BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Anđelković: Pet faza kosovske izdaje Srbije

Anđelković: Pet faza kosovske izdaje Srbije
11.03.2012. god.
Kako je aktuelna vlast prodavala Kosovo i šta će nova vlast morati da radi da bi njena „kosovska politika“ bila nacionalno odgovorna a Srbija postala normalna država?
Kako bi ispunio uslove za dobijanje predizborno upotrebljive (ali u dogledno vreme za Srbiju beskorisne) kandidature za članstvo u EU, režim je sa Prištinom pre par dana „sklopio“ nekakav „Sporazum o regionalnom predstavljanju i saradnji“. On podrazumeva da u balkanskim okvirima Kosovo više neće predstavljati UMNIK (što generalno podrazumeva rezolucija 1244), već tamošnji samozvani organi vlasti. To je zvanični „sloj“ dogovora. Nezvanični deo, kako tvrde pouzdani izvori, podrazumeva i postizborno prihvatanje Beograda (ako u njemu bude stolovala sadašnja ekipa) istog modela predstavljanja (Kosovo sa nekakvom beznačajnom fusnotom) i za one evropske i svetske organizacije u kojima naša odmetnuta pokrajina još nema pristup. Opisano omogućavanje Kosovu da izađe iz delimične (ali bolne) spoljnopolitičke izolacije, i potpisivanje „Protokola o primeni dogovora o integrisanom upravljanju prelazima“ (kojim ta kvazidržava zaokružuje svoje „granice“), Priština tumači kao faktičko priznanje nezavisnosti Kosova, a srbska patriotska javnost naziva veleizdajom. Sve je to umnogome tačno, ali je ipak samo vrh ledenog brega.

OD EULEKSA DO REZOLUCIJE

Režim je odavno počinila veleizdaju, krenuvši putem faktičkog prihvatanja Kosova kao „nezavisne države“. DS je sredinom prošle decenije napravio dil sa Vašingtonom da radi u prilog njegove kosovske politike a na štetu vitalnih interesa Srbije. Time je obezbedio podršku za preuzimanje dominantne uloge u vlasti, a pošto se to desilo, otpočeo je realizaciju onoga što je obećao. Prvu fazu izdaje predstavljalo je kontraproduktivno obraćanje Međunarodnom sudu pravde i prihvatanje EULEKS-a, misije EU koja ima za cilj da „nadgleda nezavisnost Kosova“ (zbog čega je nju DSS blokirao dok je bio na vlasti). Time je DS-SPS-URS-ov režim pružio podršku razvoju kosovske kvazidržave južno od Ibra, odnosno otpočeo proces prepuštanja Prištini tamošnjih Srba.

Drugu fazu izdaje predstavlja ono što je usledilo posle po nas nepovoljne odluke MSP-a. Beograd je u leto 2010. podneo rezoluciju kojom je predložio da Generalna skupština UN konstatuje da je proglašenje nezavisnosti Kosova u skladu sa međunarodnim pravom, ali jednostrana secesija nije prihvatljiva te bi suprotstavljene strane trebalo da pronađu rešenje kako ona više ne bi bila takva. Beograd je indirektno ponudio da digne ruke od većeg dela KiM pod uslovom da dobije izvesnu kompenzaciju (sever pokrajine). To je već bio neskriveni udar na ustavni poredak zemlje, a da stvari budu gore, posle intervencije Brisela, režim je munjevito odustao i od podele, te kao „svoju“ prihvatio novu rezoluciju koja mu je bila izdiktirana od strane zvaničnika EU. Već njom je faktički priznalo „nezavisnost“ Kosova u granicama koje ima naša autonomna pokrajina KiM. Na zahtev Beograda, GS UN je primila k znanju mišljenje MSP-a a pozdravila „spremnost Evropske unije da olakša proces dijaloga između strana“. Tako je otpočela treća faza izdaje, sračunata na sprovođenje (bez njegovog zvaničnog prihvatanja) Išingerovog plana o uspostavljanju „dobrosusedskih odnosa Srbije i Kosova“.

