Ima specifičnog „turčenja” i u današnjoj Srbiji. U tom procesu su mnogi od onih koji saučestvuju u pretvaranju svoje zemlje u polukoloniju današnje „Austrougarske” i koji od njenog propadanja žive mnogo bolje nego što bi živeli od njene suverenosti i njenog prosperiteta.
Srbija je polukolonija novog tipa kojom se izvana – iz ona četiri Beča – upravlja preko njenih formalnih upravljača. Polukolonija je stanje, a ne formalni status, ali to ništa ne menja i ne čini boljim i podnošljivijim.
Sve u zemlji je u funkciji samoreprodukcije polukolonijalnosti Srbije.
I moć političke klase i potpuna nemoć i obespravljenost naroda.
Jedan moj prijatelj je napustio rukovodeće mesto u nekadašnjoj zajedničkoj redakciji, uz obrazloženje: Hajde što nas jašu, hajde što nas mamuzaju, ali ne pristajem da još sam vičem „điha, điha”. To je bilo pre nekoliko godina i danas više ne važi baš u svemu. Sada je i jahanja i mamuzanja – širom Srbije – mnogo više i to za manje pare, a od jahanih i mamuzanih se očekuje da oduševljeno i sa srećnim EU-pogledom uzvikuju „điha, điha”…
Jedan veliki staronemački imperator je govorio: Ja i moj narod se odlično slažemo – ja imam pravo da radim šta hoću, a moj narod pravo da o tome misli šta hoće. U našem slučaju ni ovo više ne važi.
Srbima se kao najbolje vođe i državnici nameću oni koji imaju pravo da rade sve što im gazde polukolonije traže, a narod – da oduševljeno veruje da ništa bolje i srbskije ne postoji niti će postojati.
Srbi su dobili puno i neprikosnoveno pravo da dignu ruke od sebe, da budu poslušna i jeftina radna snaga i raja savremenih domaćih „Turaka”, da od sebe sve manje traže i idu širokim Sataninim putevima koji vode naniže. Sve u svemu: pravo da ćutke propadaju.
Polukolonija se drži i na svemoći vladajućih stranaka i nemoći i razdrobljenosti opozicije, pogotovo suverenističke, evroskeptične i antikolonijalne.
Većina postojećih srbskih stranaka sastavni je deo samoreproduktivne infrastrukture polukolonijalnosti Srbije. Te stranke su nemoćne i slepo poslušne pred strancima i svojim formalnim vođama, a prividno svemoćne prema narodu i opoziciji. Kažem „prividno” zato što sam uveren da je i na našu situaciju primenjiva krilatica jednog velikog ruskog duhovnika: nije neprijatelj jak, nego smo mi slabi i razjedinjeni.
Ta većina stranaka istovremeno je nezainteresovana za dekolonizaciju svoje zemlje jer bi time dovela u pitanje i svoje pozicije i moć.
Jedan od bivših američkih diplomata u Beogradu ispričao mi je kako je izgledalo zakulisno mirenje Demokratske stranke i G17 u trenucima kada je kulminirao njihov sukob u aferi Janjušević-Kolesar.
Tadašnji glavni US-šerif u Beogradu, Vilijem Montgomeri, pozvao je tadašnjeg DS-premijera Zorana Živkovića i šefa G-17 i vicepremijera Miroljuba Labusa i saopštio im: Gospodo, prenosim vam zahtev Stejt departmenta da svoj međustranački rat već večeras zaustavite. Ukoliko to ne učinite, obe stranke će biti „puštene niz vodu”, a znate da imamo „klupu sa rezervnim igračima”.
Učinili su. U Montgomerijevom prisustvu su svojima izdali potrebne instrukcije i sve je nestalo. Kao kad kamenčić padne u duboku vodu.
Nemam nikakav razlog da verujem da je danas stanje imalo bolje, naprotiv – svi su igledi da je, bar u ponečemu, i gore. Jer, nad scenom se vijore i srpske zastave. Lažne, naravno, ali ih ni izbori ne skidaju.
Ni započeta borba protiv krupnog kriminala i korupcije ne dovodi u pitanje moć-nemoć polukolonije niti samoreprodukciju u proširenom razmeru njene infrastrukture i nadgradnje.
Od jednog bivšeg bugarskog ministra sam imao priliku da čujem: da je ondašnji američki ambasador u Sofiji još 2005. godine imao instrukciju Stejt departmenta, kao i njegove kolege u susednim državama, da Miškovića tretira kao „regionalnog ekonomskog teroristu” i da mu zapreči sve puteve koje može.
I Miškovićeva ekonomska moć je narasla na narastajućoj ekonomskoj i svakoj drugoj nemoći Srbije. Na njenoj zavisnosti od zavisnih političkih stranaka i polukolonijalnosti i srpske politike i srpske ekonomije.
Na ovo ukazujem samo zato što je borba protiv krupnog kriminala i korupcije, najblaže rečeno, selektivna i nikad neće doći do prodaje Sartida – jer bi u tom slučaju morala da stane na rep nekim bitnim američkim ljudima i interesima. A ni do prodaje Beočinske cementare iako je stoprocentno prodata za tri puta manju sumu od one koju je Slobodan Milošević dobijao za 49 odsto i odbio kao nepovoljnu.
