BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Mišković: Miloševa politika – jedina šansa Srbije?

Mišković: Miloševa politika – jedina šansa Srbije?
01.01.2012. god.
Često je kod autora komentara ali verovatno i nemalog broja čitalaca, prisutna dilema da li sadašnja korumpirana i izdajnička vlast ima realnu opozicionu alternativu.





Često je kod autora komentara ali verovatno i nemalog broja čitalaca, prisutna dilema da li sadašnja korumpirana i izdajnička vlast ima realnu opozicionu alternativu. Stvar je mnogo gora kada se radi o autorima tekstova koji pretenciozno ističu svoju nacionalnu pravovernost. Javnost se, zahvaljujući njima, pre svega bavi dilemom zvanom SNS, tj. pitanjem da li je ili možda nije, ta stranka istinska zamena za vladajuću DS i njene satelite. To je donekle uredu. Kritika, čak i oštra, dobra je ako nije maliciozna i kada je smeštena u pravo vreme (a ne pred izbore kada je u funkciji štetočinskog režima). No, problem je kada se zbog toga bolesna šuma, pravo stecište problema, ne vidi od jednog drveta (makar ono i ne bilo idealno).

ŠTETNI MANIR

Ono što je postalo manir patriotskih (i „patriotskih“) autora, to je da sa ogorčenjem i netrpeljivošću govori o SNS-u, a da olako previđaju razmere destruktivnosti vladajućeg režima. Neobično je da se više kritikuje opozicija koja realno nikad i nije imala vlast, a da se pri tome ne vidi da to i takvo stanovište ima za posledicu, ako bi postalo masovno, ostanak na čelu države ekipe dokazanih lopova i lažova.

Različiti su motivi tog antinaprednjačkog stava, odnosno borbenog garda prema njima. Neki to čine jer su više skloni nekim drugim patriotskim opcijama. Drugi što su generalno nezadovoljni svim činiocima na političkoj sceni. Treći jer na taj način, sa navodno patriotskih pozicija, pokušavaju da diskredituju najjaču opozicionu stranku, naravno, za račun vladajućeg DS-a.

Oni koji, neretko i opravdano, kritikuju SNS a pripadaju patriotskom bloku ne vide ili ne žele da vidi da preterivanja na tom planu vode ka ostanku i opstanku Žutokratije na vlasti. Takav kriticizam prema opoziciji, pre svega SNS-u ali ne mnogo blaže i prema DSS-u, vodi ka pasivizaciji i apstinenciji u patriotskom biračkom telu. Ne treba sumnjati da bi Tadić i njegova ekipa dali nekoliko miliona evra samo za to da par procenata glasača opozicije ne izađe na izbore i tako njima omogući da i dalje kradu i lažu Srbiju. O izdaji nacionalnih interesa koju time skrivaju i za njeno repriziranje kupuju vreme, da i ne govorimo.

Tako nečija ostrašćenost, ma koliko bila delimično i osnovana, vodi ka lošem ishodu; ka ishodu koji sigurno ne želi bilo ko ako sebe iskreno smatra patriotom. To je gubitnička strategija u kojoj je siguran ishod poraz državne ideje. Destruktivna misao koja ka njemu vodi glasi: mi patriote ne verujemo našoj opoziciji a ti Tadiću, ali i Dinkiću, Đilase, Šutanovče i Čedo, možete slobodno da vladate još sto godina bez problema jer mi patriotski orijentisani birači nećemo izaći na izbore ili nećemo glasati za opozicione stranke.

VAPAJ LOGIKE

Ono što se odmah može primetiti u kampanji protiv SNS-a, to je da je neuobičajeno agresivna te da sa različitih pozicija podriva autoritet ove opozicione stranke. To je jasno ma koliko propagandisti DS-a pod patriotskom maskom, drsko tvrdili da na patriotskim sajtovima ništa ne sme da se kaže protiv SNS-a. Samo na Vidovdanu objavljeno je mnoštvo kritičkih tekstova o toj stranci (od kojih je većina oštra ali ne i zlonamerna, ali bilo je i takvih preterivanja, koja jedino shvatam kao odraz svestranosti uređivačke politike, motivisana željom da se čuju različita patriotska mišljenja).

