Priča o manastiru Bogorodice Hilandarske

 „Svetigora” je objavila i osmu od planiranih deset knjiga iz edicije „Nemanjićki manastiri”. Riječ je o monografiji „Manastir Hilandar”

Objavljivanje knjige o manastiru Hilandaru ima dvostruki cilj. Najprije, radi duhovne obnove svih nas, našeg pamćenja. 
- U cilju obnavljanja onih iskonskih veza koje postoje između srbskog naroda, crkve i manastira Hilandara kao ognjišta duhovnog, ne samo kao riznice, nego kao korijena našeg kulturnog, duhovnog i nacionalnog bića. To je prvi i osnovni razlog da nas ova knjiga podsjeti na bescjen blago koje jeste i koje sadrži u sebi manastir Hilandar. Ova knjiga treba naročito da podsjeti nova pokoljenja koja su u opasnosti, s obzirom na tokove modernog društva i svijeta, da se otuđe često puta i ne svojom krivicom od onoga što je temelj našega bića, našega duha, naše kulture, a drugi razlog jeste isto tako obnoviteljski razlog - rekao je mitropolit Amfilohije.
Monografija izdavačke kuće „Svetigora” bi htjela da na ovaj način ugradi makar jednu ciglu, da se makar na ovaj način doprinese obnavljanju manastira Hilandara.

- Ovo je doprinos i jednog i drugog obnavljanja. I jedna i druga obnova prirodno nas vodi ovom mnogovjekovnom istočniku duhovnog života, našeg naroda -istakao je mitropolit Amfilohije.
On je podsjetio na sadržaj „Hilandarskog tipika Svetoga Save”: „Neizostavno služiti predano službu, čuvati vjeru i čast koja pripada igumanima vašim, međusobno se ljubiti i starati se da svaki svakoga nadvisuje u smirenoumlju, saosjećajući nevolju jedan drugoga, kao udovi jednoga tijela i popunjavati nedostatke jedan drugoga, ne ustremljivati se u zavist i na nedoličnu ljubav, na nezakonito sastajanje i rascjepe, čuvati se prvih mjesta i svjetovnih počasti, a samo na jedno pazite: u vrlini živjeti i ništa drugo, ako je moguće disati spasonosnom riječju svim što je na nazidanje duše i njenu polzu”.
Jeromonah Dositej, sabrat manastira Hilandara, istakao je da je ovo veoma smio poduhvat da se na ovako malo stranica govori o manastiru Hilandaru. To zahtijeva veliko poznavanje sveštene porodice hilandarske, kako njegove kulturne riznice, sveštene istorije tako i duhovnog života u manastiru.

– Ono što me je posebno obradovalo, kada sam uzeo u ruke ovu knjigu, je to što je u predgovoru mitropolit Amfilohije nazvao Hilandar drevnim imenom – obitelj Bogorodice Hilandarske ili manastir Bogorodice Hilandarske, kao što su Nemanjići ranije nazivali i svoje druge zadužbine: Bogorodica Ljeviška, Bogorodica Studenička. Tu je iznio jedan svoj doživljaj, da su Nemanjići gradeći i posvećujući manastire Presvetoj Bogorodici na neki način podrazumijevali njenu prisutnost u toj sveštenoj obitelji, njenu zaštitu -–rekao je jeromonah Dositej.
Istoričar umjetnosti Anika Skovran je rekla da je Hilandar žiža znanja, vjerovanja i istrajavanja.

– I možda je baš to prst sudbine da je srce Srbije i da nam i danas taj Hilandar predstavlja jednu sigurnu putevoditeljicu. Hilandar je bio i ostao ono što su zamislili njegovi ktitori, Simeon Nemanja i Sava Nemanjić. Pogotovu danas, kada smo nekako rasparčani i izgubljeni, taj Hilandar je kao majka zaštitnica koja je svojim plaštom prekrila sve naše srpske krajeve. Imamo sreću da smo naslijedili od Vizantije najviše i najljepše tragove kulture koja se ogleda, prije svega u našem freskoslikarstvu 13. vijeka - rekla je Skovran.