BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

„Nepoučne priče“ Arhimandrita Tihona

„Nepoučne priče“ Arhimandrita Tihona
17.10.2011. god.

 Oca Tihona stalno zovu. Profesorka Naročnickaja govori, da celu noć nije spavala, zaokupljena čitanjem. Kako ja nju razumem! Tri puta sam se smejala – do suza. Dva puta plakala, zagnjurivši se u jastuk. Od srećnog bola. Od trezvene sreće. Moje vere. Prvi «polen» prikupljenih značenja – to je apsolutno tačno. Bez najmanjih ukrašavanja. 

Kod tekstova o Crkvi je često dominirala tradicija pretprošlog veka – o svemu govoriti uglađeno, uopšteno, pristojno, bez problema, očišćeno od svih nedostataka.Pa, u 19. veku je ulogu uprosečujućeg ri-rajta, izgleda igrala cenzura, a danas na žalost, zatvarajući knjigu, sa strahom razmišljamo da će takva tradicija postati model…

Ali, na našu opštu sreću, pojavila se, ne podležući nikakvoj «ulepšavajućoj» redakturi i apsolutno autorski napisana, knjiga oca Tihona. Sve u njoj odiše ličnim iskustvom i istančanim autorskim stilom, pri čemu stil ne zaostaje za najboljim pripovedačima stoleća, počev od Čehova pa do Konjeckog i Dovlatova.

I kada čitam, kako divan monah, koji će poginuti (to još ne znam, ali imam neki neodređeni osećaj) u nesreći, govori devojci, koja ne nosi maramu: « Ja ću vam otirač čiodom pričvrstiti na glavu», shvatam, da je preda mnom još jedna paradoksalna fraza.

Niko u toj knjizi – ni autor, ni junaci se ne predstavljaju naročito «u boljem svetlu» (mada će neki, vidimo, biti kanonizovani u Ruskoj Crkvi kao sveti), i to stvara osećaj izuzetne snage i pravde.

Crkveno iskustvo autora je započelo poslušanjima u manastiru. Inteligentni moskovski dečak, student Državnog univerziteta kinematografije ( VGIK), je prao klozete i čistio kravlje balege. Neumorno do suza. Tužno do suza. Autor ne ističe posebno, ali je po svemu vidljivo, koliko grubosti, trnja, bodlji, rana od eksera je donelo u sebi iskustvo manastirskog opštežitija. Ali na neki neobičan i isceljujući način, to se nije prelilo u ranjivost i samosažaljenje, niti u uobičajeno individualističko čajld-haroldstvo, nego u tako nepoznato, i tako čudno spoznato smirenje i poslušanje.

I kada u okviru takvog iskustva, u kojem se «sve plaća», čovek počne da govori o «svetu nevidljivom» kao o samom po sebi očiglednom, on sam po sebi postaje razumljiv i za čitaoce. Svako protivljenje i nepoverenje se skoro automatski pretvaraju u glupost. Vi grešite, ne u odnosu na, od gore vam nametnutu istinu, nego u odnosu na ukus. Ukus istine.

Ali prava tajna knjige nije u mnoštvu čudesa i pojave direktnog dejstva Božijeg na ljudske sudbine, nego u tome, što su u njoj predstavljene neverovatne ličnosti. Veoma visoka «personalnost» kako junaka, tako i autorskog viđenja, čini pričanje njihovih priča nezaboravnim pripovetkama.

Junaci ovih priča su, osim velikih staraca, blagajnika i starešina, postali i Bulat Okudžava, Sergej Bondarčuk, Andrej Bitov, tašta maršala Žukova, jučerašnji visokopostavljeni načelnik i njegova kćerka, autor sada svima poznatih pesama jeromonah Roman, državni tužilac , sitan lopov, koji je pretvarajući se da je monah, posetio Pečorski manastir, tokom posete predsednika Jeljcina… I tako se shvata, da u veri i Crkvi sigurno nema ničega anahronog i marginalnog – da je to jezgro ljudskog života. Pri tome, celo vreme je tu trezvena nota istine, i «tekstovi akatista nisu savršeni», i «karakter (namesnika) se ne leči»…

Mislim, da baš takve knjige, razoružavaju protivnike vere čija pozicija se pre svega održava na predubeđenju, da Crkva manipuliše ljudima, («zamračuje um», kako voli da kaže jedan moj poznanik intelektualac). Iskustvo života, puno požude, upitanosti, patnje, traženja, i uz to običnih slabih ljudskih trzaja duše, stremljenja i želja, a nekad i očiglednih i velikih nedostataka, prikazanih bez osude – možda je to, najbolji način svedočenja vere?