Hteli mi to ili ne da priznamo, SNS je jedina politička snaga koja može da skloni DS sa trona. To kao da previđaju svi oni koji sa raznih borbenih položaja odapinju otrovne strelice prema SNS-u (pa i tek u nešto malo više sofisticirano i prema DSS-u). A to je šarena bulumenta u kojoj imamo i drugosrbijanske antisrbe, kvazipatriotske analitičarske sajtove koji lažnim patriotizmom varaju javnost i vode perfidnu ali kontinuiranu kampanju protiv SNS-a i DSS-a, ali i nacionalista i drugih nezadovoljnika koji su iskreno ogorčeni svima pa i ovom i ovakvom opozicijom. Ono što je svima njima vezivni faktor, to je da njihov često neargumentovan i na pretpostavkama zasnovan negativan stav prema SNS, dođe vladajućem režimu kao kec na desetku.

Blisko je logici da su neki iz režima odrešili kesu da bi podržali takve medije i sajtove (a u nekim slučajevima to je lako proverljiva činjenica, samo je potrebno proveriti koje „patriotske“ sajtove finansira npr. gradska administracija Beograda ili firme njihovih osnivačka „posluju“ sa ministarstvima Rasima Ljajića ili Vuka Jeremića). Štaviše, često nije potreban ni novac već je dovoljno nekim „objektivnim“ analitičarima dati malo medijskog prostor i tako zadovoljiti njihov ogromni ego, i oni će odraditi posao. Takve je nekada Lenjin pravilno nazvao „korisni idioti“.

PLANIRANI SPLET „SLUČAJNOSTI“

U mnogome napisanom o SNS-u, odnosno o raskolu radikala te o promeni političke retorike naprednjaka – ima istine. To nije sporno. Ali treba biti svestan da istina koja nije celovita, koja se svodi na selektivno ubačene ideje i priče, može da pokoleba jednu vojsku, narod ili biračko telo. Da li je slučajno da se brojni analitičari, autori i novinari bave grehovima i greškama naprednjaka a da pri tome ignorišu ili minimiziraju katastrofu zvanu režim DS-a? Ima li u tom širokom frontu kritike prema opoziciji, koja je očigledno često naručena od vlasti, zaista neke niti koja ih povezuje ili je to samo splet slučajnosti?

U preteranom i na momente histeričnom strahu od obmane i razočaranja koji bi mogao doći kao posledica vlasti SNS-a, prepoznatljiva je jaka pozadinska priča, očigledno finansirana i inicirana od strane režima. Svi koji se upecaju na kampanju protiv opozicije koju lukavo za vlast odrađuju kvazipatriotski i mejnstrim mediji (neretko i sa navodno patriotskih i zdravorazumskih pozicija), moraju biti svesni da su žrtve jedne psihološke operacije od strane režima, ma koliko nekada i bilo tačno to što čuju ili pročitaju. Ili da upotrebim jedno istorijsko poređenje – srbski je seljak mogao da poveruje da je tačno ono što su nemački okupatori u svojoj propagandi govorili o četnicima ili partizanima, ali je on znao da njim ne treba da veruje pa makar govorili i poneku istinu, odnosno tvrdili da je to što pričaju „u interesu Srbije“.

ŠTA ČINITI?

