Deveti mart

 

Prije dvadeset i kusur godina bijaše neki deveti mart. Miting nekakav, protivrežimski KAO. Digresija samo zbog ovog „KAO“.. Nerijetko se sjetim onog zlostretnog vojnika emotivca kojeg su u Sloveniji u vrijeme početka otcjepljenja novinari pitali “šta vi mislite o čemu se ovdje radi?“ A on, jadan, plačnim glasom bosanskog naglaska odgovara “ Ovi KAO ’oće da se otcijepe, a oni KAO ne daju..“. 

E tako je bilo i devetog marta. Tad su KAO  diktatora Milosevića htjeli da obore na pleća KAO demokrate na čelu sa bračnim parom Drašković i još neki tamo, danas potpuno nebitnim. Nebitni su i ovo dvoje al se Vuk apostrofira kao lider tih demonstracija, a opšte je poznato da Danica kolo vodi. 

Oni su kao htjeli da obore na leđa bračni par Milošević koji je na Dedinju živeo paralelnu stvarnost i bajku „Carevo novo odelo“. Nije to k’o sad

 „Parovi“ i “48sati svadba“. Tad nije bilo rijalitija. 

Dakle, bijaše taj narodni bunt, bijaše rulja izašla na ulicu. Rulja k’o rulja, haotična. Mislila je rulja da će nešto da promijeni, da zamijeni. Da zamijeni režim, koji je KAO pukao, novim, ali avaj. Nije režim sijalica! Dvadesetak godina posle sjećam se sebe tog dana. 

Da sada sretnem sebe od tad rekao bih isto što sam tad pomislio 

“Svjetina misli da će nešto da promijeni.. glup je narod standardno, kroz vjekove.. Onaj bradonja na balkonu će da uzme neku lovu, neki poen, neke glasove, ovi ostali, ovi koji ga prate i koji ga gledaju sa oduševljenjem, koji mu pripisuju harizmu (rijetko kad se termin“harizma“ u tolikoj mjeri pominjao na ovim prostorima i pripisivao nekom kao što je to bio slučaj tad sa Vukom Draškovićem) oni će da ga duvaju, po navici. Kakve bre promjene?!“ 
 

Gledam Branislava Lečića tad, drži govor kod Terazijske česme. Prepun žara. Zapaljiv. Popeo sam se na žardinjeru da vidim bolje, jedna budala iza se gura. Gužva, zakačio sa za mene i iscijepa mi „Lee“ jaknu. 

„Lee“ jaknu, koja je tada, u Beogradu komisiona, bila rijetkost. 

Crna, kožna, box koža. Gledam budalu, šta da mu radim?! Nije namjerno pocijepao, ponio ga zanos. Zanos mu stavio ruku na moje desno rame pa povuk’o malo jače. Pomislio je, vjerovatno, da je jači tog trenutka nego inače, masa uznese. Realnost ga unizila a masa ga uznijela. ČAK na ivičnjak od trotoara.

A opet “U masi je toplo ali smrdi“ kako je lijepo govorio Krleža. Zato se ja i grozim mase btw, smrdi u masi. Dvadesetak godina kasnije sjećam se tog devetog marta kad je Beograd bio tmurniji i sivlji nego li je inače bio tih godina . Sjećam se nekakvih vodenih topova, nekakvog juriša , poziva na juriš. Meni je to još tog dana jako ličilo na prevaru. Šta imamo danas? Bračni par Drašković prepun love. Vuka olinjalog al prepunih džepova. Lečića danas podgojenog a nekad jurišnika i govornika s’ Terazijske česme koji je do skora suze lio jer ga je prevarila žena. Imamo Vuka Draškovića nakostriješenog tog devetog marta koji je danas botoksiran 

i tura kolor šampon u kosu. Odaje ga brk. 

Nije više tako mrk, Draškovićev brk! Eto kako se vremena mijenjaju. Samo je glavom platio nekakav nesretni Milinović tad srednjoškolac i nekakav nesretni policajac Kosović kojih se danas sjete samo najbliži vjerovatno. Ostalima je ok. Rulja k’o rulja, i dalje životari i  sjeća se, melanholićno, tog dana “ponosa i slave“ pojma nemajući da je to bio dan k’o trla baba lan! Dan kao i svaki drugi, sa malo više naboja kod razularene mase i dan kad se na beogradskim ulicama dešavao narod kako to vole da kažu vajni analitičari i drugi „socioexperti“. Dan kad su raspireni patriotski žar brzo ugasili vodeni topovi.
 

Dan kad se KAO htio srušiti bračni par Milošević koji je na Dedinju živio paralelnu stvarnost. Kad je Mira bila zauzeta poslovima oko pisanja antologijskih knjiga, dodjeljivanjem stanova kućnim i inim pomoćnicama, radom na dodjeli ministarskih mjesta raznim turbo folk i inim arlaukačicama i stavljanjem cvijeća u kosi. Danas je ministar kulture Predrag Markovic čovjek koji kaže da je završio fakultet al zamalo, i da je usavršavao znanje iz nepoznate sfere. Čovjek je svršeni srednjoškolac! Pa toliko škole ima valjda i Zorica Brunclik, Mirin pik za mjesto ministra kulture!? I , kakva je razlika između njih dvoje? Jedino u boji kose i što zorica ne nosi bradu. Makar ne onoliku. Mira je u Moskvi, i tamo meće. Cveće. A, samo je trebalo neko njoj da metne. Da joj stavi. Na pravo mesto i u pravo vreme. Kitu. Veliku kitu. Veliku kitu, cveća. I narod se ne bi ni dešavao, ovako se dešavao KAO, i to „dešavanje naroda“ se ponavlja ciklično dok se sasvim ne zaboravi. Ja sam ga pomenuo ovlaš tek, jer ne zaslužuje pomen( „pučina je stoka jedna grdna“) kao egzemplar društvene svIJesti utemeljene u etnosu regiona.

 

Saša Dr. Đurović