Kićenje tuđim perjem

U holu Centralne narodne biblioteke na Cetinju 1. novembra tekuće godine otvorena je izložba povodom 160-godišnjice "Gorskog vijenca". Otvarajući izložbu ministar u Vladi Crne Gore Igor Lukšić je, pored ostalog, doslovno rekao:
"Kolo koje je Njegoš zametnuo u `Gorskom vijencu` kao vlast naroda pretvorila se u kolo na kolo tolikih generacija. Petar II Petrović Njegoš bio je utemeljivač crnogorskog društva i savremene crnogorske kulture. Kada je Vuk Karadžić uz Njegoševu podršku vodio borbu za reformu i pobjedu srpskog jezika, crnogorski jezik je bio u službenoj upotrebi. "Gorski vijenac" je napisan narodnim književnim jezikom, a Njegoš je bio prvi kodifikator jezika svojih Crnogoraca".
Po Lukšiću, ako bi se doslovno tumačio, proishodi da je upravo vladika Rade duhovni otac savremenih Dukljana. Razumije se, ista izjava protivurječi zdravom razumu. Jer, kako je Njegoševo srpstvo moglo poslužiti kao utemeljenje savremenom antisrpstvu u Crnoj Gori? Savremena crnogorska pseudo-kultura u nepomirljivom je sukobu sa kulturnim i duhovnim obrascem koji nam je zavještao vladika Rade. Nije neophodno biti previše obrazovan da bi se do takvog uvjerenja došlo. Zato je Lukšićeva izjava lišena svakog racionalnog smisla. Zna uostalom i on sam da stvari ne stoje tako kako ih predstavlja javnosti.
Posebno je besmislena teza da je za vrijeme Njegoševe vlade "crnogorski jezik bio u službenoj upotrebi" i da je upravo vladika Rade kodifikator crnogorskog jezika.
Stiče se utisak da nosioci državne vlasti čvrsto vjeruju da mogu da nam serviraju što im je volja. Ako je ministar Lukšić u pravu, bilo bi prirodno da nam upravo on citira akt kojim je Njegoš ozvaničio crnogorski jezik kao službeni. Razumije se, takav dokumentarni akt ne postoji, kao što ne postoji ni dokumentarni izvor kojim je vladika Rade, navodno, kodifikovao jezik sa istim imenom. Kako već rekoh, zna to i sam ministar Lukšić ali mu istorijska istina ne odgovora. Uostalom, činjenice ukazuju na sasvim suprotan poredak stvari.
Mladi Njegoš je još 1833. zapisao: "Srpski pišem i zborim, svakom gromko govorim, narodnost mi srbinska, um i duša slavljanska". Umjesto predgovora, u spjevu "Glas kamenštaka" Njegoš će zapisati: "Srpska pjesma od srpskog pjesnika, koji rado pjeva o onome što se odnosi na njegov narod, a ne voli da pjeva o podvizima stranih naroda". Na Cetinju je 1836. štampan "Srpski bukvar", a 1838. i "Srpska gramatika". Primjerci istih udžbenika ostali su sačuvani sve do naših dana. Da je genijalni pjesnik odista kodifikovao "crnogorski jezik", isti udžbenici ne bi mogli nositi srpsko nacionalno ime. Zapravo, svako ko je makar površno upućen u ovu problematiku zna da najveći protagonisti projekta crnogorskog jezika otvoreno i javno priznaju da njihov jezik još nije kodifikovan i da mu kodifikacija tek predstoji.
U minulim godinama crnogorski kulturni i informativni prostor masovno je preplavljen izjavama koje vrhune neistinama, krivotvorinama i silovanjem razuma. Najnovije istupanje ministra Lukšića prevršilo je svaku mjeru. Njegošu se pripisuju ideje koje on nikada nije zastupao. U pitanju je dubok sunovrat razuma i savjesti. Zato smo morali reagovati. Jer što je mnogo, mnogo je. Pa ako je i od resornog ministra Lukšića.