BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

V. Dimitrijević: Predrag R. Dragić Kijuk o političkoj ulozi papizma

V. Dimitrijević: Predrag R. Dragić Kijuk o političkoj ulozi papizma
04.02.2012. god.

 Predrag R. Dragić Kijuk, polihistor i učitelj srbske hrišćanske inteligencije mlađeg pokolenja veliki deo svog stvaralaštva posvetio je istraživanju zločinačke uloge političkog papizma kod nas i u svetu. Pored zbornika “Catena mundi”, neprevaziđene enciklopedije srbskog identiteta, on je, u skoro svakoj svojoj knjizi, a naročito u „Antlantokratiji kao jezuitskom idealu“, pokazivao i dokazivao kuda vodi delovanje u istoriji onoga koji je sebe proglasio nezabludivim po ex cathedra pitanjima vere.

 U doba sveopšte ekumenističke hipnoze, Kijuk širom otvorenih očiju gleda u ponornu stvarnost papizma. Ispod savršenog imidža zlatne (ali posmrtne, naravno) maske Vatikana, koji tobož širi ruke da zagrli Istok, on vidi bore i mrštine Velikog Inkvizitora. Zato nema iluzija ni o papi Benediktu XVI („Humanisti s bičem“):

>>Papa Jozef Racinger (alijas Benedikt XVI), koji je prošao američki brifing zbog pripadništva odredima Hitlerove mladeži (Hitler-jugend), nastaviće politiku svog prethodnika. Pape su uvek tamo gde su moć i novac, pa to neće promeniti ni ovaj, 265 naslednik trona apostola Petra. Ovakvo oblaporno opredeljenje, pape nisu nikada menjale, što je kultni istoričar kriminalne istorije papstva, Karlhajnc Dešner, argumenovao brojnim primerima i dokumentima. Dešnerova knjiga „Politika rimskih papa u 20. veku“ nedvosmileno pokazuje da je papska organizacija dovela Hitlera na vlast i da se njena pravoslafobičnost ne menja ni u jenom vremenu. Spektakularne obrte u papskoj politici mogu da očekuju jedino oni koji su zalutali u nauku ili politiku. Prema tome, osovina Vatikan-Vašington (uspostavljena još krajem Drugog svetskog rata) ostaje prioritetno opredeljenje i novog pape. Racinger, poznat po nadimku „Božji Rotvajler“, sprovodiće ideju globalizma, shodno enciklikama ranijeg pape Vojtile. Papa Racinger će poštovati tradiciju opsednutosti vladanja svetom. U tom smislu pravoslavni narodi neće biti pošteđeni vatikanskog fundamentalizma.<<

Nisu pošteđeni.

Vatikan im se, ovoga puta, prikrada preko Fanara. Carigradski patrijarh i turski rob, Vartolomej I, spreman je da Benediktu XVI oprosti sve, pa i jasno i nedvosmisleno opredeljenje Kongregacije za doktrinu vere (na čijem čelu je, posle Racingera, američki kardinal Vilijam Levada), koje je potpisao papa lično 2007. godina. Naime, Kongregacija za doktrinu vere je ustvrdila da je samo Rimokatolička crkva – „Majka“, da ona nema nikakvih „sestara“, da protestanti nemaju crkvenosti, a da pravoslavni, iako su, kao i monofiziti, „polublagodatni“, ipak ne poseduju punotu istine, zato što ne priznaju kao svoju glavu papu, „namesnika Hristovog na zemlji“.

Kijuk nas često podseća i na ono što, postiđeni i ranjeni, ne bismo hteli da znamo. Recimo, na ulogu Carigradske patrijaršije u razbijanju svepravoslavnog, vekovima osveštanog, jedinstva. Da čujemo („Eristički eseji, str. 30-31):

>>Interesantno je (ali ne i manje zabrinjavajuće) da Carigradska Patrijaršija od 1993. pokušava da svoju jurisdikciju proširi na račun pravoslavne dijaspore. Ovim nekanonskim gestom i oblapornim apetitom pravoslavna dijaspora ne bi više bila pod jurisdikcijom nacionalnih crkava, no pod upravom Carigradske Patrijaršije. Tako bi Carigradska crkva ojačala i po broju vernika postala druga po redu pravoslavna crkva. S obzirom na to da se ovo zalaganje carigradskog patrijarha vremenski poklapa sa agresivnim planovima „katoličke akcije" izgleda da su pripadnici organizacije „Đovani Veko" zaista preveli na svoju stranu „carigradskog patrijarha i pojedine grčke mitropolite". I više od toga, ova organizacija nas pedantno informiše o „povoljnoj okolnosti što u zvaničnoj Grčkoj pravoslavnoj crkvi, kao i u Ministarstvima spoljnih poslova, kulture i obrazovanja, postoje ljudi koji pokazuju potpuno razumevanje i uočavaju korist koju će zemlja imati od novog i neiscrpnog izvora turističkih deviza".

