Država pala, ljudi položili

O dobročinstvima pišem teško jer niti umijem da hvalim niti volim da me hvale. Čak se i unezgodim, uvijek mi bude neprijatno.
O onima koji nisu više među nama ne umijem da pišem jer se bojim; bojim se da ću reći nešto što se njima ne bi svidjelo, a oni nisu u prilici da mi uzvrate; bojim se da ne umijem naći velike riječi koliko su velike njihove žrtve; bojim se. Bojim se da sam grešan jer sam ja živ a oni nisu. Bojim se da su mi nekako veći, jači, ljepši, bolji. U mome srcu (tamo gdje već jesu) nego što će biti u mojim riječima.
Prihvatih se, dakle, pisanja na ovu temu samo iz jednog-jedinog razloga: ima nagovještaja da bi dobročinstvo o kome pišem moglo da izazove lavinu sličnih dobrih dijela.
 

Niko ne zna šta je rat ako u njemu sina nema
 

Rat je užasna stvar, mrzim rat; to je najveća glupost koja se može dogoditi u životu jednog čovjeka. Ali kad se već dogodi! Šta onda? Veliki Ivo Andrić rekao je da u ratu "Pametni zaćute, budale progovore, a fukara se obogati"! Negdje baš pred sami rat pročitao sam i da je hrabrost "bojati se rata, ali pred neprijateljem biti hrabar". Mnogi koji su ovako razmišljali, kad je već rat počeo, uzeli su pušku i branili svoj narod. Bilo im je teško, trpjeli su pogibije prijatelja i najrođenijih, strah, neizvjesnost, neprijateljske ofanzive, hladnoću, glad, nespavanje, nepravdu. u nadi da će svojim žrtvovanjem izgraditi pravednije, poštenije društvo. Lično se nikad nisam ponadao da ću dobiti prvoboračku penziju, orden, privilegije. Sasvim bi mi dovoljna satisfakcija bilo to da mi neko od onih arogantnih zaposlenih u državnoj administraciji i pošti ustupi mjesto u redu na račun moga učešća u ratu. Srce bi mi bilo veliko k'o Romanija i nikad i ništa više ne bih tražio za sebe. Časna riječ!

Danas imamo Republiku Srpsku i u njoj predsjednika RS i Vladu, Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite, imamo Boračku organizaciju Republike Srpske i opštinske odbore ove organizacije (da ne ulazim u brojne, preplaćene, političke funkcije koje srbski bezobzirnici i bezobraznici obavljaju na nivou be-ha vlasti). Sve njihove funkcije "ponikle" su iz krvi boraca VRS-a; da nije bilo boračkog žrtvovanja ne bi imali gdje biti predsjednici entiteta, premijeri Vlade, ministri, predsjednici Boračke organizacije.. Njihov posao je da preživjelim borcima omoguće dostojanstven život, a poginulim (nešto mi smeta kad čujem "pali borci"; pali su političari! I to su pali na ispitu - ljudskosti! Poginuli borci su se uzdigli na visine koje su nama, živima, nedostupne i nespoznajne) borcima dostojne sahrane, spomenike i brigu o grobljima, te posebno o njihovim porodicama. Međutim, da li je tako?
 

Gdje ste sada?

Mnogo je porodica čiji su članovi poginuli kao pripadnici VRS na sarajevskom ratištu, a danas žive razbacane (dejtonskim egzodusom i životnim nedaćama) širom Republike Srpske; koje nisu uspjele da ekshumiraju svoje poginule heroje i prenesu njihove kosti u RS za koju su i dali živote. Porodice se obraćaju na nadležne adrese i redovno dobiju. Dobiju - obećanja. Koja se nikad ne ispune .
U međuvremenu, grobovi heroja Republike Srpske zarastaju u zelenu travu zaborava u Federaciji BiH. A mnogi od njih bivaju i skrnavljeni; dušmani i neljudi piruju po njima. U nas Srba za umrle se nema poželjeti šta drugo nego da "počivaju u miru".

Mogu li heroji poginuli za RS "počivati u miru" u Federaciji BiH, čiji vojnici su ih i ubili!? A stanovnici Federacije ih ni mrtve ne ostavljaju na miru.
Nekoliko takvih porodica imalo je sreću da se za pomoć obrate pravim ljudima. Ali baš - pravim. Grobovi njihovih najmilijih propadali su u Federaciji a neki su zarastali do te mjere da ih je bilo teško i pronaći. Porodice su obilazile ova mjesta gdje su im počivali najmiliji, pokušavale ih održavati i uređivati.. Ali, većina njih ne rade, podstanari su, školuju djecu (poginulih heroja). Čak i sam dolazak iz (npr.) Bijeljine u Sarajevo za njih je znatan trošak. Ko ne razumije o čemu ovdje pričam ne vrijedi mu ni objašnjavati. "Sit gladnom ne vjeruje", rekao bi naš narod.