Stvari tako stoje. Šta dalje? Šta mi kao patriote treba da kažemo ljudima kada nas pitaju šta da rade i za koga da glasaju na izborima? Prvo, moramo da ubeđujemo svoje prijatelje i komšije da izađu na izbore i da su oni važni jer ako baš ti i njima slični ljudi na njih ne izađu, lopovski i kvislinški režim neće otići sa istorijske scene. Drugo, da treba da glasaju za neku od patriotskih stranaka opozicije, koja im je najbliža ili bar najmanje odbojna. Ako kažu „Koštunica je prokockao naše poverenje“, „Šešelj je u Hagu i šta on može?“ a „Nikoliću ne verujemo jer je ublažio nekadašnje stavove“, odgovorimo da to je tačno, ali takav nam je izbor. To nam je šta nam je i moramo da biramo ove i ovakve opozicionare ili pak indirektno podržimo žuti režim koji prodaje Kosovo i ostatak Srbije strancima i tajkunima. Ako opet oni nama kažu: „pa ni ovi ne bi bili bolji“, treba im reći ajde da im damo šansu. Od ovoga što sada imamo ništa ne može da bude gore. Uostalom, posle izbora realna alternativna vlasti, Koštunice i Nikolića – zar po svim parametrima ne deluje bolje od režima Tadić – Dinkić?

Interesantno je da jedina koalicija koju Zapad ne bi hteo da vidi u Srbiji, to je koalicija patriotskih snaga. Da je baš isto da li ćemo imati na vlasti DS ili SNS-DSS, ne bi se oni opirali da se dogodi poslednje. Svi koji poznaju politička dešavanja novijeg doba znaju koliko su se Amerikanci i Englezi upirali da ne dođe do koalicije Nikolić, Koštunica i Dačić. A ako sami ne znamo da mislimo evo nama recepta – ono što bi za Amerikance bila loša kombinacija, za Srbiju je bolja opcija ili barem najmanje zlo. Otuda, treba podržati ono što Amerikance nervira a biti protiv onoga što bi oni želeli. Ako olako i agresivno napadate i kritikujete opoziciju, vi onda svesno ili ne, radite za račun vladajućeg štetočinskog režima i njihovih mentora iz Amerike.

RUŠENJE ŽUTOKRATIJE

Žutokratija mora da ode da bi Srbija živela. Potrebno je da svako od nas da svoj doprinos u borbi za srbsko oslobođenje od marionetske vlade, a to se nikada neće desiti ako slabimo nacionalnu opoziciju, ma kakva ona bila. Ta i takva opozicija je preduslov, kao neka vrsta prelazne faze, da se srbsko društvo probudi iz amnezije. Ako Tadićea ekipa ostane još jedan mandat na vlasti, ništa od Srbije neće ostati. Dakle, čak i uz svest o svim manjkavostima opozicije, a pre svega Nikolića i Koštunice koji su realni pretendenti na vlast, moramo biti zreli i odgovorno reći: „i da mi je od njihovih stranaka muka, moramo ih podržati jer će nas ovi žuti dotući“.

Eventualna vlast SNS-a i DSS-a ne bi donela potreban preokret ali bi omogućila da stasaju nove generacije patriota koji bi u narednoj fazi izvršile spasonosne promene. Ako radikalan nacionalan preokret još nije realna, to je već sada evolucija u pravcu dolaska na vlast istinskih i beskompromisnih patriotskih snaga.

Zato, ko god sada kada su se primakli izbori preterano napada i kritikuje opoziciju, ima za problem „sitnicu“ da zapravo pomaže opstanak i ostanak Žutih na vlasti. Oni koji su plaćeni za to da sa navodno objektivnih, analitičarskih ili patriotskih pozicija, napadaju opoziciju znaju zašto rade to što rade, a oni koji nemaju nikakve koristi od toga, treba da se zapitati za čije babe zdravlje to rade?

NARODNA VOLJA   

Ovo je fenomen nad kojim ostaju začuđeni mnogi analitičari. Ali postoji još jedan, koji posebno nervira režimske analitičare. Dok dobar deo intelektualne elite, neki u funkciji režima a drugi iskreno, kritikuje naprednjake, fokusirajući se na njihovu „izdaju“, dotle narod masovno vidi iste kao najozbiljniju protivtežu režimu. Očigledno da običnom čoveku kome je prekipelo i dogorelo do nokata nije toliko bitno što Nikolić sada priča, na neki način, proevropsku priču. Narod kaže: „priča ono što mora, ako hoće da dođe na vlas’ mora tako da priča, a kaki će biti na vlasti videćemo kad dođe na vlas’, pa eto zato ću za njega da glasam, da vidim i probam“.