Tada je na veliku scenu izašao B. Stefanović. Njemu je šef DS-a poverio da vodi lažne pregovore koji su imali za cilj da, u duhu navedenog plana, Kosovo dobije sve ono što mu treba da bi nesmetano funkcionisalo kao „država“ (slobodu kretanja sa kosovskim tablicama i dokumentima preko Srbije i drugih država koje ga ne priznaju, međunarodno validne diplome i carinske papire, granične prelaze, zadovoljavajući model međunarodnog predstavljanja). Borko je ovih dana okončao taj prljavi posao. Tako je završena treća faza izdaje. Dok je ona sprovođena već su uveliko stvoreni i osnovi za realizaciju četvrte faze, što je nestrpljiva Priština jednostrano iskoristila, plašeći se da će Beograd oko tog pitanja zatezati još neko vreme (dok se ne završi izborni ciklus).

BILANS I DALJI TOK IZDAJE

Reč je o uspostavljanju kontrole šiptarskih separatističkih institucija nad severom Kosova, koji ima gotovo stoprocentnu srpsku većinu. Priština je sa tim otpočela u leto prošle godine, slanjem svojih jurišnika (uz pomoć EULEKS-a) na administrativnu liniju, ali je spontanim otporom tamošnjih Srba sprečena da obavi veći deo posla. Sada je Beograd dužan da joj bez okolišenja pomogne u vezi sa njim. To je on već neko vreme posredno radio pretnjama liderima Srba sa severa Kosova, sabotiranjem nedavno održanog referenduma i nagoveštajima da na KiM-u neće biti održani srbski izbori. A krajem prošle nedelje i na tom potezu je pregazio „Rubikon“ sramnim angažovanjem žandarmerije da sa centralno-srbijanske strane administrativne linije ukloni barikade, koje su sprečavale funkcionisanje prelaza na kojima se nalaze Tačijevi ljudi. Sve učinjeno biće dovoljno za dobijanje kandidature, ali za dalji tok „evrointegracija“, od Beograda se očekuje da ide dalje u istom smeru.

Kada se radi o Kosovu (paket ucena odnosi se i na granicu sa Hrvatskom, RS, Vojvodinu), da bi Srbija dobila datum početka pregovora sa EU, od nje će biti zahtevano da ukine institucije na KiM, odnosno da se ne protivi mekoj okupaciji severa Kosova. Zamišljeno je da ona bude takva jer Brisel i Vašington ne žele da 50 ili 100 hiljada novih srbskih prognanika zapljusne ostatak Srbije. Time bi bila poslata loša poruka o „demokratskom“ Kosovu i ulozi koju je NATO tamo odigrao. Uz to, stvari bi mogle da se otrgnu kontroli na prostoru delova naše zemlje pod vlašću Beograda, koji evroatlantisti takođe smatraju svojim dvorištem.

Da se sve to ne bi dogodilo, planirano je da se na Srbe na severu Kosova vrše višeslojni pritisci – od pretnji njihovim liderima i medijske satanizacije, preko uskraćivanja fondova iz Beograda i stvaranja institucionalnog vakuma, do zveckanja oružjem od strane Prištine – ali da se protiv njih ne preduzima masovna oružana akcija. Cilj je da oni postepeno budu demoralisani kako bi kao zrela kruška pali u ruke Prištine, odnosno prihvatili nekakav specijalni status (široku autonomiju i izvesne asimetrične veze sa Beogradom po „standardima“ EU) unutar Kosova, čiju „nezavisnost“, u početku, ni oni, ni Srbija, eksplicitno ne bi morali da priznaju. No, kako nam se ovih dana poručuje iz nekih zemalja Unije, to bi, kako sada stvari stoje, neminovno moralo da se dogodi pre ulaska Srbije u EU. Radilo bi se o konačnoj tj. petoj fazi izdaje!

„REZOLUCIJA“ O ANEKSIJI

Nema sumnje da će sadašnji režim, ako i dalje bude u prilici da vodi državu, nastaviti da deluje u skladu sa opisanim scenarijom. Što se tiče nove vlasti – a ona će biti to samo ako ne bude uključivala bar vodeće činioce sadašnjeg režima – verujem da neće nastaviti da radi ono što čini sadašnji establišment. Naravno, drugačije bi stajale stvari (odnosno ostale bi onakve kakve su sada) ako bi u vlasti i dalje, posredno ili neposredno, ostao nosilac aktuelne kosovske politike – DS. Vuk ćud ne menja a onaj ko bi sa njim pristao da uđe u „čopor“, makar i sa nekakvom čudnom namerom da iznutra pokuša da blokira tok izdaje, samo bi u njoj postao saučesnik. No, o tom potom.