U knjizi ima mnogo aforistički-tačnih izraza, sličnim duhovnim formulacijama «Gospod ne voli stidljive», «To je zasluženo, ali nije korisno», «Suditi o delima nastojatelja – nije moj nivo», «Tamo, gde je nepravda, ne viči «ura» ».

Neki od svetih su, kaže svetitelj Ignjatije Brjančaninov, pisali, da bi se u odsustvu duhovnih učitelja, moglo učiti iz knjiga. Otac Tihon odsečno odbija da veže te reči za svoju knjigu: «Svetitelj Ignjatije je govorio o svetootačkoj literaturi». Ali kada vam ispričane priče, ukazuju na vaše sopstvene mane, otvaraju bolne probleme, razvezuju unutrašnje čvorove, predupređuju, one vas vode. Otvaraju put. To je jedini Put. Koji znači Istinu i Život.

Intervju: Propoved s lista

Ruska gazeta: Možda je naupečatljivija stvar u ovoj knjizi, odluka da otvoreno govorite o «svetu nevidljivom» i njegovom uticaju na vidljivi svet. Čini mi se, da to još uvek nije deo savremene – intelektualne i kulturne – tradicije. Kvalitetni časopisi, na primer, ne puštaju na svoje strane mističke sadržaje bilo kog tipa, bilo da je to spor u vezi vere, ili pismo čitalaca na temu «komšinica me je urekla».

Arhimandrit Tihon: Pravilno i rade. Ni ja sam ne volim mistiku. A što se tiče knjige, setite se Šekspirovog: «Ima mnogo stvari pod kapom nebeskom, moj Horacije, o kojima tvoja učena mudrost i ne sanja». Priče u knjizi se nekome mogu učiniti čudnim, fantastičnim, neobičnim za crkveni život, ali su one sasvim obične. I ličnosti u njima su najčešće svima poznate.

RG: Ako nije reč o čudima, onda je o direktnom delu Božijem…

Arhimandrit Tihon: Od toga se ne može pobeći, ma koliko uzvišeno delovale te reči. U knjizi se dokumenarno govori o svetu, koji je tu oko nas. Sasvim blizu našeg običnog i poznatog. Samo što mi, od važnih i sujetnih poslova, taj svet ne primećujemo. Dok se ne ispostavi, da živimo život, ne primećujući glavno.

RG: Vaši junaci, pskovsko-pečorski starci otac Jovan Krestjankin, otac Serafim, će možda biti proslavljeni kao svetitelji.

Arhimandrit Tihon: Kako je jedan monah govorio, kritički se osvrćući na sebe: «Ja nisam monah, ali sam video prave monahe». Mogao bih to ponoviti.

RG: U knjizi ima mnogo i veselih, zabavnih priča o «nesvetim» svetima…

Arhimandrit Tihon: To nije zbog toga što sam poželeo da nasmejem čitaoce, nego zbog toga, što je u tom «svetu pored» veoma mnogo radosti. Čak se ni tragedije u njemu ne završavaju očajanjem, naprotiv, one su – veliki deo života i saznanja, uvek vode zadivljujućim otkrićima.

RG: Vođeni ste željom da posvedočite taj svet?

Arhimandrit Tihon: Prvenstveno. I ja sam još jednom da kročim u njega.

RG: Među vašim junacima je mnogo ljudi, koji su poznatih u celoj zemlji – Bulat Okudžava, Andrej Bitov, Sergej Bondarčuk.

Arhimandrit Tihon: U životu najrazličitijih ljudi su se dešavali upečatljivi duhovni događaji. Povremeno se zatvaramo za svet «uz nas», «gvozdenom zavesom», ali svejedno smo mi njegovi punopravni žitelji i naslednici. Nevolja je u tome, što ako ga ljudi ne vide, ili ne uđu u njega, bar na kratko, neće se desiti najvažniji događaj u njihovom životu.

RG: Kako biste nazvali taj događaj?

Arhimandrit Tihon: Upoznavanje sa Bogom i sa samim sobom. A to, poslednje, da ne pominjemo prvo, je veoma korisno upoznavanje u  našem životu. I veoma interesantno.  Mada mnogi ljudi prožive ceo život, a da se ne sretnu i ne upoznaju, sa samim sobom.

RG: Šta može biti kriterijum toga, da se susret desio?

Arhimandrit Tihon: To je veoma određen i nesumnjiv momenat. On je povezan sa pokajanjem. Ali, to nije to, o čemu, kao po pravilu, misle ljudi, koji su daleko od crkve. Ne namerno i tupo samo-omalovažavanje, nego – poslednja i hrabra istina o samom sebi. Na grčkom se pokajanje kaže – metanoja – promena uma. Posle njega čovek potpuno po-novom počinje da sagledava samog sebe. Taj prizor, uistinu, nije za slabe. On je i velike svetitelje dovodio do užasavanja i jeze. Zato što je istina skupa. I još – ta istina otkriva do tada neistraženi, večni, i apsolutno realni , životom ispunjeni svet, prelep i očaravajući, kakvog nema.