Običnom čoveku je više od visokoparnih patriotskih priča i ritualnog zakljinjanja u Kosovo bitan običan život. Njega muče tekući, životni problemi ma kolik ga bolele i nacionalne rane. Možemo konstatovati da je to najobičniji svet koji nije sklon visokoj politici, a samim tim, ni crno belim podelama. Oni vide u Nikoliću čoveka koji mu se obraća na srbskom narodnom jeziku i za koga misle da će pre imati za njihove muke razumevanja nego otuđena i pokondirena evropejska elita.

Taj svet uglavnom nije naročito obrazovan, ali ni sklon projekcijama idealizovane stvarnosti tipa EU „zemlja dembelija“. Nije ni sklon nacionalnim preterivanjima iako ima jaku svest o nepravdi koja se našem narodu od strane Zapada nanosi već duže vreme. Taj svet duboko veruje da je Kosovo deo naše duše, ali i jako loše živi i silno želi makar malo da popravi svoje gotovo neodrživo materijalno stanje. On vidi da od visokoparnih priča bile one evropejske ili patriotske obično nema nikakve koristi. Oseća da su projekti poput EU šarena laža a zaklinjanje političara u državu i Kosovo najčešće ne vide kao iskreno.

EGZISTENCIJALNO I NACIONALNO

Intuitivno taj narod gotovo nepogrešivo oseća u kakvoj je situaciji Srbija. Da je ona pod kontrolom Amerike i EU, da su Vašington i Brisel (Berlin) neka vrsta okupatora, te da nije baš uputno u ovom trenutku se sa njima inatiti, ali isto tako ih ne treba ni baš poslušno slediti do sopstvene propasti. Dakle, treba pomalo pokušati tamo gde to za nas nije preterano štetno, ali ne i odricati se vitalnih nacionalnih interesa (kao što je načelna borba za Kosovo i realnu kontrolu nad njegovim severnim delom). Taj narod želi da se izbegne najgori vid (kvislinške) kolaboracije, odnosno vođenje kapitulantske politike od strane Žutih, ali isti taj narod smatra besmislenim beskorisno verbalno inaćenje poput onog što Šešelj demonstrira u Hagu.

Očekivanja našeg običnog čoveka su jako mala, gotovo minimalna. Usled toga narod se i ne žali na život bez preke potrebe. Ali sada mu je dozlogrdilo. Jako se teško živi. Toliko da i Srbin to više ne može da trpi. Izlaz se ne vidi a narod očajnički hoće da dane dušom. Za razliku od svoje elite, koja tumara u intelektualnim lavirintima, običan svet svojom prirodnom pameću bez greške razaznaje ko je krivac. Vodeći se svojom logikom on i bira alternativu. Onu opciju koja je najmanje opterećena raznim ideologijama koje nude spektakularna i rajska rešenja.

U duhu svega rečenog, delu naroda (a on nije mali i zaslužuje korektnu analizu svog opredeljenja i postupaka a ne olako blaćenje) koji ide za naprednjacima najbitnije je da se makar malo suzbije nepravda i korupcija i da se potpuno ne kapitulira oko Kosova. Iako vladajuća stranka ima sav novac i medije i intelektualce opet ih SNS, koja je u svemu tome inferiorna, „šije“. To znači da je kojim slučajem izbor stvarno na narodu, tj. da su dve stranke ravnopravne u medijima i u finansiranju, odnos bi bio i veći od dva prema jedan za SNS.