Čuvši za ovaj problem Željko Tomić, Sokočanin sa kanadskim državljanstvom (i sam učesnik rata), informatičar i vlasnik patriotskog portala https://www.slavicnet.com/ animirao je svoje prijatelje. I sa portala i iz realnog života. Krenulo se u skupljanje novca. Malo po malo, malo po malo, donacije su slali Srblji širom svijeta; uključila se i crkva u Željkovoj parohiji u Kanadi. Oni koji ovdje, u otadžbini, nisu mogli finansijski da pomognu pomogli su fizičkim radom: iskopom i ponovnim ukopom posmrtnih ostataka poginulih heroja, što je znatno pojeftinilo proces ekshumacije.

Nije mi namjera da ovdje, novinarskom preciznošću, nabrajam dobročinitelje i iznose koje su uplatili ili da ističem druge napore koje su dobri Ljudi, (da, veliko "LJ") Srbi i Srpkinje, podnijeli da bi završili ovaj sveti posao. Ni oni to ne bi voljeli. Možda bi se čak i ljutili na mene; znam ja njih. Nešto drugo hoću da kažem: kao posmatrač cijelog tog procesa svojim imenom i prezimenom - Zoran Janković - i imenima i mnogo boljih i poštenijih ljudi od mene garantujem da je svaki pfening potrošen baš za ono za šta jeste namijenjen; čak i da su dobročinitelji dodavali i iz svog džepa tamo gdje bi zapelo, ali da ne žele da se o tome priča niti da se to spominje!

Znam ja da su od devedesetih godina naovamo naši ljudi razbacani širom svijeta (kao cvijeće po livadi) milione i milione sakupili i poslali kao pomoć svome narodu u otadžbinu, a da su se tim parama brojni pojedinci-lopovi obogatili, da su danas "ugledni" biznismeni i političari, Međutim, ne mora uvijek tako da bude. Evo, sa svega nekoliko hiljada evra, povjerenih u prave ruke, završen je posao koji država "nije mogla" da završi. Ovaj svijetli primjer ponukao je već Srbe u rasijanju i ima nagovještaja da bi, uskoro, mogle uslijediti i nove aktivnosti prenosa tijela poginulih heroja iz Federacije u RS. Tako biva kad se posao (i novac, ma koliko neznatan bio) povjeri pravim ljudima. Povjerenje je jedna od najskupljih riječi na svijetu!

Dakle: Božo Hart prenesen je na groblje u Miljevićima, a Predrag Žarković - Božur, Dragan Šorak i Branko Grabovac u vojničko groblje Mali Zejtinlik na Sokocu, gdje počiva blizu hiljadu izginulih srbskih vitezova proteklog rata. (Slično svetilište iz novije istorije - ne postoji! To mnogi Srbi ne znaju, čak ni u RS. Zamislite samo hiljadu poginulih vojnika postrojenih na mrtvoj straži!!!) I ne samo da su preneseni nego su im podignuti i kameni, nadgrobni krstovi i uređene grobnice, isti kao što su i u ostalih sahranjenih heroja u Malom Zejtinliku. I ovo je učinjeno novcem Srba-donatora širom svijeta, jedino što je Republika Srbska obezbjedila jesu besplatna grobna mjesta (pa neće valjda to naplatiti, Bogom-brate!?).

Za one koji ne znaju Mali Zejtinlik na Sokocu, najveće je vojničko groblje u RS na kome je sahranjeno blizu hiljadu junaka izginulih u proteklom ratu, uglavnom na sarajevskom ratištu, a ime je dobilo po Zejtinliku, čuvenom srbskom, vojničkom groblju u Solunu na kome su sahranjeni heroji Prvog svjetskog rata.
 

Oči pune tuge
 

Nedostojan rab božiji (kakav jesam) imao sam čast da, kao prijatelj web-stranice, budem pozvan da prisustvujem izlasku na groblje; da zapalim svijeće-paljenice pored novih krstova i grobova i odam poštu srbskim herojima koji konačno - počivaju u miru; u zemlji za koju su poginuli – u Republici Srbskoj; mrtvi, a u stroju među svojim saborcima. Bilo je to prvog dana po Preobraženju Gospodnjem, 2011. godine.
 

Četrdesetak članova porodica, pojedinci koji su učestvovali u aktivnostima ekshumacije i donatori kojima su prilike dozvolile, poklonili su se sjenima poginulih heroja; odali su im dužnu poštu. Prisutan je bio i predsjednik sokolačke Boračke organizacije. Regularan čovjek, i sam demobilisani borac. Da se s njime pričati, nije nadigao nos kao ostali funkcioneri Boračke organizacije.

Atmosfera nevjerovatna. Neopisiva. Na licima porodica pomiješale se neizmjerna tuga i neka čudna sreća; poput one kad godinama gradite kuću, a onda se izmaknete pa gledate u nju. Gledate i gledate a nikako ne možete da se nagledate niti da povjerujete da je završena. Samo jednom od ekshumiranih heroja majka je dočekala da vidi kako joj je sin sahranjen u (svetu) srpsku zemlju. Ostali roditelji nisu bili te sreće. Poumirali su od beskrajne tuge, uglavnom prerano, i posahranjivani su daleko od djece. Ima li veće tuge na svijetu nego kad roditelj djecu svoju sahrane!!!

