STARE ŠLJIVE pretvara u namještaj

Kada nije u garaži, koju je pretvorio u radionicu, nekadašnji policajac Sreten Aleksić iz Doboja, ide u potragu za porušenim stablima šljive, topole, hrasta i drugog osušenog drveća. Naročito je aktivan poslije olujnog nevremena, kad prikuplja srušena stabla s korijenjem koja kasnije pretvara u unikatni namještaj

- Drveće dovozim s kamenitog zemljišta gdje korijenje nije moglo da raste u dubinu. Poslije detaljnog čišćenja, drvo premažem lakom za čamce i drugom zaštitom, a zatim dolazi mukotrpan posao obrade alatima za drvo - objašnjava Sreten Aleksić.

Kaže da je zanatski posao kojem se posvetio, mnogo manje stresan od policijskog i da se nije pokajao što je uzeo otpremninu i pronašao sebe u novom zanimanju. Jedan je od rijetkih zanatlija koji namještaj za etno-restorane, kafiće, vikendice i bašte izrađuje ručno, pa nijedan njegov proizvod nije identičan.

- Nakon lakiranja, šljiva dobija crvenkastu boju koja je na zapadu i te kako cijenjena. Stolice, stolovi, kreveti i drugi dijelovi namještaja vrlo su dugovječni, a o njihovoj ljepoti ne treba govoriti - kaže Aleksić.

Drvene ploče za stolove pravi od laganog materijala jošikovog drveta kojim su obrasle seoske njive, a neumorno prikuplja i osušena hrastova stabla koja su usljed napada crvice osušena.

- Koru s drveta skidam nožem, jer samo na taj način dotjerujem šare koje poslije lakiranja dolaze do izražaja. Kupci sve više napuštaju plastiku, a i u restoranima su shvatili da ništa od unikatnog drvenog namještaja ne može biti ljepše - kazuje Sreten.

Pojedini kupci su bili fascinirani stolicama na koje je u udubljenja ugrađivao štavljenu jagnjeću kožu, a zbog specifičnog zanata ne isključuje mogućnost da dobije porudžbu iz nekog filmskog studija za rustičan namještaj kakav se koristio u domaćinstvima iz devetnaestog vijeka.

- Moj repromaterijal su kovane klanfe, drveni tiplovi, isušeno drveće i lakovi i farbe. Zanimljivo je da za prvi posao nisam mogao dobiti mikrokredit koji sam tražio, jer su mislili da nešto muljam. Mislili su da se šalim kada sam im objašnjavao da ću od starih šljiva s korijenom proizvoditi namještaj - prepričava Aleksić mukotrpne početke u zanatskoj radnji od prije tri godine.

Ubijeđen je da će vremenom, stari zanat kojem se posvetio, sve više biti cijenjen. Za sada je odustao od namjere da proizvodi rafove i drvene komode, koje zahtijevaju mnogo vremena i truda.

- Nikako ne shvatam zašto se izvoze trupci, a toliko imamo mladih koji bi mogli da se posvete ovom zanatu. Vrlo je malo onih koji razumiju i cijene vrijednosti ovog zanata koji je na granici s nekom vrste umjetnosti - kaže bivši dobojski policajac.

Već tri godine prodaje namještaj bez ijednog oglasa, a jedino gdje se pojavljivao jesu sajmovi male privrede na kojima je bilo mnogo zainteresovanih koji su obilazili oko njegovog štanda.

- Jednom sam se kratko pojavio na TV i čovjek mi je naplatio 150 maraka za traktorski prevoz od osam kilometara. Pomislio je da uzimam mnogo novaca za ovo što pravim, a jedna garnitura sa stolom i četiri stolice košta samo 250 konvertibilnih maraka - zaključuje Aleksić.


Repromaterijal koji niko neće

Mnogi dijelovi namještana napravljeni su od dijelova drveta koje zaobilaze i šumokradice i šumari. Zbog čvrstoće materijala takvo drvo je teško za cijepanje i ne može se koristiti za ogrev, a veliki proizvođači namještaja traže tehničko drvo koje ima prave linije i oblik.

- Uzimam ono što drugi neće, ali kada vide finalni proizvod - ostaju zadivljeni. I sam se ponekad načudim šta se sve može napraviti od drvenog materijala kojeg imamo u izobilju - priča Sreten Aleksić.