Kako su cvetale Tikve

Slučaj "Kad su cvetale tikve" 1969. godine bio je i prekretnica i kulturno-politički skandal. Ovog maja, u Beogradskom dramskom spremaju se nove "Tikve". Zašto više ne mogu da izazovu skandal, ali i dalje privlače publiku? Kako ih danas čitamo?
"Tamo neke kazališne tikvice koje ne cvate i koje je napisao onaj što je bio na mramoru na Golom otoku!" Tako je Josip Broz Tito opisao djelo i pisca. Predstava "Kad su cvetale tikve" skinuta je s repertoara, a knjiga prognana iz biblioteka i knjižara. Danas, to je jedno od najpopularnijih romana, a predstava će se od ovog maja ponovo igrati u Beogradu.
Da li su se "Tikve" promijenile, ili su pak ostale iste a sve što nas okružuje je drugačije?
Godina 1968. po mnogo čemu bila je sudbonosna. Uzlet stvaralačkih sloboda, kritičko mišljenje na evropskom talasu stiže i u SFR Jugoslaviju. U godini koja mnoge asocira na velike studentske demonstracije, pojavljuje se kratki roman "Kad su cvetale tikve".
"Sama knjiga donijela je nešto novo, bilo je to nešto opušteno, a opet dinamično - veliko jedno osvježenje poslije čitavih decenija dosta zatvorene možda i ezoterične proze", objašnjava profesor dr Vladeta Janković novine koje je donio roman.
Na svega stotinak strana, tragedija jednog vremena ispričana je sirovim i direktim jezikom glavnog junaka boksera iz beogradskog naselja Dušanovac, jer je pisac bio opčinjen fovorom dušanovačkih mladića, koje je slušao ležeći u bolnici, dok se liječio od tuberkuloze.
"Kad su cvetale tikve" - roman o odrastanju, boksu, politici, emigraciji i, povrh svega, nostalgiji. I ne samo o tome. "Tikve" su zašle u zabran, jer su progovorile i o temi o kojoj se skoro dvije decenije ćutalo.
"U toj knjizi je subverzivno to što je jednom poretku u lice rekla da je gnusan, represivan, da je tolike ljude strpao u logor bez ikakvog suđenja i osudio bez ikakvog procesa i nigdje nema nijedne presude; u toj knjizi je bilo riječi o toj presiji nad ljudima koji su bili bez odbrane i mogućnosti da se brane i to taj režim nije mogao da podnese jer je to bila njegova osnovna greška", kaže Vida Ognjenović, koja je predstavu režirala 1984. godine.
"O Golom otoku, da se ne lažemo, nije se govorilo uopšte, ni na koji način, ni posredno ni u aluzijama, to je bila tabu tema, vrlo strogo zabranjena tema i svako je to znao", naglašava prof. Janković.
"Kako su cvetale tikve", a ko je "obrao bostan"
Knjiga je oduševila i čitaoce i kritiku. Problem je nastao malo kasnije. Na sceni.
Glumac Mihailo Janketić, koji je 1969. Godine igrao glavnu ulogu, smatra da se predstava odavno pretvorila u mit, iako je gledao mali broj gledalaca.
Ispostavilo se da napisana riječ nije imala tako veliki odjek kao ona izgovorena na sceni. Istovremeno, došlo je i do male promjene u dramatizaciji.
"Tako je ispalo da u romanu nisam pomenuo Goli otok, samo sam pomenuo Bakar koji je bio zadnja pošta za Goli otok, a Goli otok nisam. Poslije sam u drami to spomenuo, možda zato što sam već znao da se u pozorišnoj predstavi otvoreno govori o tome", objašnjava Dragoslav Mihailović.
"Tu je nekako u prvi plan iskočio lik starog Perišića, udbaša, direktora bokserskog kluba, i on je taj koji je odjednom privukao pažnju, igrao ga je Ljuba Tadić, i tu je ta ključna scena koja je dovela do zabrane i svih posljedica: u jednom trenutku glavni junak Ljuba Vrapče kaže starom Perišiću pukovnioku Udbe 'gori ste nego Nijemci'. I ta je rečenica odjeknula strašno i to je došlo do Tita i do tadašnjeg vrha KPJ i države sa posljedicama koje svi znamo", objašnjava Janković.
Ipak, da li su se posljedice mogle pretpostaviti? Od početka proba, u leto 1969, znalo se da državni vrh na "Tikve" ne gleda blagonaklono, iako, naizgled, nije bio uznemiren.
Janketić kaže da je cijela ekipa znala u šta se upušta, samo su "izgleda svi bili malo naivni i nekako od politike skrajnuti".
"Mi smo ušli u jednu izvanredno režiranu, napisanu i odigranu predstavu, tako da nikom nije bilo ni na pamet da se bavi nekim zabranjenim temama koje su proglašene nepodobnim i odjednom je poslije premijere to buknulo iz nekog nesporazuma", kaže Janketić.
Morao je to biti ogroman nesporazum, jer Jugoslovensko dramsko pozorište bilo je od prvorazrednog državnog značaja, osnovano ukazom Josipa Broza. Zato i ne čudi što se svaka riječ izgovorena na toj sceni - daleko čuje.
