UČEŠĆE VASOJEVIĆKE BRIGADE U DRUGOM BALKANSKOM RATU NA BREGLNICI

 U Drugom balkanskom ratu, koji se vodio između Srbije i Bugarske oko Vardarske Makedonije (Južne Srbije), učestvovala je bez ikakvih teritorijalnih pretenzija i kraljevina Crna Gora. O tome kako je Crna Gora bezuslovno bila saveznica Srbiji u oba balkanska i u Prvom svetskom ratu  najbolje  ilustruje proklamacija, koju je kralj Nikola uputio narodu Crne Gore, od 24. jula 1914. godine. Ona glasi:

Crnogorci!

Ne dospjeste ni da krv sperete sa vaših hrabrih mišica, a stari kralj, pri-moran da vas i potreći put, za nepune dvije godine dana, pozove pod oružjem; da vas i po treći put povede u rat – u  sveti rat za slobodu Srpstva i Jugoslovenstva.

Crnogorci!

Sudbonosni čas je kucnuo! Crnožuti barjak, koji od davnih vremena kao mora pritiska dušu jugoslovenskog naroda, razvio se, da taj narod sad potpuno uništi, da njegove slobodne predstavnike, Srbiju i Crnu Goru pregazi. Izmičući pred najezdama silnog Osmanlije, Jugosloveni su se prilagodili silnoj Austriji, da se s njom zajedno odupru sa Istoka. Oni su kod nje tražili spas života, a našli su grob svoje slobode. Nemilosrdna Austrija primala ih je, ne kao pomagače za zajednički opstanak, već kao izmećare i uboge najamnike, da njihovom krvlju i mesom štiti isključivo svoje sebične interese. Držala ih je kao bedem prema razjarenom Azijatu i gurala ih nemilosrdno na klanice nemačkih i italijanskih polja. Heroji bitke kod Baucena bili su Jugosloveni. Krvlju svojom prali su bojna polja Holandije i zalili obale Sjevernog mora. Adriju su joj zaludu samo oni sačuvali. Beč, iz kojeg se sada naredbe daju za uništenje Srpstva, očuvao je bedem kostiju slovenskih. Za sve to Austrija je zahvalna Jugoslovenstvu nepravdom, gonjenjem, robovanjem i paklenim sijanjem razdora među braćom, zašto je čak i crkvu kao sredstvo uzimala. Dok su lanci robovanja stezali Slovene u zemljama Monarhije, dotle su nosioci – crnožute boje čupali i isčupali srce Srbinu – divnu veliku Bosnu i Hercegovinu. Krvlju srbskom zaliveni Skadar i Drač oteli su nam svojim intrigama. A kada im sve to nije pomoglo, kada su i se slobodne srpske zemnje osnažile poslednjim ratovima, Hvala budi Bogu i junaštvu srbskom, spremale za novi kulturni život; kada su se slovenska braća našla zajedno u prostranoj crkvi sve Jugoslavije sa Amvona, kada se počela propovedati sloga, bratstvo i jedinstvo, latili su se oružja da svoje zlobne namjere postignu, da nas unište.   

            Crnogorci!

Austrija je objavila rat našoj dragoj Srbiji, objavila ga je nama; objavila ga je Srpstvu i cijelom Jugoslovenstvu. Našu pravednu stvar uzela je u zaštitu moćna Rusija, predstavnica velikog slovenstva i naša vjekovna zaštitnica sa svojim prosvećenim saveznicima.

Crnogorci!

Krv se lije već na Dunavu, Savi, Drini, lije se na granmicama naše moćne zaštitnice Rusije i njene saveznice Francuske, pa sad ko je junak na oružje! Ko je junak nek slijedi koracima dva stara srbska kralja da ginemo i krv prolijevamo za jedinstvo i slobodu zlatnu.

Na našoj su strani Bog i pravda.

Mi smo htjeli mir, nametnut nam je rat.

Primite ga kao uvijek, primite ga srbski i junački, a blagoslov vašeg starog kralja pratiće vas u svim vašim podvizima.

Živjeli moji mili Crnogorci!

Živjelo naše milo Srpstvo!

Živjela naša moćna zaštitnica Rusija i njeni saveznici“.

Srbija i Crna Gora od 1914-1918. vodile su pravedan rat tj. odbrambeni i oslobodilački, braneći slobodu i nezavisnost od Austro-Ugarske.U ovom krvavom i do tada nezapamćenom ratu svetskih razmera uzeo je vidnog učešća i srbski narod oblasti Vasojevića u sastavu Crnogorsko-dečanske divizije i borio se na Bregalnici, Tresci i drugim mjestima na Srbsko-bugarskoj granici. U Drugom balkanskom ratu sa područja Vasojevića učestvovala su četiri bataljona(Andrijevačko-polički, Velički, Šekularsko-trepački i Ljevorečko-kraljski)koji su pripadala četvrtoj brigadi Crnogorske divizije. U toku borbi na Bregalnici, Crnogorska divizija nije samostalno dejstvovala na frontu već je u prvih 10 dana uvođena u dejstva po djelovima, jer su njene brigade formacijski pripadale srbskim armijskim jedinicama. Za razliku od jedinica srpske vojske koje su tada bile relativno dobro opremljene naoružanjem i koje su imale školovani oficirski kadar, crnogorske jedinice su u tom pogledu znatnije zaostajale, ali su i pored toga veoma uspješno izvršavale borbene zadatke i u tom pogledu nijesu zaostajale od srbskih jedinica.    