Ti roditelji ostali su bez djece, a ova djeca ostala su bez roditelja. Može li tu iko, ikome, ikada gubitak nadoknaditi? Nezainteresovanost otadžbine za njihove sudbine, ipak, najteži je i najniži životni udarac koji su primili. Opet, djeca naših izginulih heroja više nisu djeca. Godine su prošle. Danas su to momci i djevojke. Lijepi, prelijepi, mladi, ali u očima nose nešto, nešto za šta riječ ne mogu da nađem. Vjerovatno nije ni izmišljena. Ponosne majke pričaju kako su među najboljim studentima, dobri momci i djevojke, ne puše, ne piju, slušaju, dobri su sportisti. A majke ih školuju uglavnom od ono (sramotno) malo novca što od države dobiju u formi penzija ili invalidnina. Skoro niko od njih nigdje ne radi.

(Prije par godina jedan opštinar upita me: "A šta ti misliš, Zoka, da prikupimo para od privatnika pa da, za Novu godinu, djeci poginulih boraca podijelimo paketiće"? "Prekrsti se, čovječe", odgovorih mu, "znaš li ti koja je ovo godina. Znaš li koliko sad ta "djeca" imaju godina? Njima trebaju stipendije za fakultete i pomoć da se zaposle!" Moram priznati da se, ipak, zacrvenio zbog izrečene gluposti.)

Svi oni neizmerno su zahvalni Željku i donatorima širom svijeta koji su im pomogli da svoje heroje sahrane na Malom Zejtinliku i podignu im krstove. Uzajamno se već svi odlično poznaju, kao da su jedna porodica. Željko im je omiljeni član. Jedino sam im ja nepoznat, nisu me ranije viđali. Željko im reče ko sam. Prilaze i zahvaljuju mi na pisanju, kažu da čitaju moje tekstove zato što pišem - istinu. Veći kompliment nisam dobio za ovih petnaest godina novinarskog rada. A bilo ih je.
 

"Ljudi" zakazali, Ljudi im osvjetlali obraz
 

Ovaj sveti posao koji završi Željko Tomić sa svojim prijateljima bio je državni posao. Toliko imamo institucija kojima je u opisu radnih poslova i zadataka da se bave upravo ovim. Međutim. oni primaju dobre plate i ne rade ništa. Ne miješaju se u svoj posao. A narod (sad već) bukvalno od usta otkida da bi plaćao poreze od kojih se isplaćuju njihove prevelike plate. Zar je neko od boraca VRS 1992. kad je krenuo da gine "za krst časni i slobodu zlatnu" mogao i pomisliti da mu se njegova otadžbina neće odužiti čak ni toliko da mu kosti prenese iz Federacije u RS!!! Da im je samo da, kakvim čudom, vide kako država za koju su život dali (ne)brine o njihovim porodicama, zanemaruje njihovu djecu, i dozvoljava da junački grobovi zarastaju po Federaciji u korov, mrtvi bi se u grobu prevrnuli.
Republiko Srbska - sram te bilo; predsjedniče Republike Srpske - sram te bilo; ministri u Vladi - sram vas bilo; predstavnici Boračke organizacije - sram vas bilo; svi koji jedete hljeb otet od naroda svoga a ne radite ništa za njegovu dobrobit - sram vas bilo!
 

Neka bi Gospod Bog ,Željku Tomiću i njegovim prijateljima širom svijeta, što završiše ovaj sveti posao koji država ne htjede, podari lijepo zdravlje i sreću na ovom, a mir i spokoj na onom svijetu. Da, na onom, jer ovo što uradiše posao je za koji se nagrada ne prima sad i ovdje.
 

Svi na ovome svijetu boravimo privremeno. Naš život je kao hod puža-golaća: ma koliko se trudili da ne bude tako iza nas ostaje prljavi trag. Ali i onaj drugi. Ako ih mi ne vidimo ima ko će ih vidjeti. Gradimo sebi kule i vile, gazimo preko života drugih ljudi, preko njihovih glava penjemo se u navodne visine. A zašto tako? Bogatstvo ovoga svijeta služi da nam bude žalivije otići tamo gdje svi mi putujemo; gdje je krajnji cilj naše životne trke.
 

I predsjednici i ministri i političari i gazde koji su se obogatili zahvaljujući žrtvama heroja imaju tijela, a sve njih čekaju, kako kaže naš narod "dva metra bez geometra"! Ne bih da zvučim kao kakav pop, ali prevalio sam u drugu polovinu života; bliži sam "tamo" nego "ovamo", pa sve češće razmišljam gdje će mi besmrtna duša otići kad se smrtno tijelo vrati Majčici Zemlji? Neka ide tamo gdje je zaslužila! Samo da ne bude zajedno sa dušama predsjednika, ministara, političara i gazda; neka bude na nekom drugom mjestu; ako tako treba, neka ovim prvima i tamo bude bolje, a mojoj duši lošije ali,neka nisu - zajedno!

Zoran Janković,