Već na premijeri, visoki partijski i državni funkcioneri signalizirali su Titu da se u JDP-u igra "nešto skaredno" i "neprijateljska drama".
"Tito je neposredno poslije premijere dobio informaciju Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda u kojoj se detaljno analizra situacija koja se doživljava kao veliki skandal u kulturi Beograda. Kaže se da je izvedena premijera, dramatizovan roman Dragoslava Mihailovića, da su kritike vrlo pozitivne i citiraju se neke kritike i romana i predstave, ali se onda pravi rez i kaže 'nekoliko političkih radnika koji su gledali jednodušni su u mišljenju da je autor sudbinu jedne porodice, a posebno glavnog junaka, uzeo kao povod da plasira neprihvatljive političke stavove koji dovode u sumnju cjelinu politike Saveza komunista i Jugoslavije, ni manje ni više'", objašnjava situaciju novinar i publicista Pero Simić, koji je uvidom u Titov arhiv pronašao i dokumente o predstavi.
"Sad možete misliti koliko je to bilo opasno baviti se tom temom kad su svi kritičari prosto bili oduševljeni do te mere da se to nije moglo ni čitati: kako je ta predstava dobra, kako su glumci savršeni, kako je režija, kako je tekst... Koji su, posle nekoliko dana, sa jednim časnim izuzetkom, svi napisali drugu kritiku - potpuno obrnuto, gde su se sad bavili ne onim što je bila njihova dužnost, nego političkim komentarisanjem onoga što se u toj priči dešava, da bi ostali u redakcijama svojih listova", priseća se Mihailo Janketić.
Napisi u štampi zaista su delovali šizofreno. Najpre tekstovi o velikom uspehu predstave, u kojima nije bilo ni reči o onom o čemu je Beograd već počeo da šapuće. A onda, preko noći, pojavljuju se nagoveštaji u "Studentu" i "Ekspresu" u vidu preporuka "pogledajte tikve dok nije pukla tikva", spekuliše se o "bolešljivosti glumaca", a 18. oktobra "Novosti" objavljuju karikaturu Bojana Stupice na kojij piše: "Ja sadio tikve, a obrao bostan"! Poruka je jasna!
Sve što se događalo tih dana bilo je deo uobičajene metodologije slamanja i pritisaka, da se ljudi pokolebaju, zastraše. I kao da to već samo po sebi nije bilo dovoljno, usledilo je i obraćanje s najvišeg nivoa. 25. oktobra, govoreći o poljoprivredi u Zrenjaninu, Tito je govorio i o "Tikvama". To je bilo drugi put u životu da maršal javno kritikuje književno delo.
Predstava više nije izvođena, a nisu prošli bez posledica ni oni koji su u njoj učestvovali.
Mihailo Janketić ostao je bez ordena rada, koji mu je već bio dodeljen i nekoliko godina nije radio u pozorištu. Pisac Dragoslav Mihailović, inače opterećen i golootočkim iskustvom, godinama je bio pod prismotrom DB-a i dobio je svoj dosije u Arhivu Josipa Broza.
"Posle predstave, knjiga je takoreći bila zabranjena, iako ona nije bila pravno, policijski, sudski zabranjena, ona je izbačena, čak i moja prva knjiga - obe su bile izbačene iz biblioteka i knjižara. I kad su policajci ulazili u neku kuću, nekim drugim poslom, zbog nečeg drugog i neke druge krivice koja je negde postojala, ako bi primetili moju knjigu oni bi je zaplenili i zapisali da su zaplenili zabranjenu knjigu", priseća se Dragoslav Mihailović.
Reditelj Boro Drašković skoro tri decenije nije radio u pozorištu, a i danas ne želi da govori o toj 1969-oj. O predstavi koja mu je "izmenila i radnu biografiju i lični život", sve što je imao da kaže napisao je u knjizi "Ravnoteža".
"Taj događaj u vezi sa zabranom 'Tikava' bila jedna od prelomnih tačaka u istoriji naše kulture 20. vijeka, srpske kulture, jer tada je krenuo jedan otpor prema zabranama, prema ideološkim pritiscima, prema diktatu Komunističke partije", objašnjava profesor Janković.
Zaista, ubrzo počinju da se nižu tribine o socijalizmu i kulturi, o javnoj reči... Na jednoj od tih tribina, Mihiz je rekao da je čak i u obrenovićevskoj Srbiji bilo više slobode nego u Titovoj Jugoslaviji i da je Radoje Domanović živio veću slobodu nego što je u to vrijeme ima neki naš pisac.
Početkom 70-ih uslijedio je "crni talas" sa svim posljedicama, zabranama, hapšenjima i osudama na robiju.
"Postojala je i ta unutrašnja cenzura gde se čitao tekst na više nivoa - do direktora drame pa savjeta jednog, drugog, a mislim da su mnoge tekstove nosili i dalje u neke ustanove koje su nadgledale naš rad", kaže Vida Ognjenović.