20 godina od egzodusa Srba iz Sarajeva: Žrtva za Republiku Srpsku

 
Ovo je prvi put da se izlazak Srba iz Sarajeva obilježava obimnije od kratkog pominjanja u vijestima. Obilježavanje je proglašeno je događajem od republičkog značaja, i podržano od najviših institucija Srpske. Planirano je da se do 12. marta kada će se održati akademija, upriliče i drugi događaju, poput izložbe fotografija i okruglih stolova koji bi sa političke, demografske, ekonomske i drugih strana osvijetlile značaj izlaska Srba iz Sarajeva.

Sama akademija bića prenošena na programu RTRS, a za umjetnički dio programa zadužen je Dragan Elkić, nekada radnik Srpske radio televizije, danas režiser u Beogradu.

- U okviru akademije učestvovaće hor, orkestar i balet Narodnog pozorišta iz Beograda, a biće izvedena i kompozicija koja je napravljena po tekstu Rajka Petrova Noga, „Nek" pada snijeg, Gospode“ - otkrio je dio programa Elkić.

Učešće kulturnih radnika iz Beograda je prilično značajno, jer se Elkić podsjetio blokade koja je prije 20 godina postojala na RTS. On je kao radnik SRT snimao iseljavanje Srba, od čega je nastao film Krstić, koji je ovjenčan glavnom nagradom na festivalu u Beogradu. RTS je direktno prenosio dodjelu nagrada, objavili su ime filma i autora, ali nijedan jedini kadar filma gledaoci nisu mogli vidjeti. Tek 11 godina posle toga taj film je prikazan na RTS.

Iz same najave akademije uočava se da program neće biti posvećen jadikovanju i viktimizaciji. Kao glavni motiv naglašava se uzvišenost žrtve sarajevskih Srba i uticaj tog čina na stvaranje Srpske ovakva kakva je danas. Taj aspekt ranije niko nije potencirao, ali je očigledno da je izlazak Srba, gotovo do poslednjeg, spriječio stvaranje dva „srbska pitanja“ u BiH, kakvo je u jednom momentu postojalo na Kosmetu, gdje su postojali „Srbi sa sjevera i Srbi iz enklava“.

Ostanak Srba u Sarajevu učinilo bi da se obrazuju dva srbska društva koja nemaju uvijek iste ciljeve, i u kome bi onaj bliže Sarajevu bio spona koja bi uvlačila Srpsku u unitarnu BiH, ili izazivala međusrpske skuobe. Sarajevski Srbi nisu upali u tu zamku, i svoj lični konfor i imovinu su mijenjali za život u Republici Srbskoj.

Nezaborav tog čina, ali i tragičnih slika izlaska u najtežim vremenskim uslovima jedan je od osnova akademije koja će biti održana u Bijeljini. Ali Dragan Elkić ističe da je prva tačka oslonca – dostojanstvo.

- Glavna stvar od koje treba pobjeći je patetika, i to nas razlikuje od drugih. Za mene je najupečatljivija slika tog ezodusa je žena, na minus 20, u naručju drži bebu, oko nje je četvoro djece jedno drugom do uveta, nijedno nema 10 godina, a ja kad je snimam ona prolazi sa osmjehom. To je metafora dostojanstva tog naroda koji je izašao, slika tog uzvišenog čina koji je uradio taj narod. Ja pitam jednog seljaka koji vozi kola, dokle ideš? A on kaže: Idem dokle stignem. Drugi kaže: Idem za bratom Srbinom, pa valjda ću negdje stići – prisjeća se Elkić.

U dijelu priče koja se odnosi na kulturu sjećanja, Elkić podsjeća da je nezamislivo da je gotovo nemoguće pronaći fotografije tih događaja iz 1996. Slika nema na internetu, a pitanje je da li su pojedinci koji su tada fotografisali sačuvali. 

- Probali smo prvo da napravimo izložbu fotografija, i došli do saznanja da ne postoji ni jedna jedina fotografija iz egzodusa. Posle toga smo uzeli moje video materijale i skidali kadar po kadar, i napravili 500 fotografija. Posle izložbe će biti dostupne na internetu.