Početna stranica > Novosti
Izabranima je, opet, u cjelosti dat svijet umjetnosti da bi svoju ljudsku dramu projektovali u mikrokosmos umjetničkog djela i tako je nadrasli. A sve ovo je samo pokušaj da se nadvlada svijest o našoj prometejskoj sudbini i smrti kao jedinoj izvjesnosti.
Od svih naših umjetnika Vladimir Veličković je najsnažnije obilježio svoje djelo nepomirenošću čovjeka sa tragičnom ljudskom sudbinom.
Veličkovićeva slika ili crtež dosljedno iskazuje moralno neslaganje čovjeka sa sudbinskim silama zla. On to postiže specifičnim, prizorima jeze, uzetih sa graničnih tačaka ljudske egzistencije. Iracionalna nada u spas nagoni Veličkovića, njegove figure na očajnički trk, krik ili gest. Mračne sile, ovaploćene u beslovesnim životinjama koje izazivaju atavistički strah, tjeraju u bijeg i sustižu čovjeka u takvom njegovom pokušaju. Čovjek kome nema spasa u suludom trku, grču, trzaju, padu bez glave samo je opšte mjesto i simbol čovjekove pouzdanosti da je smrt neminovna i poražavajuća izvjesnost. Djela Vladimira Veličkovića su prizori očaja, straha i smrti, slike ljudske sudbine i zagonetnog vječnog prostora. Njihova osnovna tema je izvršenje uništenja čovjeka.
Umjetnost Vladimira Veličkovića je aktuelna i humanistički angažovana. To je uvijek slika urbanog prostora, čovjekovog raja i pakla, gdje on proživljava sadašnjost, priprema budućnost i pokušava da sačuva svoju ljudskost.U prostoru Veličkovićeve slike nalazi se ljudsko tijelo u pokretu orjentisano, izmjereno, markirano i određeno za analizu događaja.
Prizor je izdvojen i kao u laboratoriji izložen posmatranju: predmet posmatranja je čovjekov instinktivni bijeg od zla i njegov pad na tlo. Uočljiva je predstava egzekucije što pojačava utisak tragičnog koje izaziva smrt zadana ljudskom rukom ili smišljena radi ljudske pravde.
Veličkovićevi prizori paničnog trka u iracionalnoj nadi u spas pretvaraju se u apstraktni pojam stradanja. Krik na izmaku života i rastanak s dušom inspirativni su momenti našeg umjetnika a tema analitički prikaz parabole očajničkog skoka u smrt i ništavilo.
Sa palete Vladimir Veličković bira crnu, sivu i bijelu. Prave boje on izostavlja, jer ne želi da svojim djelom bilježi neku od prolaznih impresija, već da naslika onu stalnost ljudske nesreće i nepravde, koja se odvaja od ličnog stava i prilaza jednom fenomenu i doseže nivo opštevažećeg izraza i suda. Isključivanje boje može da se posmatra i kao način uključivanja u realnost prizora po analogiji i bliskosti sa sredstvima masovne komunikacije. S druge strane, ta neutralna siva gama sa značajnom primjesom crnog u psihološkom smislu je moćno sredstvo za predstavljanje dramatično praznog prostora i dinamičkih formi ljudskog i životinjskog tijela koja se kreću ne skrećući pažnju na svoju obojenost. Hedonizam oka ovdje je izostavljen u pravom trenutku, onda kada treba koncentrisati pažnju na akciju kojom čovjek očajnički pokušava da izbjegne smrt ili pacov da izmakne hirurškim instrumentima.