Predstojećim dešavanjima na našoj političkoj sceni bavićemo se posle inspirativne istorijske paralele. Danas kada nam agresori otimaju Kosovo, strašno se oseća svako kome je stalo do države. U boljem položaju nisu bili ni naši preci u vreme „aneksione krize“. Jer, njima još nije bila pomućena svest (kao što je slučaj sa delom Srba danas) da je Bosna i Hercegovina istorijski srbska koliko i Kosovo. Stoga, aneksiju BiH od strane Austro-Ugarske, koja se dogodila 6. oktobra 1908. godine, doživeli su gotovo istovetno kao da je u pitanju bila agresija na Srbiju i Crnu Goru.

Habzburška monarhija privremeno je okupirala BiH na osnovu odluke Berlinskog kongresa (1878). Srbija, koja je 1876. godine ušla u rat sa Turskom pre svega sa namerom da oslobodi BiH, morala je da se pomiri sa novonastalim stanjem, ali nije odustajala od ujedinjenja sa tim delom srbskog prostora kada za to nastupe povoljne (geo)političke okolnosti. Da tako nešto ne bi dočeko, Beč je rešio da anektira BiH. Srbijanska i crnogorska javnost na to je reagovala žestoko. Otpočete su masovne demonstracije sa parolom „Na Drinu – rat Austriji“. Vršen je snažan pritisak na oficijelni Beograd i Cetinje da odlučno reaguju.

Skupština Srbije je to i uradila odbacivanjem aneksije. Međutim, same Srbija i Crna Gora ništa nisu mogle da učine, a Rusija – poražena u ratu sa Japanom (1904-5) i dodatno oslabljena Prvom ruskom revolucijom (1905-7) – nije bila u stanju da uđe u rat. Opet, Beč je na srpske granice uputio preko milion vojnika, preteći napadom ako Srbija i Crna Gora ne priznaju aneksiju. U takvim okolnostima ljudi koji su vodili Srbiju pognuli su glave. Kao što su „našu“ drugu Rezoluciju 2010. godine sastavili u Briselu, tako su u Beču napisali izjavu koju je oficijelni Beograd 31. marta 1909. objavio kao „svoju“. U njoj je stajalo da ono što se desilo sa BiH nije povredilo interese Srbije!

REALNA POLITIKA I IZDAJA

U spomenutim događanjima veliku ulogu odigrao je Milovan Milovanović, u to vreme naš ministar spoljnih poslova. Državno vođstvo bilo je svesno da Srbija može ili da se privremeno pomiri za nepovoljnim razvojem događaja ili da se udavi u sopstvenoj krvi. Za razliku od situacije pred Prvi svetski rat, nije bilo šanse da nam neko sa strane priskoči u pomoć. Ipak, jedno su razumne misli a drugo takva dela. Potrebna je velika hrabrost da se zapliva uzvodno javnom mnenju. A baš to je učinio Milovanović. Uzviknuo je u Skupštini: „Neće Srbija Austrijancima pod nož“. U dom duhu je nastavi javno da deluje pa je na sebe preuzeo posledice politike koja je Srbe spasla potpunog satiranja. Mnogi su ga do smrti doživljavali kao izdajnika što nije bio.

