Nema Higsovog bozona?

Njegova je tvrdnja izazvala pravu uzbunu u naučnoj zajednici, a škotski fizičar Piter Higs, po kojem je bozon dobio ime (istraživanja Higsa i njegovih kolega 1960-ih udarila su temelje ideji o postojanju misteriozne čestice) provokaciju je doživio kao ličnu uvredu. Higs se tada požalio da bi odgovor na Hokingov izazov bio poput 'kritikovanja princeze Dajane', no konačno mu je ipak uzvratio 2008. godine, nakon što se Hoking u jednom intervjuu našalio rekavši da bi zapravo bilo zanimljivije kada LHC ne bi pronašao bozon.

Tom prilikom Higs je izjavio da Hokingovi izračuni na kojima je utemeljio svoje tvrdnje nisu tačni te da ideja kojom je vođen nije dobra jer je 'pokušao objediniti teorije fizike čestica i gravitacije... na način na koji to nijedan teorijski fizičar ne bi smatrao ispravnim'.

Neslužbena ispitivanja javnog mnijenja fizičara u posljednjoj deceniji pokazala su da velika većina njih vjeruje da tajnoviti bozon postoji te da je samo pitanje vremena kada će ga LHC otkriti. Svima se uglavnom činilo da se Hoking, poznat po kontroverznim izjavama, samo razmeće svojim idejama i autoritetom.

No iako su od pokretanja LHC-a 31. marta 2010. do danas prikupljeni i analizirani petabitovi podataka pri dosad neviđenim energijama od sedam triliona elektron volti, Higsovom bozonu nije pronađen nikakav ozbiljan trag. Obeshrabreni i razočarani rezultatima, naučnici su konačno prošli ponedjeljak 22. avgust na konferenciji u Mumbaiju objavili da se sa 95 postotnom sigurnošću može reći da Higs nije pronađen u području u kojem je tražen - od 145 do 466 milijardi elektronvolti.

Ipak, fizičari u CERN-u (koji upravlja LHC-om) nisu još sasvim odustali. Naime, postoji mogućnost da Higs postoji na nižim energijama u pojasu između 114 i 145 milijardi elektron volti (u kojem su ga tražili stručnjaci LHC-ova prethodnika LEP-a i još uvijek traži tim Fermilabova Tevatrona), te pet postotna mogućnost da se sakrio negdje u pojasu koji je već pretražen u CERN-u. Dakle, rad LHC-a će se nastaviti, bozon će se i dalje tražiti, no svakim je danom sve je manje nade da će biti pronađen, a sve vjerovatnije da će Hoking dobiti opkladu protiv cijelog svijeta fizičara.

Ipak, ključno pitanje koje sada počinje brinuti naučnike nije hoće li izgubiti opkladu, već odakle masa u svemiru ako Higsov bozon ne postoji? Moguće je da će nam za odgovor na ovo pitanje trebati teorije koje će ići dalje od postojećih.

Prema standardnom modelu elementarne čestice na visokim temperaturama iznad 10 na 15 Kelvina, kakve su vladale nakon velikog praska (na kojima elektroslaba simetrija još nije bila razbijena, odnosno elektroslaba sila se još nije razdvojila na elektromagnetsku i slabu), nisu imale masu. Nešto kasnije, na spomenutoj kritičnoj temperaturi simetrija se spontano raspala te su W i Z bozoni dobili masu.

Jedna od rijetkih već postojećih alternativa standardnom modelu jest tzv. teorija Tehnikolora fizičara Stivena Vajnberga prema kojoj se izvorna simetrija u svemiru mogla poremetiti i nekim drugim mehanizmima, a ne samo djelovanjem Higsovog bozona. No za njeno dokazivanje trebaće nivoi energije kojima čak ni LHC nije dorastao te gomile novaca za astronomski skupe uređaje.

Valja istaknuti da će, ako LHC ne uspije pronaći Higsa, uz Hokinga i njegove rijetke istomišljenike, likovati još jedna grupa ljudi mada nije učestvovala u opkladi. Naime, ruke bi zadovoljno mogli trljati i američki kongresmeni koji su se 1993. godine izjasnili protiv izgradnje tzv. Supervodljivog super sudarača, skupog konkurenta LHC-a u SAD-u.