Početna stranica > Novosti

Zahar Prilepin o Rusiji i evropskim vrednostima

Zahar Prilepin o Rusiji i evropskim vrednostima
02.05.2013. god.


O ruskoj književnosti, o pravcima njenog kretanja, o statusu intelektualaca u savremenoj Rusiji, o svojoj nostalgiji za SSSR-om, - „Glasu Rusije“ je ispričao pisac Zahar Prilepin, koji je u Nemačkoj učestvovao u manifestaciji sa rečitim nazivom „Kuda ti Rusijo, žuriš?“.

Kako bi ste sebe predstavili?

- Zahar Prilepin, 37 godina, napisao 10 knjiga. I uz sve ostalo, imao sam u životu niz drugih događaja, koji su na ovaj ili onaj način u vezi sa prozom – rad u OMON-u ( Odeljenje policije za posebne namene ) i prisustvo u Čečeniji, učešće u radikalnoj opoziciji, prijateljstvo, poznanstvo i saradnja sa piscem-revolucionarom Eduardom Limonovim, sa jedne strane, i sa opozicionarom Aleksejem Navaljnim – sa druge strane. Tu je, najzad, i moj lični život, četvoro dece, žena.

U Nemačkoj je prezentiran vaš roman „Sanjka“. U Rusiji je izašao pre sedam godina, preveden je na nekoliko jezika. U Francuskoj je roman izašao u velikom tiražu. Zašto je strani čitalac dužan da ga pročita?

- Niko nikome ništa nije dužan, ali kada o ruskoj književnosti govore da „vi, Rusi, pišete o nekim svojim ruskim problemima, to nije nikome zanimljivo, treba pisati o opštim svetskim problemima“ – smatram sve to nebulozom. Sva prava, istinjska i najlepša književnost je upućena upravo na ličnu problematiku. Ana Karenjina - lični problemi, „Zločin i kazna“ – lični problemi. Zato smatram da naši lični problemi, naši pokušaji rešavanja svih večitih pitanja – ja i Bog, čovek i politika, majka i otac, otac i dete – zajednički su i jednako značajni za sve.

U čemu se sastoji vaš pogled na svet?

- Ono, što se na Zapadu naziva liberalizmom ili radikalizmom, ono, što se shvata kao neke ključne osobine ruskog naroda, - sve te stvari su kod mene nešto drugačije izgledaju. To su predstave čoveka iz druge sredine, sa drugim jezikom, drugačijim iskustvom i drugačijim političkim pogledima. Kad je kod nas već svet demokratije, slobode i tolerancije, onda se nadam, da će na demokratski način i tolerantno biti prihvaćena i moja tačka gledišta. Rusiju potresa groznica, jer nam je bio ponuđen takav spektar vrednosti, jednim delom istinjski evropskih, ali često pseudoevropskih ili vulgarizovano shvaćenih evropskih vrednosti. Rusija se, kako mi se čini, kreće na ljuljašci – u rasponu od krajnjeg konzervatizma do krajnjeg stepena slobode. Dospeli smo do takvog stepena oslobađanja, da smo počeli da izgledamo odvratno i glupo. Osećaj dužnosti, časti i dostojanstva, pripadnosti istoriji i budućnosti Rusije, počeli su da se raspadaju. Mislim da je to delom vezano i sa poslednjom decenijom sovjetske vlasti, kada je uzakonjeno licemerje, dvoličnost već prodrlo u celo naše društvo. SSSR – je mesto gde sam rođen. To je bila zemlja, koja je odredila kretanje celog stoleća. I u tom smislu ja imam veze sa zemljom, koju su svi znali, o kojoj su stalno govorili. To mi daje neki osnove ne samo da iznosim tugovanje o sudbinama svog naroda, nego i da se ponosim svojim narodom. Ali pritom nemam želju da nastupam kao advokat Sovjetskog Saveza. Živim drugim životom u drugoj zemlji, i moja nostalgija nije ista, kao kod biračkog tela KPRF. Otac mi je bio učitelj istorije, majka – zdravstveni radnik. Dobili smo stan, zatim drugi, treći. U Rusiji, da bi elementarno živeli i hranili decu treba vršiti neke akrobatske vratolomije. Zašto? Mi smo normalni ljudi, naša zemlja ima 42 posto svetskog blaga. Zašto mi ne možemo nekako racionalno da ga iskoristimo, da bi normalno živeli? Što se tiče sovjetskih intelektualaca, njih je kaznila njihova strast, sa kojom su želeli da grade liberalizam u Rusiji, tako da je poražena u toj borbi. A 90.-tih godina je nestala sama socijalna baza intelektualaca. Lekari, učitelji i sve ostale profesije postale su marginalne. U Rusiji intelektualce zamenjuje najverovatnije dve nove klase – kreativistička klasa i ostaci sovjetskih intelektualaca, koja se očuvala na periferiji. A uopšteno rečeno, u svom današnjem stanju Rusija nije najpogodnije mesto življenja, i tu treba nešto preduzeti. Dok kreativistička klasa, naravno sa zadovoljstvom ponavlja „treba hvatati maglu“, oni, drugi intelektualci takve izraze ne koriste. Ali Rusija je priroda u svom čistom obliku. Ona je potpuno nepredvidljiva, ali se u ruskoj književnosti osećaj budućnosti u celini prikazuje u dosta mračnim crtama. Ali ipak, pokušaj razumevanja - šta nas očekuje, veoma je značajan za novu generaciju pisaca.

Aleksandra Gurkova,



  • Izvor
  • Glas Rusije, foto: Golos Rossii/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

19. maja na beogradskom aerodromu upokojio se jeromonah Roman (Matjušin) — pesnik sa gitarom, monah i čovek koji je Srbiju nosio duboko u srcu....


9. maja 1945. godine u 00:43 po moskovskom vremenu u Berlinu je potpisana bezuslovna kapitulacija nacističke Nemačke....

U Moskvi je predstavljen projekat spomenika pukovniku Nikolaju Nikolajeviču Rajevskom, koji će biti postavljen na jugu Srbije....


U svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi u Ruskom domu u Beogradu, otvorena je izložba povodom velikog jubileja: 110 godina od formiranja Prve srpske dobrovoljačke divizije. Ova izložba okupila je ljubitelje...

Izložba slika tri umetnice - Irene Lazić, Ružice Mitrović i Ivane Stanisavljević Negić biće otvorena u četvrtak u Galeriji Narodnog univerziteta u Vranju. Otvaranje izložbe je zakazano za 18....


Džingisidi, kako se nazivaju potomci velikog osvajača, činili su političku elitu moćne mongolske države Zlatne horde....


Ostale novosti iz rubrike »
BTGport.net - u1
Pružite zaposlenima vrhunsku ishranu uz Ordera - Topli obrok

SLIKA SEDMICE

WEB SHOP
WebMaster

DjEVOJKA DANA