PETOOKTOBARSKE PARALELE

Mnogi koji SNS vide kao rizičan faktor opstanak srpske države skloni su da rezonuju kako smo prevareni petog oktobra pa ne bi trebalo da dozvolimo da nam se to ponovi. Nije sve tako jednostavno. Većina naroda tada nije prevarena, jer jednostavno ništa spektakularno i nije očekivala. Većina naroda nepogrešivo zna šta je domet političkih promena. Običan svet nikad od političara nije očekivao neku vrstu sveobuhvatnog spasenja, to je bio rezon ideologizovane elite i romantičnih maštara. Proklamovano od DOS-a novo doba sjajna budućnost možda je na trenutak neke obične ljude opilo, ali su se oni za razliku od elite, koja još uvek kuka, brzo vratili u ravnotežu.

Stanje pred promene 2000. godine, izuzev kada su one ušle u finiš, karakterisala je ravnodušnost slična današnjoj. Posle bombardovanja i slepima prozapadnim idealistima postalo je (ako nisu bili deo „Druge Srbije“) jasno da nam Zapad nije ni dobar komšija, a kamoli prijatelj, te je borbena ogorčenost na Miloševića počela da jenjava. No, svest da je njegova era završena, što možda izgleda kontradiktorno sa prethodno izrečenim, bila je sve snažnija. Režim koji je počeo sa Kosovom a Kosovo nije uspeo da odbrani, posle bombardovanja i potonjeg intenziviranja pritisaka spolja, ulazio je u fazu jačanja autoritarnosti, represije i bahatosti. Tu vrstu samovolje vlasti narod bi možda mogao da podnese da je ona bila uspešna, ali u okolnostima kada mu je, dok je vidao bolne rane, pričala da je pobedila NATO, podrška režimu se ubrzano topila. Većina nije bila na njega ogorčena ali joj je dojadio.

Pogotovu što je shvatala da više niko sa Miloševićem ne bi pregovarao a Srbi bi, na radost mnogih zapadnih i regionalnih lidera, bili stavljeni ne više samo u karantin (kao početkom devedesetih godina) već u neku vrstu zatvorske izolacije gde bi bili još snažnije mrcvareni. To je narod osetio i čekao prvu priliku da raskrsti sa režimom koji očito nije uviđao svoju potrošenost i otuđenost od realnosti i građana.

OD PROVALIJE DO PONORA

Do bombardovanja Miloševića niko nije mogao da sruši (čak i uz pomoć dolara i stranih specijalnih službi), ali posle bombardovanja to je već mogao svako ko je pokazao odlučnu nameru, organizacionu sposobnost i isturio kandidata kojeg narod poštuje. To je uradio DOS obećavajući sve i svašta. Između ostalog da „ćemo Kosovo zadržati ukoliko padne režim“ i „da ćemo brzo dostići standard bar Češke ako ne i zapadnih država“. „Spektakularno“ nezadovoljstvo i navodna narodna oduševljenost (koja je uzgred budi rečeno bila veća tokom mnogih drugih demonstracija devedesetih), koji su pratili obaranje Miloševića, više su bili rezultat ogorčenosti pokušajem režima da mimo rezultata izbora ostane na vlasti (ili veštom propagandom DOS-ovaca da režim to radi) nego što su postojali pre izbora.

Proradio je narodni inat i verovatno za trenutak, kao što sam već napomenuo, nerealna DOS-ova obećanja su običnim ljudima izgledala kao bar jednim delom moguća. Ali otrežnjenje je brzo zamenilo euforiju. Običan svet je očekivao realan boljitak ali usledilo je samo privremeno šminkanje sumornog života, zasnovano na velikom zaduživanju i rasprodaji nacionalnog bogatstva (efekti čega su protraćeni ili pokradeni od reformske „elite“ koja je navodno bolja od SNS koji nit je vlast imao, niti je državu pljačkao). Krizni vetrovi su uništili potencijal vladajućih ostataka DOS-a da i dalje varaju narod, i ponor u kome se ekonomija zemlje nalazi postao je svima očit.