Razlika između Milovanović i današnjih vlastodržaca u tome je što se on žrtvovao za Srbiju dok oni nju beskrupulozno žrtvuju za svoje interese. On je dao ključni doprinos da izbegnemo srljanje u propast a oni prizivaju nesreće zbog vlasti i koristi koju ona nosi. Srbiji niko ne preti da će je napasti ako se ne odrekne KiM-a, a i take su okolnosti da otvorena agresija više nije izvodljiva. S obzirom da je jasno da je (eventualna) korist od EU na jako dugom štapu, ne radi se ni o boljem životu građana već samo o „benefitima“ vođstva DS-a i saveznika te partije. A sa njima bi mogao da se uporedi Čedomilj Mijatović (a ne čestiti Milovanović), koji je 1881. godine potpisao Tajnu konvenciju sa Bečom, čime je Srbija postala protektorat. Taj srbski ministar inostranih dela za to je bio nagrađen austrijskom grofovskom titulom i velikom penzijom (a i njegov vladar je na drugi način lično počašćen). Ipak, i Čedomilj je bio manje „crn“ od sadašnjeg državnog vođstva.

Mijatović bar nije trgovao teritorijama tadašnje Srbije, pa, figurativno rečeno, iako je bio izdajnik bar nije bio veleizdajnik kao današnji vlastodršci. A šta će dugoročno biti vlast koja će, nadam se, uskoro zameniti ovu sadašnju, to će, pre svega, odrediti njen odnos prema KiM. Za nju je u moralnom pogledu olakšavajuća okolnost (koliko je na drugi način otežavajuća) to što joj sadašnji režim u nasleđe ostavlja strahovito breme dosadašnjih nedela. Međutim, to ne može da bude opravdanje ako ne učini ono što realno može u vezi sa KiM, odnosno ako prihvati da robuje floskuli: „EU nema alternativu“.

ŠTA MOŽE I MORA NAREDNA VLAST?

Buduća Vlada mora da prekine politiku fazne izdaje zemlje (koju sadašnja neće uspeti da okonča ma koliko se nadala da će joj kandidatura dati vetar u leđa). Ne da ne sme da prihvati deinstaliranje onih elemenata državnosti Srbije koji postoje na severu Kosova i, asimetrično, još nekim delovima naše južne pokrajine, već mora mnogo energičnije, i to na institucionalnim osnovama, da pruži podršku tamošnjim Srbima. Naša žandarmerija ne da više ne sme da nasrće na kosovsko-metohijske Srbe, već je država dužna da im na sve moguće načine pomogne da održe preostale linije odbrane našeg suvereniteta na terenu srpske južne pokrajine.

Šteta koja je na području većeg dela KiM učinjena, kratkoročno teško može da se ispravi, ali u stanju smo da je sprečimo tamo gde do nje još nije došlo. Drugo, Beograd koji ne želi da makar posredno radi protiv svoje zemlje, dužan je, gde god je to moguće, da poništi rešenja koja je, formalno ili neformalno, prihvatila pa i implementirala sadašnja vladajuća garnitura. Tako će Srbija pokazati da je ozbiljna država koja brani svoje interese i, uveren sam u to, između ostalog, sprečiti čitav niz priznanja Kosova koja će – kako je ovih dana osnovano rekla dobro upućena S. Biserko – tokom ove godine uslediti ako bude nastavljena sadašnja kosovska politika. Uz to, time ćemo ponovo ojačati noseće stubove budućeg integrisanja KiM u sastav matične države.

Naši preci nisu se pomirili sa tim da BiH nije naša i kada su – u još gorim spoljnopolitičkim uslovima od sadašnjih – morali da priznaju njenu aneksiju, pa su već posle deset godina uspeli da se izbore za ujedinjenje svih srbskih zemlja (da sada ne ulazimo u to kako smo od sigurnog napravili veresiju). Isto tako, i pored sve dosadašnje spoljne i unutrašnje štete koja nam je učinjena, ako ne klonemo duhom, nije za nas izgubljen ni veći deo KiM-a južno od Ibra, a kamoli sever pokrajine. Buduća Vlada imaće potencijal da se asimetrično bori za naše tamošnje interese (npr. konstituisanjem organa AP KiM tamo gde je to moguće i raspisivanjem srbskih pokrajinskih izbora te svestranim razvojem lokalnih institucija). No, važno je da za nju politički realizam bude šansa da promišljeno nešto učini za Srbiju kao što je bio slučaj na početku 20. veka, a ne izgovor za lično-partijski egoizam, kao što je to danas.

