Referendum u Škotskoj će biti presedan za sve koji misle o nezavisnosti
Za nekoliko dana, 18. septembra, u Škotskoj će biti održan referendum o odvajanju od Velike Britanije. O održavanju referenduma zna se odavno, ali upravo sada ova vest je izašla na prve stranice štampe. Zato što su anketiranja javnog mnjenja pokazala da se većina Škota priprema da glasa za nezavisnost.
Pošto je razlika u glasovima pristalica i protivnika otcepljenja mala, ishod referenduma je nepredvidiv. Ipak, ako Škoti zaista odaberu nezavisnost, to može da pokrene vrlo uzbudljiv scenario u Evropi i čitavom svetu.
Pre svega, treba utvrditi šta će u tom slučaju raditi druge države Evrope. Da li će biti potrebno da se ponovo vode pregovori sa novom Škotskom o članstvu u EU? ako Škoti požele da ostanu u EU, da li su spremne druge države, i pod kakvim uslovima, da prime zemlju kao 29. člana EU? I šta će biti sa članstvom u NATO-u? I da li će Škotska postati automatski članica UN?
Sve to su vrlo važna pitanja, a odgovor na njih je još važniji. ali glavni problem je u tome što će referendum stvoriti presedan za čitav svet.
Niz godina posle Drugog svetskog rata postojao je prećutni dogovor dve supersile koji je ometao revidiranje granica i rezultata rata. Šta više, čitav filozofsko-politički diskurs bio je orijentisan na ideju suprotnu popularnoj u 19. veku koncepiji „država jednako nacija“. Sve više je bilo uverenosti u to da je plus udruživanje nekoliko nacija u okviru jedne države. Stasao je broj država gde nekoliko jezika ima status zvaničnog, i to je doprinelo postojanju mnogih nacija, objedinjenih jednom vladom.
Posle raspada SSSR započelo je postepeno povlačenje od ove tendencije. Formalno EU je nastavila prethodnu liniju kada nacionalni separatistički pokreti su i dalje razmatrani u negativnom svetlu. Ipak, van svojih granica EU je postepeno počela trpeljivije da se odnosi (da ne kažemo da podržava) pojavu novih država-nacija, zasnovanih na jezičkom i etničkom jedinstvu. Mirni razvod Čehoslovačke i raspad Jugoslavije bili su prvi primeri ovog procesa u blizini naših granica. Zatim su bili Istočni Timor i Južni Sudan, gde su podeli doprinele neposredno UN, a nešto kasnije posebni slučajevi – Kosovo, Abhazija, Osetija, čiju nezavisnost nisu svi priznali.
U slučaju Škotske, kao i mogućeg referenduma u Kataloniji, čak ako glasanje potvrdi težnju ka otcepljenju, mi se nalazimo pred neophodnošću da se osigura mirni razvoj sitaucije, bez obzira na ogromnu količinu tehničkih i ekonomskih problema u odnosima između novih i starih država. Za ova dva regiona u osnovi težnje ka nezavisnosti leži osećaj da njihov narod eksploatišu drugi. Ipak, u realnosti nacionalna ugnjetenost se pothranjuje ili geopolitikom (koja je često diktirana interesima drugih država) ili prosto ekonomskim razlozima kako unutar zemlje, tako i u inostranstvu. U nekim slučajevima, kao na primer sa Kosovom, Crnom Gorom, Osetijom, ekonomski razlozi nisu igrali vodeću ulogu. U drugim, kao u Južnom Sudanu, upravo rezerve nafte su bile glavni razlog za odvajanje od vlasti Kartuma.
Kako će se razvijati situacija i na šta će svet morati da se adaptira? Šta treba da postane kriterijum za legitimnost budućih referenduma? Na primer, da li će biti dovoljna osnova brojna nadmoć jedne etničke grupe nad predstavnicima drugih naroda koji žive u istom regionu? Šta će biti sa onima koji su manjina? Oni treba da emigriraju, postanu građani drugog reda ili realno da sačuvaju jednaka prava? Da li će biti opravdane bar u izvesnoj meri etničke čistke? Na primer u slučaju da se Izrael prizna za Jevrejsku državu, na čemu insistira vlada Netanjjahua, ko će postati Palestnici koji tamo žive ako ne promene religiju? Gosti u tuđoj zemlji?
Ali najvažnije je šta ćemo odgovoriti Korzikancima, Flamancima, Baskima? I šta da se radi sa takozvanom Padanijom, sa Transilvanijom i njenom mađarskom većinom, sa Istokom Ukrajine i sa svim drugim nacijama koje reše da zatraže priznanje svog identiteta? A van granica Evrope iz kojih etničkih pobuda i dalje da govorimo ne Kurdima, koji vekovima sanjaju o nezavisnoj državi? I šta će reći Kina ujgurima i stanovnicima Tibeta? Da ne govorimo o Africi, gde u istorijskim kolonijalnim granicama postoji takav broj etničkih grupa, jezika i kultura, koji se tako razliku među sobom, da će biti čudno ako se tamo ništa ne promeni.
Iz svih tih razloga 18. septembar neće proći bez posledica. Kako god da se završi referendum, sama činjenica njegovog održavanja podstiče druge na slična dejstva, posebno ako na kraju pristalice nezavisnosti dobiju svoje. Tako da se treba spremati da će budući kartografi imati posla. Za razliku od, nadajmo se, trgovaca oružjem.
Mario Somosa,
- Izvor
- Glas Rusije, foto: AP/Lefteris Pitarakis/ vostok.rs
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
19. maja na beogradskom aerodromu upokojio se jeromonah Roman (Matjušin) — pesnik sa gitarom, monah i čovek koji je Srbiju nosio duboko u srcu....
9. maja 1945. godine u 00:43 po moskovskom vremenu u Berlinu je potpisana bezuslovna kapitulacija nacističke Nemačke....
U Moskvi je predstavljen projekat spomenika pukovniku Nikolaju Nikolajeviču Rajevskom, koji će biti postavljen na jugu Srbije....
U svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi u Ruskom domu u Beogradu, otvorena je izložba povodom velikog jubileja: 110 godina od formiranja Prve srpske dobrovoljačke divizije. Ova izložba okupila je ljubitelje...
Izložba slika tri umetnice - Irene Lazić, Ružice Mitrović i Ivane Stanisavljević Negić biće otvorena u četvrtak u Galeriji Narodnog univerziteta u Vranju. Otvaranje izložbe je zakazano za 18....
Džingisidi, kako se nazivaju potomci velikog osvajača, činili su političku elitu moćne mongolske države Zlatne horde....
Ostale novosti iz rubrike »
















