Spasio 132 vojnika i tehniku

Vidajući mnogobrojne ratne i poratne rane, od kojih su one od nedavnog moždanog udara, izgleda, bile najrazornije, Slobodan Mijović, pukovnik VJ iz zetskog sela Balabani, penzionerske dane provodi u zavičaju listajući ratni dnevnik. U kraju ga bije glas hrabrog i sposobnog starješine. Izdržao je pet mjeseci ustaškog okruženja u Zagrebu, uspio da odoli svim napadima i izvuče, bez gubitaka, 132 vojnika i cjelokupnu tehniku.
- Imam tipičnu vojničku biografiju. Oficir JNA postao sam davne 1961. godine. Službovao sam uglavnom u Hrvatskoj, koju sam napustio decembra 1991. godine, dok sam 1998. penzionisan u Beogradu - prisjeća se Mijović početka i kraja vojničkog staža.
Najzanimnjivije su svakako tri godine Slobodanovog staža, od decembra 1989. do decembra 1991. godine, kada je bio na poziciji zamjenika komandanta Centra visokih tehničkih vojnih škola gen. armije "Ivan Gošnjak" u Zagrebu.
- U to vrijeme centar je brojao oko 3.000 ljudi, posjedovao najmodreniju tehniku i predstavljao elitnu vojnu školu u ovom dijelu Evrope.Uvidjevši da se ustaški obruč oko naše kasarne sve više steže, uz dopuštenje generala Zvonka Tonkovića obezbijedio sam zalihe hrane za pola godine za cjelokupno ljudstvo u centru. Međutim, nijesmo uspjeli dobiti dozvolu za artiljerijsku municiju jer smo po formaciji bili školski centar, naoružan samo puškama, dok su granate za topove i tenkove bile nastavne. Ne želeći da ustašku najezdu dočekam goloruk, uspio sam da od izvjesnog Ćapića, referenta u zagrebačkoj armijskoj oblasti, inače rodom iz okoline Kragujevca, nabavim artiljerijsku bojevu municiju i veći broj snajpera. Poslije otcjepljenja Slovenije, avgusta i septembra 1991. godine, Hrvati su dobili krila, isključili nam vodu i struju i počele su svakodnevne oružane provokacije, iz kojih smo se, srećom, izvukli samo sa jednim ranjenim potporučnikom rodom od Vasojevića - kaže Mijović.
Kako ste uspjeli da u takvom okruženju izdržite pet mjeseci blokade?
- Poslije jednog ozbiljnog sukoba sa generalom Tonkovićem, kada sam izvadio pištolj i uperio mu ga u glavu, saopštivši mu da ću gađati "Plivu", veliku farmaceutsku industriju u blizini kasarne i tako potrovati pola Zagreba, ako nešto kod ustaških vlasti ne preduzme da napadi na nas ne prestanu, on je popustio, otišao za Beograd. Meni je ostalo da skoro svakodnevno jalovo pregovaram sa izvjesnim doglavnikom Pešćenicom i po kasarni, uz pomoć inženjerije, kopam bunare, iz kojih smo vodu crpli pumpama, koje su napajali agregati. Iako sam minirao cjelokupni krug kasarne, veliki broj ljudi nas je napustio, tako da smo imali dovoljno hrane. To je trajalo sve do 10. decembra 1991. godine, kada sam uz pomoć međunarodnih mirovnih snaga ljudstvo i cjelokupnu tehniku prevezao u Pančevo i na Banjicu.
Hrvatska država je pukovnika Mijović proglasila ranim zločincem.
- Trenutno sam invalid i teško se krećem bez pomoći druge osobe. Neću bježati i da mogu, jer nikoga za sve vrijeme mog dugog službovanja nijesam ubio. Za sve one koji imaju namjeru da me posjete ja sam u Balabanima u porodičnoj kući kod Dajbabića mosta - poručuje veteran Mijović.