Zataškavanje

Obilježavanje 65. godišnjice Bitke na Neretvi, jedne od najhumanijih bitaka Drugog svjetskog rata, poznatije kao "bitka za ranjenike", poslužilo je i kao povod za podsjećanje na činjenicu da je u Muzeju "Bitka na Neretvi" bio logor i da se ta činjenica uporno negira i prećutkuje punih 15 godina. Ovu temu konačno je i na prostoru ovog dijela Federacije javno otvorilo "Oslobođenje" u okviru izvještavanja s proslave u Jablanici.

Prema dokumentaciji kojom raspolaže Udruga logoraša domovinskog rata, logor u Muzeju u Jablanici utemeljen je 14. aprila 1993. godine, a zatvoren 1. maja sljedeće godine – nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma. Prema istom izvoru, kr­oz logor je prošlo 450 zarobljenih Hrvata s područja sjeverne Hercegovine - 362 civila i 88 za­robljenih pripadnika HVO. Lo­g­oraši u svojim iskazima tvrde da je i u ovom logoru, kao i u svim drugim, nad logorašima provođena teška tortura. Dobro poznajem neke logoraše koji su ovdje proveli više od deset mjeseci i koji to potvrđuju.

Indikativno je da niko od novinara koji su prolazili kroz Jablanicu dok je logor postojao ni slova o tome nije saopćio javnosti. Jedan od mojih kolega mi je priznao da je dolazio u logor, ali da je mislio da su tu smješteni izbjegli Bošnjaci iz Stoca i Čapljine. Tako su mu, veli, rekli. Želim baš ovdje da kažem i to da je prije nekoliko godina na jednom sastanku na kojem se razgovaralo o obilje­žavanju Bitke za ranjenike predsjednik boračke organizacije NOR-a u Jablanici na vrlo neugodan način tvrdio da u Muzeju nije bilo nikakvog logora i da je to obična laž. Prećutao sam tu njegovu tvrdnju, a nije mi bilo pravo što sam tako postupio. Pomislio sam, u jednom trenutku, da to čovjek ne zna. Ali, apsolutno je nemoguće da čovjek živi u maloj Jablanici, da je učesnik Bitke za ranjenike i da nije znao za logor u Muzeju koji je bio otvoren više od godinu dana. Sad mi je potpuno jasno da se, zapravo, ta činjenica uporno zataškava. Zašto?

Što se postiže tim zataškavanjem? Pa, postiže se to da odgovorni ne izlaze pred lice pravde i da se daju argumenti onim političkim snagama koje na svaki način nastoje da omalovaže antifašistički i oslobodilački karakter NOR-a. Trebalo je samo neki dan čuti šta o obilježavanju Bitke na Neretvi (iz)govori na Radiju "Herceg-Bosna" Ivo Miro Jović. Pas s maslom ne bi pojeo. A on je partizansko dijete.

Na duši nekadašnjeg, ali i današnjeg, političkog rukovodstva Okruga koji je u toku rata objedinjavao općine Konjic, Jablanicu i Prozor, a na čijem čelu je u to doba bio Izetbegovićev povjerenik dr. Safet Ćibo, stoji još jedna krupna moralna i politička mrlja. A to je zločin u konjičkom selu Trusini koji se dogodio u jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine, dakle isti dan kad i zločin nad Bošnjacima u Ahmićima. Pripadnici Armije BiH upali su u to selo, ubili 15 civila i sedam zarobljenih pripadnika HVO, opljačkali i spalili sve hrvatske kuće u tom selu i široj okolini. Do dana današnjega niko za taj zločin nije pozvan ni na raport.

Svi stanovnici hrvatske nacionalnosti pobjegli su, poslije toga – kud koji, mili moji. U bijeli svijet. Danas u tom selu i u široj okolini živi, slovom i brojem, samo jedna povratnica – Kata Bojčić. I to u tuđoj kući, par stotina metara udaljenoj od njene. Potuca se po bijelom svijetu i po iznajmljenim kućama, evo, punih 15 godina. Njena kuća ne može se popraviti jer je do temelja spaljena i srušena. I niko živ da se smiluje da joj ozida makar malo ćumeza na temeljima njene kuće. Ni oni koji su je srušili, ni oni koji u ime stradalih Hrvata žive kao grofovi, poput spomenutog "antifašiste" Ive Mire Jovića.

Kako je moguće dalje (zajedno) dok ovako krupne činjenice, poput logora u Jablanici i Trusine, budu zataškavane?! Odgovor je jasan - nikako.

30.04.2008. - Piše Mirko Šagolj