Samo mi znamo kako ovdje opstajemo. Teško je, istina, ali istovremeno se osjećamo i veoma uzvišeno.
Ovdje je Srbija rođena. Ovo je najsvetiji dio teritorije koji imamo, i zato komšije Albanci neka ne žive u zabludi da će dobiti i pedalj srpske pokrajine. Finac o kome je riječ, ne može nas zaplašiti. Sa nama su Bog, Rusija i Putin. Drugi nam niko i ne treba. Uostalom, braneći Kosmet Srbija brani međunarodno pravo, čast i srozani ugled i uprljani obraz Ujedinjenih nacija – priča Dragan, inače otac troje maloljetne djece. Nema uzvišenijeg osjećaja nego opstajati na Kosmetu i kada vam se ovdje rode djeca i odrastaju učeći neposredno ko smo i što smo, i šta za nas znači ovaj prostor – kaže naš sagovornik.
Približavamo se mostu na Ibru koji dijeli Mitrovicu na južni (u kojem žive Albanci) i sjeverni dio. Evo devojčice, snebiva se, zateže koračiće.
- Priđi zlato, reci ovim novinarima šta je nama naše Kosovo - kaže joj majka, koja je prolazeći pored nas čula da smo iz Crne Gore, i da smo došli sa namjerom da prenesemo utiske ovdašnjih Srba.
Djevojčica na lice namiče izraz ozbiljnosti odraslog čovjeka, pa će, po malo drhtavim glasom, kao iz topaČ
- Kosovo je oda našeg postojanja. Metohija je himna nažih života. Kosovo i Metohija jedno bez drugog ne mogu. Ne, ne može Kosmet ni bez ostatka Srbije. Kosmet je smisao naše budućnosti ...
Produžavamo put Gračanice, okružene arnautskom mržnjom. Svraćemo i u Prištinu. Dragan Milićević nam pravi društvo. Probali smo, poslije duže vremena i čuveno pećko pivo u bašti hotela Grand u centru glavnog grada srpske pokrajine. Složili smo smo se da je istog kvaliteta kao i nekada, iako u novoj ambalaži sa albanskim orlovima u prvom planu. Cirkali su, i te kako, sa nama i stranci koji su nas obezbjeđivali. Najzad, stigosmo u Gračanicu. Ovdje nema stope gdje se ne govori o budućnosti Kosmeta. Svaka rečenica, kao božur u tuđem žitu - metafora. Ko god dođe pita ovaj narod, ovdje Ostajete li?
- Nego šta! Ovo je bre naše i ničije više! Zar može perverzni zločinac Buš da pokloni ovim zlotvorima teritoriju koja nije američka – bruji dvadesetogodišnji Jovan, student Pravnog fakulteta, kojeg smo zatekli u Dolčeviti - glavnom sastajalištu ovdašnje omladine. Kamenuju, pucaju, čuda čine arnauti. Može im se, kaže ovaj momak, jer im je Amerika dozvolila da masovni ubica Agim Čeku bude predsjednik Vlade Kosova. No, i to je prolazno, tiha voda brijeg roni... Ničija nije gorela do zore, pa neće ni njihova.
- E, šta ćemo, ako bude nezavisno - kaže nam. - I mene to svi pitaju. Ja ćutim. Šta da kažem, kad pamtim zlo. Nikad dobro od ovih naših komšija. Njihova mržnja je nemjerljiva. Oni je gaje, održavaju, a ovi što kobajagi čuvaju mir, sami im nude ruke da nas zajedno dave.
Danas je Gračanica utočište mnogim nesrećnim ljudima sa Kosmeta. Sa ovdašnjim porodicama čiji su korijeni vjekovima duboki - ima više od 10.000 duša, a gravitira još i do 20.000 iz okoline.
To je, znači, oko 30.000 ljudi upućeno na ovu srpsku zajednicu.
Ovdje često prelistavaju Konzulska pisma Milana Rakića iz 1906. godine. Konzul i pjesnik koji je ostavio o Simonidi stihove, kao nauk (Iskopaše ti oči, lepa sliko), pisao je iz Prištine, tadašnjeg turskog carstva. Sa očajanjem mora čovek misliti na budućnost našega naroda, ako nam ovakvo stanje potraje još koje vreme. Sa svih strana čuju se glasovi očajanja, pa i od onih koji su tu da pomognu stradalnicima.
- Zapravo, ovi stranci ovdje ne znaju ni zašto su došli. Ali, svakako, znaju monstrumi koji su ih poslali da nas okupiraju - kaže Vlasto Vulić, koji se u Gračanici bavi ugostiteljstvom. Manastir Gračanica, jedna od najvećih hrišćanskih svetinja, slažu se ovdje svi odreda, takođe ih obavezuje da ostanu i opstanu.