Dnevnik male heroine

"Dnevnik Slađane Kobas" je knjiga o vjerovanju na smrt osuđene djevojčice. Knjiga o pravu na život, o očinskoj ljubavi koja može da umilostivi sudbinu, ali i o tome koliko je sudbina neumoljiva u svojoj neizbježnosti. Zoran Kostić, recenzent djela autora Violete Božović u izdanju Književne zajednice iz Beograda sabrao je u ovih nekoliko riječi suštinu sreće i zle kobi Slađane Kobas, ratne 1992. godine jedine preživjele, i posljednje, 2006. godine, preminule bebe banjalučkog porodilišta.
- Od trenutka kad sam se upoznala sa životom i sudbinom Slađane Kobas, osjetivši potrebu da napišem ovu tragičnu i poučnu priču, sama knjiga kao da je htjela da je ispišem u vidu dnevnika, hronologijom događaja koji su se zaista desili. Tako smo se u igri činjenica, sjećanja i dokumenata u dnevniku susrele Slađana i ja. Dnevniku, koji sam uz pomoć njene olovke napisala – kaže za "DanĆ autor Violeta Božović, književnica iz Prijedora, koja danas živi i stvara u Beogradu. O Božovićkinom djelu na promociji u Beogradu govorili su i Lazar Božović ispred izdavača i Branka Davidović iz Slađanine škole.
Slađana Kobas, iz Prijedora, bila je jedno od 13 novorođenčadi porodilišta u Banjaluci ratne 1992. godine. Zbog embarga međunarodne zajednice i zatvorenog koridora prijeko potreban kiseonik za inkubatore nije bilo moguće dopremiti u grad na Vrbasu. Umrlo je 12 beba. Slađana je jedina preživjela.
Trinaesta zvjezdica, kako su je prozvali, preživjela je banjalučki pakap, nekim čudom, kažu ljekari, ali ozbiljno narušenog zdravlja - vida, moždanih i plućnih komora. Uslijedila je borba za svaki naredni dan života. Liječila se na klinikama u Republici Srpskoj, Srbiji, Rusiji, SAD. U akciji pomoći i podrške u liječenju u Americi Slađaninom ocu Stojanu, izbjeglom iz Hrvatske, pridružile su se brojne ustanove, preduzeća i pojedinci iz Srpske, Srbije, Crne Gore. Zahvaljujući dobrovoljnim prilozima Slađana je operisana i vid joj je djelimično vraćen.
Slađana Kobas je znala da je jedina preživjela beba 1992. godine. Voljela je da ode do banjalučkog porodilišta, a svaki dolazak iz Prijedora, gdje je živjela i pohađala O.Š. "Dositej Obradović", na ljekarske preglede u Banjaluku koristila je i da posjeti grobnicu dvanaest bezimenih beba.
Posljednju godinu života provela je u borbi sa opakim rakom kostiju. Prelijepa djevojčica, dirljivo zdravog osmjeha, i tada je vjerovala u pobjedu. Na novinarsku znatiželju i brižna pitanja o zdravlju odgovarala je: "Dobro sam, nadam se da ću pobijediti jer hoću da postanem manekenka".
Posljednju bitku Slađana Kobas je izgubila 11. februara 2006. godine. Trinaesta banjalučka zvjezdica se ugasila u svojoj trinaestoj godini života.

Pitanja bez odgovora

"Dvanaest zvjezdica s neba palo je noćas na dlan, cijenjeni gospodine. Dvanaest zvjezdica palo je, a šta su skrivile, cijenjeni gospodine", bespomoćno su pitali roditelji preminulih banjalučkih beba u pismu koje su 1992. godine uputili Butrosu Galiju, generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija(UN).
Tadašnje beogradsko rukovodstvo optužilo je UN da su direktno odgovorne za smrt 12 beba budući da je Savjet bezbjednosti UN donio rezoluciju o uvođenju sankcija srpskom narodu.