OBNOVA NORMALNE DRŽAVE

EU je Srbija potrebna ništa manje nego što nama treba načeta Unija. Kada prestanemo da se ponašamo snishodljivo, posle izvesnog tranzicionog perioda, Brisel će prema nama početi da se ophodi sa više uvažavanja. Svakako ne želi sebi da pravi (čineći je Srbiji) ekonomku štetu, odnosno da destabilizuje region, kidajući dosada uspostavljene veze sa Beogradom. One nisu ugrožene a dalje od njih možemo da krenemo (pod uslovom da nam se stvarno isplati) samo ako se od nas ne bude tražilo da pristanemo na okupaciju severa Kosova, prekid institucionalnih veza sa Srbima južno od Ibra i da „normalizujemo“ odnose sa Prištinom na način koji pogoduje njenoj „državnosti“. Uostalom, pitanje je šta će biti sa EU.

Dok se ta dilema ne razreši, okrenimo se sebi. Od nove vlasti očekujemo da učini sve što može da Srbija ojača u svakom pogledu. Stvaranje normalnog pravnog sistema, kao osnova za razvoj ekonomije, svakako je bitan korak u tom pravcu. Ali, ništa manje od borbe protiv korupcije, lopovluka, neefikasnosti državne uprave i lošeg sudstva, važno je i vođene izbalansirane spoljne politike koja nije opterećena bilo kakvim ideološkim predrasudama, već je sračunata na izvlačenje što veće koristi za zemlju. O konsolidovanju odbrambenog potencijala države i ne treba da govorim. I danas su aktuelne reči obazrivog, ali nacionalno posvećenog Milovanovića: „Treba uvek imati suv barut i naoštren mač, dve stvari koje ni jedna garantija ne može zameniti“.

U srbskom narodu i dalje postoji velika vitalnost i borbena energija. Vlast koja želi preporod zemlje mora da bude svesna da bez celovitog oslobađanja tih potencijala ništa ne može da se učini ni na ekonomsko-socijalnom planu. Narodna energija je takva da ne može da se usmeri samo na jednu stranu: ili će ići i u državotvornom pravcu ili je neće biti ni za privrednu sferu. Da naš nacionalni brod ne bi potonuo i sa njim, neminovno, i vlast koja ga bude vodila u predstojećim, nesumnjivo, teškim vremenima, moramo na svim poljima da se trgnemo. Narod želi da živi bolje ali i da bude ponosan na svoju državu umesto da zbog nje crveni. Ako mu se posle promena koje očekuje nešto od toga makar u elementarnom vidu uskrati, biće loše i za njega, i za novu vlast.


Dobar početak nacionalne obnove je pokretanje ciklusa odgovornosti. Oni koji su Srbiju zavili u crno moraju da odgovaraju zbog svega naopakog što su učinili na mnogim poljima od značaja za dobrobit građana. Nedopustivo je da budu „amnestirani“. A pri tome ne govorim samo o korupciji i lopovluku. I te kako je od značaja i problematika veleizdaje o čijem se sankcionisanju malo govori! Kada dospeju pred sud i zarade „bukagije“ oni koji su vodili i sa vrha sprovodili „kosovsku politiku“ od 2008. godine do danas, poslaćemo svetu poruku da nepokolebljivo nameravamo da se borimo za svoje interese. Što je još važnije, mi ćemo znati da je Srbija ponovo postala normalna država!
Piše: Dragomir Anđelković
Izvor: Pečat




Komentara (1) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

U prvom kvartalu 2024. godine fokus NIS-a bio je na nastavku i povećanju obima investicionog ciklusa započetog prošle godine. Tako je u razvojne projekte investirano 10,5 milijardi dinara, što...


Kijev bi se obavezao na neutralni status i dobio međunarodne bezbednosne garancije, prema nacrtu sporazuma


Moskvi je dosta neprijateljskog stava Evrope, izjavio je Dmitrij Peskov

Savetnici bivšeg američkog predsednika razmatraju kazne za nacije koje žele da trguju nacionalnim valutama, preneo je list


Američki državni sekretar Antoni Blinken danas se, u okviru posete Kini, sastao sa ministrom spoljnih poslova Vang Jijem i kineskim predsednikom Si Đinpingom. Jedna od tačaka dnevnog reda bila...


Ostale novosti iz rubrike »