RG: U vašoj knjizi je sve postavljeno oko ličnosti.

Arhimandrit Tihon: Jedan od drevnih otaca je rekao: Glavni minut u životu – je taj, koji upravo živiš. A glavni susret – taj čovek, koji je sada pred tobom.

RG: Kako ste izabrali stil razgovora sa čitaocem?

Arhimandrit Tihon: Trudio sam se, da čitalac spokojno i jasno prati siže i razume, šta želim da kažem. Moralisanje i didaktika su uvek dosadni i sasvim neubedljivi. A  živa svedočanstva – su najvažnije što imamo. I Jevanđelje – to su svedočanstva apostola o njihovom životu sa Hristom.

RG: Knjiga je moderna, svet vere ne izgleda izdvojeno, za čitaoca sa iskustvom Internet-čitanja – sa umecima, zapisima,citatami različitih žanrova…

Arhimandrit Tihon: Iskreno govoreći, knjigu sam pisao za prijatelje. Parohijani, studenti, bratija manastira su stalno molili da zapišem te priče. Knjigu sam pisao u automobilu, avionu,  žao mi je, ali i na raznim sastancima – nemam vremena za to. Mi, sveštenici smo danas – i rukovodioci gradnje, i predavači, i vaspitači u domovima za decu, a ja sam još i predsednik zadruge u Rjazanskoj oblasti. No, ostaje dug prema ljudima, sa kojima treba da razgovaram o temama, koje uopšte nisu ekonomske. I ova knjiga je mali pokušaj da taj dug odužim.

Stručno mišljenje, Boris Ljubimov, profesor, doktor istorije umetnosti:

– «Poučne novele» – tako se zvao ciklus dela Servantesa i, mislim, da bi se tako mogao odrediti i sam tip naracije oca Tihona sa samo jednom ispravkom, da nikakvih «pouka» u pričama oca Tihona nema ni na vidiku; one proističu iz sižea svake od priča, i iz razmišljanja čitaoca: ako želite – uključite se u podtekst i igru značenja novele, a ako ne želite – u redu, budite zadovoljni time, da vas je novela zabavila i nasmejala.

Jer i smehom knjiga može i iznenaditi neupućenog čitaoca, a drugi, licemer, je može odgurnuti – šta ima smešno na stranicama knjige, koju je napisao monah! Mada, praktično, smeh nije karakterističan samo za i do sada za mnoge proročku knjigu Rablea, nego i za mnoga druga žitija svetih, a reč «radost» je jedna od najčešće upotrebljavanih na stranicama  molitvenika i bogoslužbenih knjiga.

Crkveni smeh – to je smeh Bogom ushićenog čoveka, koji se raduje i veseli, zato što je sve što je Bog stvorio prelepo i, bez obzira na trikove satane i demona, uprkos padovima i gresima čoveka, priroda i čovek nisu bespovratno nestali i ne prestaju da se dive i raduju lepoti i veličanstvenosti.

«Nesveti sveti» je himna crkvenosti, čiji romantičar je bio otac Pavel Florenski kroz svoju mladu knjigu «Stub i utvrđenje Istine». Otac Tihon (Ševkunov) nije romantičar, nego realista, ali energija njegovih priča, kratkih ili dužih, veselih i gorkih, sa dobrim ili tragičnim završetkom, vodi čitaoca unutar crkvene kapije, ne ostavljajući ga  «oko crkvenih zidova» (Rozanov), nego sve bliže i bliže centru crkvene vaseljene, u njena «svjataja svjatih» – oltar i presto.



  • Izvor
  • Rusija RS


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Izraelski emiter Kan izvestio je da dve zaraćene strane nisu mogle da se slože oko toga kako bi izgledao „kraj rata“

Ministar odbrane Grant Šaps izjavio je da je to razlog zašto zapadne nacije ne obaraju ruske rakete iznad Ukrajine


Premijer nije više životno ugrožen, izjavio je Tomaš Taraba

Patrijarh moskovski i cele Rusije Kiril prokomentarisao je zabranu ulaska patrijarha srbskog Porfirija na Kosovo i Metohiju izjavivši da je u pitanju „neprijateljski čin“.


Nauka je dokazala a istorijska praksa potvrdila da narodi koji žive isključivo od svoje prošlosti i tradicije osuđuju sebe na stagnaciju, a narodi koji zaboravljaju svoju prošlost i tradiciju...


Ostale novosti iz rubrike »