Svojevremeno su crnogorski komunistički manijaci podigli hidroelektranu negdje u škripovima i bobijama ozrinićkim, gdje nema ni kapi vode; u tim đavolovim kršima udovice u kablovima i bremenicama nose vodu po pola dana da skuvaju guku kačamaka kakvom tristagodišnjem starcu koji niti čuje niti vidi, niti mrda vilicom. Hidroelektrana je imala i stražara koji je svakoga bogovetnoga dana trideset godina dolazio na posao sa puškom kragujevkom o ramenu, u suknenim sigavim gaćetinama sa gušama kako ljeti i zimi, uredno primao platu, i slušao novokomponovane tužbalice dok po liticama nariču za okutnjicama, njivicama koje prekopala čudovišta-buldožeri, u mulo pretvorile grozne eksplozije, a od svega ostala murva, i koza.
Seljak sjurio u fabriku, hidroelektrana izdigla na katun. Komunjare još ne behu izumele famozni stečaj kao pokriće za avetluke i lupežluke.
Onda je došao Živko Nikolić i snimio to čudo neviđeno, odn. čuvenu hidroelektranu, o kojoj se zvecalo i po Terazijama i Stradunu, i po Kaptolu, gdje nije?, ali se, ipak, u takvu fantaziju nije vjerovalo. Nije se vjerovalo tom ludilu koje su samo crnogorski provincijski komunisti mogli smisliti, nešto što se nikad i nidje na svijetu ne može ponoviti, niti slično zaumiti. Imalo je i imaće projekata i promašaja, ali pod bogom ovakovoga nije bilo niti će, ovaj je bio izvan domašaja ikakvih ideja od Grka pa na ovamo. Hidroelektrana planinini u vrhove! Ionako besciljni život tih kukavaca, baba u vazdašnjem crnilu i staraca, udovica, bez igdje ičega, učinili su do končine još besmislenijim.
Apsurd je po definiciji besmislica, ali vremenom postaje žanr, glupost postaje žanr, ali to je igra, teatar, igrarija u odnosu na ovo djelo (crnogorsku hidroelektranu.) Kad je prikazan dokumentarni film, kad se tučilo sa tim užasom, kad su gledaoci preživjeli šok, i šokirani napustili salu kao šok-sobu, nikome ni slučajno nije palo na pamet, čak ni najozbiljnijim kritičarima bilo kojeg žanra, da tom filmu daju apsurni predznak! To nije imalo imena, niti se dalo porediti. Apsurd je nešto drugo, i došao je kao fina podloga filozofiji egzistencijalizma, ali ovaj pakao kakav može samo da se skruža u Crnoj Gori, nije se dao definisati.
Ostala i priča da su ovdašnje komunjare poslale u Beograd udbovske zlice da potraže režisera, i da je režiser prošao kako je prošao, i da godinama nije dolazio na rodni krš. Ali, kad bi samo za tren umjeli da se osvrnemo oko sebe, vidjeli bi kako se to ludilo nastavilo, kako je klijalo na svaku stranu, evo do dan-danas. Šta je dom ''revolucije'' u Nikšiću ako nije isto, strašno, grozno ludilo, i imali li ikakva kamera da zaviri unutra i da se ispenje po njegovim bedemima, da savrh betonskih piramida sađe u podrume tame punane ustajale vodurine koja bazdi, i na kraju priče da se pobroje žrtve koje je pozobalo ono betonsko čudovište, ona suluda kombinacija betona i stakla.
Da je na startu ''revolucije'' stavljeno pod znake navoda, možda bi dom i preživio, ovako, dom u Nikšiću je isto što i crnogorska ''revolucija'' i postrevolucija. Isto bi kamera mogla da zaviri i u hotele po Herceg Novom, i da snimi te avetinjske prizore bez prozora, taj lom na obali Nevjeste Jadrana, na obali koja je jedino poezije dostojna. Bogzna, ne bi štetovali ako bi svratili i na Sveti Stefan što ga proguta korovnjak ljuti, pa se laganicom primiti naviše preko Brajić, i uzeti tri godišnja odmora i snimiti ostatke i olupine komunističke po Cetinju na koje rđa počinu, u kojima rđa nađe rajska naselja. Šta je sa solanom u Ulcinju, sa gvozdenim rešetkama-vratima i zarđalim katancima, šta sa kadama i bazenima gdje se bere so, šta sa pustim Dakićem u prestonici, celulozom u Beranama, Brskovom i kombinatom u Mojkovcu, fabrikom užadi i aluminijskih trupaca ublizu Bakovića bogaza, i tako diljem pustoline... Kakav apsurd, i kakvi simboli, to je umjetnost i filozofija, ovdje je riječ o paklu ne sa devet krugova nego sa sedamdeset.
Otkako komunisti haraju i pljačkaju Crnom Gorom, svaka godina je jedan krug pakla, a koji se krug opisuje ove 2012. nije teško izračunati, osim ako su vam digotroni i kompjuteri zarđali. Šta je stvarna politika današnje opljačkane Crne Gore, u kojoj ni pod kamen ništa nije ostalo nego sve dipili, apili, šta je više nego li slika doma ''revolucije'' u Nikšiću, ili prilika Bajove solane u Ulcinju, ili isti onaj beton hidroelektrane iskipan u planini.
Vlast u današnjoj Crnoj Gori je najgrozniji šut, potonji neodloženi otpad, najbizarniji koncetrat smeća nad kojim kvaču vranovi, kese koje prazne lutaju i lete od grane do grane avetinjskim gradom.