Danas je slična situacija i atmosfera kao pred peti oktobar, s tim što je renome vlasti još gori nego tada a njena krivica znatno veća. Jer Milošević je ipak kako-tako branio Srbiju a Tadić, Jeremić, Dinkić, sa njom trguju. I to rade samo radi svoje koristi. Ne kolaboriraju kako bi spasli šta se da spasti i umanjili nacionalnu štetu. Uz to, dok se stari režim suočavao sa sankcijama oni su u raznim formama iz inostranstva dobili i protraćili ogromna sredstva.

NIKOLIĆ KAO NOVI KNEZ MILOŠ?         

Narod na svojoj kožu snažno oseća koliko je aktuelni režim neuspešan a petooktobarska vizija Srbije istrošena. Stoga traži najbezbolniju mogućnost, slično kao i pre petog oktobra, da promeni svoj život nabolje. Pri tome eventualni naprednjački dil sa Zapadom u očima običnog sveta nije nešto naročito kompromitujuće. U situaciji meke okupacije u kojoj se Srbija nalazi, nekako se mnogima čini da je on neophodan. Uostalom, DOS (u kome je bio i neosporno patriotski DSS) pravio je dil sa zapadnim silama koje su tek malo pre toga okončane agresiju na Srbiju. Ako je zbog objektivne istrošenosti Miloševićevog režima i potrebe da dođe do promena, mnogima to izgledalo prihvatljivo, onda nije ni čudo što je tako i sa nesumnjivo mnogo benignijim vezama SNS-a sa Zapadom (i to u okolnostima kada režim sa njim ima mnogo jače kontakte i neprincipijelne dilove).

Konačno, zar Miloš Obrenović u jednom nije trenutku bio istovremeno najbolje rešenje za postustaničku Srbiju i turskog Marašli Ali Pašu? Slično bi i sada moglo da bude slučaj. Naravno uz uslov da, ko bilo došao na vlast, deluje na korist naroda u realnim koordinatama i mogućem manevarskom prostoru koji mu je na raspolaganju. Da li bi Toma Nikolić mogao biti novi knez Miloš ili ne, to može samo budućnost da pokaže, pod uslovom da Nikolić dobije šansu da pokaže šta zna. Daleko je od toga da tvrdim da jeste što je bio knez Miloš, ali sam uveren da bi mogao da bude. Ako to apriori odbacimo ostaće nam Tadić, za koga je jasno da je baš ono što u narodnoj svesti predstavlja Vuk Branković.

Kako stvari trenutno stoje, jedino naprednjaci mogu biti stožer nove koalicione vlade u kojoj bi najpoželjniji njihov partner bio DSS, a koja bi zamenila u svakom pogledu neupotrebljivi DS-ovski estalblišment. Na nama svima je da izaberemo između navodnog pa i stvarnog sterilno-patriotskog čistunstva koje ne vodi nikuda i prihvatanje danas jedine alternative ovom režimu – koalicija Koštunica-Nikolić. Druga opcija je vlast DS-a koja nosi sa sobom trajni gubitak Kosova, ulazak u NATO i daljnje rastakanje Srbije. O rastu bede i nezaposlenosti i da ne govorimo. Ako SNS ne bude u prilici da sa DSS-om formira vladu, ostaje da još četiri godine trpimo Žute. Da li to želimo?

Izvor: Vidovdan.org




Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Investiciona grupa na čelu sa Džaredom Kušnerom sklopila je posao za izgradnju hotela u Beogradu vrednog 500 miliona dolara



Pokušaji uspostavljanja takvih saveza su „štetni i kontraproduktivni“ za regionalnu bezbednost, izjavio je ruski predsednik

SAD i njihovi saveznici pokušavaju da prinude Peking zbog njegovih veza sa Rusijom, izjavio je portparol Kremlja Dmitrij Peskov


Matuš Šutaj Eštok nazvao je osumnjičenog „vukom samotnjakom“ nezadovoljnim politikom Bratislave


Ostale novosti iz rubrike »