Začuđuje kako Veličković sa tako malo sredstava postiže toliko uzbuđenja.On polazi od dokumentarnog materijala koji u djelu dobija nov aranžman i tretman i biva ugrađen samo onoliko koliko umjetnik smatra da je sadržan u osnovi ideje i smisla događaja. U tim djelima nema svjetlosti sunca, nema dana, to je noćno hladno svjetlo dovoljno jedino da se fantazmagorično, kao u priviđenju, vidi mjesto događaja i prizor koji se pri takvom svjetlu događa. Slika je oslobođena artizma: potez četkom je neobično dugačak, nepažljiv, reklo bi se snažan i neponovljiv. To nije tihi razgovor sa podlogom, sa samim sobom. Nije to nadmudrivanje sa djelom, to je okršaj u kome se iz bogomdanih sila rađaju bogomdani oblici. Iskežene čeljusti kazuju praiskonsku ružnoću smrti surovom algebrom je izražena patnja ukroćene ljudske prirode, sputane snage, zaustavljenog pokreta.
Značaj djela Vladimira Veličkovića postaje sve jasniji kako jasnijom postaje činjenica da je prava velika tema savremene misli nasilje i strah i kako humanistička tradicija umjetnosti ponovo oživljava. Umjetnosti se sve više vraća antropološka integralnost primjerena ljudskim čulima i razumu. U generacijama naših ili uopšte najživotnijih umjetnika značajno mjesto svojim djelom zauzima Vladimir Veličković.
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Ostale novosti iz rubrike »
Povodom izložbe u Muzeju Hercegovine u Trebinju
Inspirativni motiv Vladimira Veličkovića
17.11.2012. god.
Ono što se čovjeku u njegovom ovdje događa, ono što ga u ovozemaljskom sustiže, emotivno i fizički ruši, čak poništava, svu tu surovost realnog on može da ublaži ulaskom ili bijegom u svijet umjetnosti.
Izabranima je, opet, u cjelosti dat svijet umjetnosti da bi svoju ljudsku dramu projektovali u mikrokosmos umjetničkog djela i tako je nadrasli. A sve ovo je samo pokušaj da se nadvlada svijest o našoj prometejskoj sudbini i smrti kao jedinoj izvjesnosti.
Od svih naših umjetnika Vladimir Veličković je najsnažnije obilježio svoje djelo nepomirenošću čovjeka sa tragičnom ljudskom sudbinom.
Veličkovićeva slika ili crtež dosljedno iskazuje moralno neslaganje čovjeka sa sudbinskim silama zla. On to postiže specifičnim, prizorima jeze, uzetih sa graničnih tačaka ljudske egzistencije. Iracionalna nada u spas nagoni Veličkovića, njegove figure na očajnički trk, krik ili gest. Mračne sile, ovaploćene u beslovesnim životinjama koje izazivaju atavistički strah, tjeraju u bijeg i sustižu čovjeka u takvom njegovom pokušaju. Čovjek kome nema spasa u suludom trku, grču, trzaju, padu bez glave samo je opšte mjesto i simbol čovjekove pouzdanosti da je smrt neminovna i poražavajuća izvjesnost. Djela Vladimira Veličkovića su prizori očaja, straha i smrti, slike ljudske sudbine i zagonetnog vječnog prostora. Njihova osnovna tema je izvršenje uništenja čovjeka.
Umjetnost Vladimira Veličkovića je aktuelna i humanistički angažovana. To je uvijek slika urbanog prostora, čovjekovog raja i pakla, gdje on proživljava sadašnjost, priprema budućnost i pokušava da sačuva svoju ljudskost.U prostoru Veličkovićeve slike nalazi se ljudsko tijelo u pokretu orjentisano, izmjereno, markirano i određeno za analizu događaja.
Prizor je izdvojen i kao u laboratoriji izložen posmatranju: predmet posmatranja je čovjekov instinktivni bijeg od zla i njegov pad na tlo. Uočljiva je predstava egzekucije što pojačava utisak tragičnog koje izaziva smrt zadana ljudskom rukom ili smišljena radi ljudske pravde.
Veličkovićevi prizori paničnog trka u iracionalnoj nadi u spas pretvaraju se u apstraktni pojam stradanja. Krik na izmaku života i rastanak s dušom inspirativni su momenti našeg umjetnika a tema analitički prikaz parabole očajničkog skoka u smrt i ništavilo.
