Ostanem ja bez posla kao i armija ostalih.Probam da nađem posao, ali ne de. Sa svojih pedesetak i kusur godina niko neće ni da čuje za mene, njima nisu potrebni matori , istrošeni radnici.Svi traže mlađe, još uvijek naivne a mi stariji, odavno razočarani braćemo bostan prije ljeta.
Naljutim se ja i za dvadeset četiri lična dohodka napravi štalu, kupim kravu, dvoje prasdi i nekoliko mladih kokica da mi odmah počnu nositi jaja. Posadim ja i povrće a voća sam imao nešto malo u bašti. Zapnem ja i radim od jutra do mraka. Uz mjesečno primanje sa Biroa rada mogu kupiti brašna, taman da preživim ovaj potop. Moja okućica mi izgleda kao barka. Žena pazi neku staricu pa to što zaradi damo državi da i ona preživi. I ja bih pazio starca ali me niko neće da primi, nemam odgovarajući profil.
Uzmem jednu livadu za male pare i pokosim, ali strpah sijeno nekako blizu ulice. A sunce uždilo pa zemlja gori.
Jedne noći pita me žena:
- Pobogu čovječe, šta to radiš?
- Ništa, ništa samo ti spavaj.
- Kako ništa? Prošla su tri sata. Gdje si išao?
- Probudim se i čujem neke glasove. Provirim kroz prozor, kad vidim neki se momci vraćaju iz provoda. Pomislih : Šta ako puše pa bace opušak? Morao sam da obiđem sijeno, jer bi na ovom ognju odmah planulo.
- O čemu ti misliš noću – čudi se žena.
- Ja to radim svaku noć, za svaki slučaj – promrmljah u bradu.
- E, ovo prvi put čujem u životu – reče ona vrteći glavom.
Znao sam da u sebi misli kako sam se razišao s pameti što gledano njenim očima i nije daleko od istine.
Bližio se i kraj ljeta. Polako sam mogao da odahnem jer su noći bivale duže i svježije iako su dani još uvijek vrelinom pržili. Uzmem neki kukuruz da sameljem za svinje. Priključim ga na struju kod štale a utikač nekako labav pa neće da se pokrene. Obrni - okreni, otud - odvud, neće pa neće. Malo ga ljutito drmnuh i on proradi. Meljem ja i kad stigoh na polovinu riješim da se odmorim. Odem u kuću i popijem kafu. Kad se vratih on ponovo neće. Kajem se što prekidah i popih kafu jer će mi izaći na nos. Drmam ali ne pomaže pa vidno iznerviran počeh i da psujem. Odlazim u kuću ljutito kunući:
- Ognjem planulo da se više danas ne mučim.
Zadržah se ja u kući duže i dok ručah mene srdžba prođe. Krenem da probam ponovo u nadi da ću uspjeti ali kad izađoh ostah skamenjen. Sijeno gori li, gori. Upalio ga oganj.
- Eto ti što si tražio to si i dobio,pa sad gasi – mislim u sebi ali ćutim. Dotrčaše komšije i spasismo kuću i kravu a štala i sijeno sagoreše. Odoše za tren moja dvadeset četiri lična dohodka.
Sačuvah ga od drugih ali ne i od sebe.