Ni vrata i na Istok i na Zapad Tomislava Nikolića nimalo ne smetaju onima koji drže Srbiju u stanju polukolonije. Ništa se neće bitno promeniti ni ako Srbija – kao što je Nemac Andreas Cobel neoprezno otkrio i to platio skraćenjem ambasadorskog mandata u Beogradu – eventualno uđe u Evropsku uniju iza 2025. godine. Rešetke kaveza polukolonijalnosti time će dobiti samo lažnu pozlatu, a Srbija će se, u najboljem slučaju, smestiti negde između Bugarske i Grčke.
Vrata na Zapad su toliko i tako i politički i strateški otvorena da Srbiju i čine polukolonijom, a vrata na Istok neuporedivo manja i uža i tek ekonomski napola odškrinuta. Taman toliko da se zamaskira polukolonijalna otvorenost zapadnih i prema NATO.
Na ovu nesrazmeru između Nikolićeve kapijetine na Zapad i vratanca na Istok, na svoj način je ukazao potpredsednik Narodne skupštine nenad Popović. Evo njegovih reči: „Srbija je u poslednjih trinaest godina izgradila preko 30 institucionalnih mehanizama za saradnju sa EU – od Kancelarije za pridruživanje, preko ministara i potpredsednika vlade zaduženih za EU do čak dva posebna skupštinska odbora posvećena EU integracijama. Danas više od deset agencija u državnoj administraciji Srbije radi na pospešivanju odnosa sa EU, a nijedna ne radi na odnosima sa Rusijom ili Evroazijskim ekonomskim savezom.
Za ovih trinaest godina više od deset hiljada ljudi bilo je stavljeno u funkciju razvoja odnosa sa EU, kako u vladi i njenim agencijama, tako i u Skupštini Srbije.”
U Centralnoj Aziji postoji mudra izreka namenjena onima koji nisu sasvim digli ruke od sebe: Ako shvatite da ste sami sebe doveli u rupu – odmah prestanite da dalje kopate, to je najmanje što možete za sebe da učinite.
Iz rupe u koju se – od izbora do izbora – sve više ukopavamo, bolje se vide Velika Albanija i naše dalje teritorijalno smanjivanje i svekolika degradacija nego sa Kopaonika, Šare i Himalaja.
Iz te rupe mogu izlaziti Nobelovci za mir koji nas košta skuplje od izgubljenih ratova, ali nikada neće ni za fiziku, ni za hemiju, verovatno ni za literaturu.
Dakle: prestanimo da kopamo EU-motikama, EU-pijucima, EU-ašovima, EU-rovokopačima…
Pošaljimo u Moskvu najvišu državnu deputaciju – kao što je Karađorđe slao u Petrograd protu Matiju i ostale – da Putinovoj Rusiji ponudi zaključivanje novog, mnogo strateškijeg, istinski strateškog sporazuma koji bi fiksirao nove i večne odnose Beograda-Tel Aviva sa Moskvom-Vašingtonom. Sa udevanjem Srbije i u Evroazijski ekonomski savez i u sadašnje i u buduće rusko-nemačke odnose..
Sa izraelsko-američkim odnosima sa Rusijom možemo se priključiti i Evropskoj uniji – ako za to bude postojao obostrani interes.
Uostalom, Moskva je spremna da se sa Briselom dogovara i o Velikoj Evropi u kojoj ne bi bilo sadašnjeg opredeljivanja i svrstavanja ili-ili…
To je jedini način da se spasimo zapadnih tutora i usrećitelja postpetooktobarske Srbije.
To je jedini način da povratimo suverenitet i da počnemo da se razvijamo jer je suverenitet preduslov ekonomskog razvoja, samim tim i – boljeg života.
To je jedini način i da opstanemo i da sačuvamo svoj identitet i nacionalno dostojanstvo i interese. I da se ponovom sastavimo sa voljom za životom i rađanjem dece.
Umni Žorž Klemanso je upozoravao: da narodi koji se neprekidno povlače – gube pravo na postojanje.
Prošla su vremena u kojima je Tito mogao sedeti i na američkoj i na sovjetskoj stolici. Nikolić uzalud govori o Srbiji kao mostu između Rusije i Zapada. Došlo je vreme civilizacijskih svrstavanja i zbijanja redova.
Katoličko-protestantski blok će nas trajno držati u stanju polukolonije, kako god rešetke kaveza izgledale.
Svetska islamska vertikala i Vatikan će nam, kao i dosad, raditi o glavi i dušama.
SAD su, u specifičnom smislu, veliki Izrael. Zato Tel Aviv i Vašington odavno zajedno igraju geostrateške igre. Zato zajednički prave izraelsku protivraketnu odbranu i uopšte vojnu industriju.
Zato Amerikanci neka svoja skladišta oružja drže na teritoriji Izraela. U njim je tačno ono što bi Izraelu moglo da zatreba u nekom većem i dugotrajnijem ratu. Tel Aviv, nraravno, ima pravo da sve to – bude li potrebno – upotrebi.
Nimalo uzgred: Izrael ne samo da nije američki satelit nego je najozbiljnija i najsamostalnija država svoje veličine, a Putinova Rusija je više Zapad Šarla de Gola nego Sarkozijeva i Plandova Francuska.
Naša Amerika, naš Vatikan i naša Meka su u Moskvi. Tako su istorija i Bog odredili.
Znam da današnji prota Matija neće moći da krene bez diranja u osinjak polukolonijalnosti. Znam i koliki može biti rizik takvog poduhvata. Ali, to je za neki drugi razgovor.
Znam, a ipak izgovorih iako ne spasih dušu svoju.