fanzivni napad srbsko-crnogorskih snaga počeli su 17. jula 1913. Prva crnogorske brigada je napadala u pravcu Bregalnice ka Kalimanskim visovima, Druga brigada je bila u rezervi,  treća brigada je dejstvovala sa Govedarnika, preko rijeke Kamenice ka selu Lukavici, a Četvrata brigada sa vasojevićkim bataljonima  nalazila se na grebenu Presteplivu(između Kitke i Pobijenog kamena). Prva dva dana Treća srbska armija i Crnogorska divizija (koja je dejstvovala na prostoru između Prve i Treće srpske srmije), Nijesu ostvarili zapaženije borbene rezultate. Ustvari u tim prvim borbenim okršajima na srbskoj strani nije bilo dovoljno organizovane strategije, pa su bugarske trupe snažno djelovale po frontu i u nekoliko slučajeva natjerale srbsko-crnogorske snage na povlačenje. Četvrta bugarska armije je vršila snažne napade na Crnogorsku diviziju, a tešku situaciju na ovom dijelu ratišta pogoršale su obilne kiše od kojih su nadošle rijeke Kamenica i Bregalnica, pa se preko njih nije mogla doturati municija koja je već bila na izmaku. Iz ovih razloga komadant Crnogorske divizije je naredio povlačenje prema Govedarniku i Preseci. Tada je Četvrtoj brigadi sa vasojevičkim borcima naređeno da napusti Osogovski odred i pruži pomoć brigadi na Duličkim visovima. Ove poteškoće u kojima se našla Crnogorska divizija iskoristile su bugarske trupe i prešle na desnu obalu obeju ovih rijeka, pa se divizija morala povući na liniju: Bezikovo-Preseka-Cer, a bugarske trupe su izbile na Duličke visove i Govedarnik. Međutim, Crnogorska divizija je 22.jula već uspješno potisnula bugarske jedinice na pravcu Duličkih visova. Kako Timočka divizija nije uspjela da zauzme Govedarnik, vrhovna komanda donijela je odluku da Crnogorska divizija uđe u sastav Treće srpske armije, poslije čega su jedinice obeju divizija uspjele da zaposjednu liniju: Bezikovo-Preseka-Pobijeni kamen, čime je konačno zaustavljena bugarska ofanziva na liniji Dulice-Govedarnik. Jedinicama obje divizije je komandovao pukovnik Dragutin Milutinović. Ovo je praktično bio kraj rata, jer više nije bilo potrebe za ofanzivnim napadima, pa je Vrhovna komanda naredila da 25. jula prestanu svi ofanzivni napadi. Inače, slomu bugarskih armija potpomopgli su i napadi Rumunije na Bugarsku sa sjevera (pošto su bugarske trupe bile prešle rumunsko-bugarsku granicu) i Turske sa juga (turske trupe su ušle u Trakiju). U isto vrijeme srbsko-crnogorske trupe su sve dublje prodirale na teritoriju Bugarske tako da je bila ugrožena i Sofija. U takvoj situaciji Bugarska je bila prinuđena da zatraži prekid neprijateljstava,  a Bukureškim ugovorom mirovne konferencije od 10. avgusta 1913. godine i formalno su prestala neprijateljstva između Bugarske i saveznika.

  Nakon završetka rata Crnogorska divizija u čijem sastavu su bila i četiri bataljona sa područja Vasojevića, vozovima je prebačena od Kočeva do Kosovske Mitrovice, a odatle je vojska pješice stigla 31. avgusta u Berane, a nakon dva dana u Kolašin. Na svečanosti u Kolašinu, 2. septembra iste godine, kralj Nikola je u svečanom defileu otpozdravljao vojsku i grlio po jednog vojnika iz svake čete, a njegov sin Marko je pročitao ukaz kralja Nikole kojim je odao priznanje i zahvalnost za uspješno izvršene zadatke na Bregalnici. Na kraju svečanosti, svi vojnici su na ovoj svečanosti dobili po tri zlatna perpera, a ljudstvo divizije demobilisano i vraćeno svojim kućama. Na bregalničkom frontu Crna Gora je izgubila 240 boraca (poginulih od zadobijenih rana i umrlih od kolere), a ranjeno je 721 vojnik. Iz vasojevićkih bataljona poginuo je jedan vojnik, trojica su ranjena, a od kolere su umrla 3 borca i jedan podoficir.