Jame na vječnoj straži

TEK poneko bi, o Petrovdanu ili Ognjenoj Mariji, zastao uz spomenik u Čelebiću, naseobini uz magistralni put koji od Bosanskog Grahova vodi prema Livnu. A pored tog spomen-kompleksa i jednog od stratišta srpskog naroda Podinarja i Donjeg Livanjskog polja, danas su još samo table i trake kojima demineri upozoravaju namjernike na opasnost koja ih tu vreba pošto je to mjesto, ne tako davno, bilo i linija razdvajanja srpske i hrvatske vojske na grahovskom ratištu.

A u tom, srpskom Podinarju i Donjelivanjskom polju, odnosno u cijelom livanjskom kraju, ustaše su, u ljeto prve godine Drugog svjetskog rata, ispisale krvlju novu stranicu zločina koga su počinili. Danas na taj zločin podsjećaju ostaci spomen- obilježja sa postamentom na čijoj ploči su, sve do početka posljednjeg rata, bila uklesana imena 370 djece, žrtava ustaškog terora i njihovog divljanja u srpskim selima livanjskog kraja.

Svih 370 imena podsjećaju i upozoravaju na Golubnjaču, te na još pedesetak jama, stratišta Podinarja koje i danas kriju priču o ustaškom zločinu i umorenim Srbima.

Tokom jula pa sve do Ilindana 41. godine, u srpskim selima livanjskog kraja umoreno je, odnosno zaklano i živo bačeno u jame gotovo hiljadu i po duša. Među 370 djece, 216 ih je bilo mlađih od pet godina.

- Dvadeset dana u jami je, tada trudna, provela Janja Šunjka. Poslije izbavljenja iz tame jame rodila je. I to sina. Kasnije je penzionisan kao visoki oficir bivše JNA - priča danas Luka Davidović iz Bojmunte, podinarskog sela podno Staretine, iz koga su livanjske jame progutale pedesetak Srba, onih što su "bili krivi samo zato što nisu bili Hrvati".

Sjeća se Davidović i priče o svom stricu Lazi, koji je samo pukim slučajem preživio pakao jame Golubnjača.

- Ruke su mu bile vezane žicom. Udarili su ga u glavu, a potom bacili u jamu. Dvadeset dana zvao je u pomoć. Na kraju su ga izvukli živog. Sam Bog zna kako je ostao živ - sjeća se Luka davnih priča svojih rođaka.

Do livanjskih jama nisu stizali samo oni koji su usput uspjeli pobjeći. Poput nekog Đorđa koji je, izmakao ustašama i sakrio se u pojatu. Preživjela je i Anđa Milutin i rođaci joj Stanko i Slobodan. I niko više iz Čelebića. Samo četvoro iz cijelog sela preživjelo je pakao ustaškog divljanja.

- Titovi proleteri prvi su podigli spomenik u Čelebiću. Bio je od hrastovine posječene u šumama Dinare. Kasnije je na tom mjestu podignut veliki spomenik. Monument. Sjećam se da ga je otkrio Đuro Pucar - Stari, predsjednik BiH, a rodom iz Bosanskog Grahova. Bila je to do tada neviđena proslava na kojoj su oživljene uspomene na ljeto prve ratne godine kada je livanjskom kraju umoreno sve što je došlo pod ustašku ruku. Danas su od nekada velelepnog spomen-kompleksa u Čelebiću, ostali samo ograda, postament i borovi izrasli gore visoko. Skroz do sunca - rekao je Luka Davidović.

STRADANJA

U Donjim i Gornjim Rujanima, selima Podinarja u jame je bačeno 347 mještana, Srba. Sve što je hodalo i bilo na dohvat ruke, odnosno ustaškog malja, kame i puške, umoreno je. Među njima je i 50 djece mlađe od pet godina i četiri novorođenčeta.

U Guberu, srpskom selu nedaleko od Livna, ustaše su pobile i u jamu bacile 116 muškaraca od 16 do 75 godina. Među njima, pedesetak ih je bilo mlađih od trideset godina.

Seljani Rujana, Gubera i mnogih drugih u livanjskom kraju, skončali su u Prologu, jami u koju je bačeno oko pet stotina Srba, te u Razvali, Provaliji i u još tridesetak stratišta srpskog naroda Livanjskog kraja i srpskog Podinarja.