Sa palete Vladimir Veličković bira crnu, sivu i bijelu. Prave boje on izostavlja, jer ne želi da svojim djelom bilježi neku od prolaznih impresija, već da naslika onu stalnost ljudske nesreće i nepravde, koja se odvaja od ličnog stava i prilaza jednom fenomenu i doseže nivo opštevažećeg izraza i suda. Isključivanje boje može da se posmatra i kao način uključivanja u realnost prizora po analogiji i bliskosti sa sredstvima masovne komunikacije. S druge strane, ta neutralna siva gama sa značajnom primjesom crnog u psihološkom smislu je moćno sredstvo za predstavljanje dramatično praznog prostora i dinamičkih formi ljudskog i životinjskog tijela koja se kreću ne skrećući pažnju na svoju obojenost. Hedonizam oka ovdje je izostavljen u pravom trenutku, onda kada treba koncentrisati pažnju na akciju kojom čovjek očajnički pokušava da izbjegne smrt ili pacov da izmakne hirurškim instrumentima.
Veličković je izbjegao naturalizam dostižući jedan specifičan stepen sinteze između crteža i slike, između realnog prizora i apstraktnog značenja monohrone površine. Ekspresivnost postiže na formativnom planu crteža i u racionalnoj sferi psihologije doživljaja smrti.
Začuđuje kako Veličković sa tako malo sredstava postiže toliko uzbuđenja.On polazi od dokumentarnog materijala koji u djelu dobija nov aranžman i tretman i biva ugrađen samo onoliko koliko umjetnik smatra da je sadržan u osnovi ideje i smisla događaja. U tim djelima nema svjetlosti sunca, nema dana, to je noćno hladno svjetlo dovoljno jedino da se fantazmagorično, kao u priviđenju, vidi mjesto događaja i prizor koji se pri takvom svjetlu događa. Slika je oslobođena artizma: potez četkom je neobično dugačak, nepažljiv, reklo bi se snažan i neponovljiv. To nije tihi razgovor sa podlogom, sa samim sobom. Nije to nadmudrivanje sa djelom, to je okršaj u kome se iz bogomdanih sila rađaju bogomdani oblici. Iskežene čeljusti kazuju praiskonsku ružnoću smrti surovom algebrom je izražena patnja ukroćene ljudske prirode, sputane snage, zaustavljenog pokreta. Značaj djela Vladimira Veličkovića postaje sve jasniji kako jasnijom postaje činjenica da je prava velika tema savremene misli nasilje i strah i kako humanistička tradicija umjetnosti ponovo oživljava. Umjetnosti se sve više vraća antropološka integralnost primjerena ljudskim čulima i razumu. U generacijama naših ili uopšte najživotnijih umjetnika značajno mjesto svojim djelom zauzima Vladimir Veličković.
- Izvor
- PIŠE: Danka Damjanović, istoričar umjetnosti
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Danas je konačno počelo emitovanje kanala RT Balkan na platformi MTel u svim gradovima Republike Srpske....
Poseta je organizovana uz podršku Centra za međunarodnu saradnju „Rusko-balkanski dijalog“ i «Rusko-balkanskog centra za poslovnu saradnju i kulturu»....
U aprilu u Rafineriji nafte Pančevo prerađeno 336 hiljada tona sirove nafte...
NIS investirao 4,9 milijardi dinara u istraživanje nafte i gasa...
U Srbiji je 9. maja 2026. godine na TV «Belle amie» prikazana premijera filma «Mariupolj: Ruski grad». Ovaj unikalni događaj planski se poklopio sa 81. godišnjicom pobede u Drugom...
Skoro 60 odsto Evropljana više ne smatra Vašington pouzdanim partnerom, pokazuje nova anketa fondacije Bertelsman...
Ostale novosti iz rubrike »
SLIKA SEDMICE
VIDEO
VIDEO
VIDEO
