Dane Čanković: Najveća greška komunista srbskih

Najveća greška komunista srbskih je u tome što nisu voljeli svoj narod, i sve ono  što je  iz takvog stanja proizašlo. Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da su se odrekli srbskog identiteta, a prihvatili vještački – jugoslovenski identitet, pa i nekih drugih sa nešto više uspjeha. Ako identitet jednog naroda čini jezik, pismo, tradicija, religija.., onda su komunisti srbski „napravili“ srbsko-hrvatski jezik, a uvođenjem ravnopravnosti dva pisma, ćirilično pismo je ušlo u fazu nestajanja, dok su vjeru pravoslavnu proganjali i u sebi i oko sebe, pa čak i od tradicije, običaja su se udaljavali. Prihvatili su tuđe, vještačko...

Ali nije bilo lako voljeti svoj narod, sebe. Ko je smio rasuđivati o dobru i zlu? Strah je potiskivao i osjećanja. Priče o nepravdi, ubijanju, prekidane  sa „neću ništa o tome da znam“... narod  uništavaju, a oni, „o tome ne možemo da slušamo“. Mirni su kad slijede „kako partija kaže“. A onda, „dobro nam je... nek se pjesma ori... da nam živi, živi rad“. „Ko drugačije kaže, kleveće i laže“.

Najbolje je opisati tragičnost sistema komunista srbskih kroz rečenicu Dobrice Ćosića, koju je izgovorio pred kraj svoga života, da su i on i njegova ideologija poraženi. Najteži i najdublji poraz je onaj koji dolazi na kraju života, jer ima i onih koji tada kažu  „smrti gdje ti je žalac, ade gdje ti je pobjeda“.

Zato je najveći zadatak odnjegovati čovjeka koji voli svoj narod, koji ima radost i smisao življenja. Najlakše se to dešava kroz mukotrpan i stradalni proces.  I upravo, možda, zahvaljujući komunistima srbskim, koji su platili najveću cijenu (ima li veće cijene od one koja dovodi da se na kraju života kaže „poražen sam“, ili kad se zbog straha ćuti), iznjedriti će se čovjek koji voli svoj narod i osjeća radost i smisao življenja. Takav čovjek se uzda u ličnost koja kuca na vrata Gospodnja i koja prima Božju blagodat, a ne gordu i sujetnu ličnost.  Možda, što komunisti srbski ćutnju nisu pretvorili u pobunu, srbskom narodu stvorena je nova prilika.  U svakom slučaju, vrijeme komunista srbskih dobra je pouka danas i za narod i za njegove političare.

Autor teksta nije imao namjeru da ovom prilikom detaljnije definiše srbski identitet (u vezi sa drugim religijama osim pravoslavne, ateizmom, ćiriličnim i latiničnim pismom...), smatrajući to izuzetno kompleksnim i potrebnim da se na najvišim društveno-političkim nivoima definiše.