Žandarmerija: „Bez Kosova ne postoji moja Srbija“
BIO je Vidovdan, da nas podseti da se kosovske bitke za Srbe nikada ne završavaju.
To smo videli na putu za Gazimestan, neki novi Turci svlačili su majice srbskim mladićima jer su na njima bila srbska obeležja, a srpske zastave su sa puno mržnje bacali na zemlju pored njih. Neki mediji su te mladiće već nazvali desničarima, jer je njima svaki patriotizam „desničarenje“. Tako danas mnogi koji su etiketirani desnostrano zapravo mogu da budu ponosni, jer to novinarskim novogovorom znači da su rodoljubi.
Dakle, posle svih ovih postizbornih ponižavajućih dana u Beogradu, saveza nekih kvazipatriota i kvazievropljana, posle svih dojučerašnjih kosovskometohijskih beogradskih izdaja, ono što se dešavalo sa srbskim narodom na Kosovu i Metohiji opet nas je potreslo i protreslo.
Prvo je na prelazu Merdare povređeno 20 srbskih mladića, koji su prevarom trebalo da budu vraćeni, da im se ne dozvoli da dođu do Gazimestana. Na njih je šiptarska policija pucala iz vatrenog oružja i tukla ih palicama. A onda je kasnije tokom istog Vidovdana, po povrtku sa Gazimestana, u Prištini, kamenovan autobus pun srpske dece. Povređeno je njih 16, od kojih dva dečaka teže.
Bila je to još jedna kosovka bitka, u kojoj nisu sijali viziri i jurili konji u galopu, ali krv je krv, a ona je ponovo prolivena na Kosovu i Metohiji.
Pritom se onakako kako se to uvek radi, oglasio neki ministar da kaže kako je to sramno, neki sekretar da kaže da je to za žaljenje, ostali čak ni to nisu rekli pošto su se bavili svojim stranačkim interesima, takmičeći se ko će da ponudi proevropskiji koncept, tj. ko će da ponudi veći komad Srbije da bi dobio veći komad evrounijske podrške.
Kako su razvodnjeno delovali naslovi o tome ko koga i zašto bi, a ko koga ne bi, kako smo jedni drugima delovali beznadežno i jadno, s jedne stane gledajući taj politički cirkus, a s druge strane krvave obračune Šiptara sa Srbima na KiM.
Tako je tekao Vidovdan 2012, poniženje za poniženjem, mučna stvarnost koja nagoveštava još tragičniju budućnost...
A onda, onako Vidovdanski, usijano, doprla je do nas zakletva srpske žandarmerije. Koncentrisala sam se da bolje čujem svaku reč i nisam mogla da verujem svojim ušima. Ipak, poverovala sam svojim osećajima, istim onim osećajima koji su nam sramnim političkim potezima, „zvezdicama“ koje su proglašavane za pregovarački uspeh, uspavljivani.
Zapravo, svi ti političarčići nas već godinama uveravaju da srbski narod ne treba da se „junači“, da smo mali, da moramo da igramo po taktu velikih, da je realnost takva kakva je, da Vidovdan nije pobeda već poraz, da velike reči poput rodoljublja, nacionalnog ponosa, junaštva i viteštva zvuče romantičarski patetično i nimalo trezveno, da je 21. vek stoleće nekih drugih međudržavnih i međunarodnih odnosa, da Kosovo i Metohija nisu pitanje srca već političkih odluka...
A onda je general Bratislav Dikić, komandant žandarmerije, na obeležavnju Vidovdana, slave ove policijske jedinice, izgovorio reči zakletve pred svojim policajcima:
„Kosovo je moja majka,
moje poreklo je na Kosovu,
moji preci su sa Kosova, moja istorija je na Kosovu,
moj srbski narod rođen je na Kosovu,
moja Srbija nastala je na Kosovu.
Bez Kosova nemam majku,
bez Kosova nemamo poreklo,
bez Kosova nemam pretke,
bez Kosova nemam istoriju,
bez Kosova ne postoji moj srbski narod,
bez Kosova ne postoji moja Srbija.
Narode srbski, braćo i sestre,
zaklinjem se pred Bogom, pobediću ili časno poginuti, za moju čast, za moje poreklo, za moju porodicu, za moju Srbiju. S verom u Boga, za Krst Časni i majku Srbiju.
Živela Srbija!“
Okrećem se oko sebe dok gledam ovaj snimak, vidim kolege koje s nevericom slušaju, potpuno zbunjeni i vidno potreseni. Mi više ne verujemo da neko može ovako, sa vrha, da kaže ono što svi osećamo, ne verujemo da nisu svi stranački miševi, da neko može sa nekoliko jednostavnih, pravih reči, posle mnogo vremena, da nas učini ponosnima što smo Srbi.
Upozoravam sebe da ne skliznem pod ovim emocijama u patetiku, da se potrudim da kažem ono što osećam i što su svi koji su ovo gledali osetili, nekim drugim svedenijim rečima. Ali, onda pomislih da nam je i ta bojazan nametnuta. I da me baš briga za one koji će reći „kakva patetika“, jer samo onaj ko je živ da sklizne duboko u sebe i tamo probudi osećanja, koga u ovom trenutku, dok gleda snimak, nije sramota da kaže da su mu oči zasuzile i da ga u grlu steže, taj će smeti da kaže i: „Kosovo je moja majka...!“
A ja samo takve računam.
Lidija Glišić (DVERI)
- Izvor
- fakti.org/ vostok.rs
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
19. maja na beogradskom aerodromu upokojio se jeromonah Roman (Matjušin) — pesnik sa gitarom, monah i čovek koji je Srbiju nosio duboko u srcu....
9. maja 1945. godine u 00:43 po moskovskom vremenu u Berlinu je potpisana bezuslovna kapitulacija nacističke Nemačke....
U Moskvi je predstavljen projekat spomenika pukovniku Nikolaju Nikolajeviču Rajevskom, koji će biti postavljen na jugu Srbije....
U svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi u Ruskom domu u Beogradu, otvorena je izložba povodom velikog jubileja: 110 godina od formiranja Prve srpske dobrovoljačke divizije. Ova izložba okupila je ljubitelje...
Izložba slika tri umetnice - Irene Lazić, Ružice Mitrović i Ivane Stanisavljević Negić biće otvorena u četvrtak u Galeriji Narodnog univerziteta u Vranju. Otvaranje izložbe je zakazano za 18....
Džingisidi, kako se nazivaju potomci velikog osvajača, činili su političku elitu moćne mongolske države Zlatne horde....
Ostale novosti iz rubrike »