Utoliko pre je i razumljivija papina podrška antikanonskoj novotariji carigradskog patrijarha. Koliko je projekat asimilacije pravoslavne dijaspore za Carigradsku Patrijaršiju važan (iako nije uspeo) pokazuje i činjenica da je ona pristupila finalizaciji reorganizovanja svepravoslavne crkve. Tačnije, Carigradska Patrijaršija je objavila i kartu stavropigijalnih manastira na svim kontinentima, gde će oni biti instalirani sa momentom usvajanja pravoslavne dijaspore. Na ovoj karti (kod nas objavljenoj u časopisu Udruženja književnika Srbije na engleskom jeziku, „Serbian Literary Magazine", 1995, 1-2) pedantno su označena sedišta stavropigijalnih manastira, to jest manastira pod neposrednom upravom samog patrijarha.

Čemu pokušaji širenja Carigradske Patrijaršije i otkud na tom planu zbližavanje sa papistikom organizacijom? Pa, uvećanjem pastve i teritorije, Carigradska Patrijaršija bi se preobratila v moćnu versku zajednicu, umesto arheološkog autoriteta svedenog na carigradski (istanbulski) Fanar. Krajnji cilj bi bio uspostavljanje pravoslavnog pape, pošto bi se na taj način Rim i Carigrad, dva verska centra, jednostavnije dogovarala o nastupima od zajedničkog interesa. Razume se, ako na Istoku postoji „pravoslavni papa", a na Zapadu rimski papa koji zadržava pravo prvenstva, to bi, sa jedne strane, doprinelo ekumenizmu (koji zagovara i organizacija „Đovani Veko") ali i, sa druge strane, slabljenju autokefalija nacionalnih, pravoslavnih crkava. <<

Kada mi je Kijuk, početkom 21. veka, govorio o savezu Vašingtona i Vatikana, mislio sam da to postoji, ali on pomalo preteruje. Čitajući uputnu literaturu (od Karlhajnca Dešnera, koga je Kijuk predstavio srbskom čitalaštvu, do En Lakroa Riz, čija se knjiga o politici rimskih papa od kraja Prvog svetskog rata do početka Hladnog rata, nedavno pojavila i u nas) shvatio sam: potpuno je u pravu, i više je nego u pravu.

Pije XII, „Hitlerov papa“ (Dejvid Kornvel) je, pred kraj  Drugog svetskog rata, shvatio da firer gubi i da će njegove omiljene zemlje, fašistička Italija i nacistička Nemačka, biti surovo kažnjene. Zato je učinio sve da Amerika spase Italiju i Nemačku, kao i Zapadnu Evropu u celini, od posledica pogrešnih ratnih izbora.

 
Sl. 1
Image
     
       
           Sl. 1:      Papa Pije XII (1939-1958), najambiciozniji, najbezobzirniji i najokrutniji papa ovoga stoleća. Izvanredan diplomata, lukav političar i verski varalica. Ove crte karaktera, napravile su od njega jednu suverenu ličnost za naše vreme. Bio je parnjak svojim drugovima fašističkim i komunističkim diktatorima. On je više nego iko drugi van Nemačke, pomogao Hitleru da dođe na vlast. Ovo je učinio time što je gurao nemačku katoličku partiju i visoke katoličke vođe, da pomažu Furera. Za Pija XII komunizam je bio prava napast. Posle Prvog svetskog rata on je povezao Crkvu sa italijanskim, španskim i nemačkim fašizmom, a sa SAD posle Drugog svetskog rata. On je bio glavni podstrekač na hladni rat koji je sledovao.

Vašington je likovao: sklopljen je savez koji je postao osnova današnjeg američkog protektorata zvanog Evropska unija, bivši nacistički gradonačelnik Kelna, Konrad Adenauer, postao je preteča evrounijatskih integracija.

Savez je nastavio da deluje, nakon sporazuma Regan – Ivan Pavao II, koji je vodio raspadu Varšavskog bloka i trijumfu američkog globalizma. O ulozi Ivana Pavla II u razaranju SSSR-a otvoreno je pisao Mihail Gorbačov, objavivši, 1992, u „Njujork Tajmsu“, svoj tekst „Moj prijatelj papa“.

I u raspadu SFRJ po antisrbskim načelima Vatikan je, priznavši Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu u avnojevskim granicama, bio avangarda američkoj okupaciji srbskih zemalja. Kada je, 1999. godine, iz Prizrena proterana srbska pravoslavna bogoslovija „Sveta Tri Jerarha“, Vatikan je u Dušanovom gradu odmah otvorio jezuitsku seminariju i učilišni kompleks, posvećen Ignaciju Lojoli.

U svom tekstu „Dopisivanje apokalipse“ („Umetnost i zlo“ str. 49-52), Predrag R. Dragić Kijuk daje kratak pregled uloge papstva u ratu protiv Srba kao Hristovog naroda u sunovratnom 20. veku:

>>Naopaki smisao istorije, samo u 2. polovini totalitarističkog 20. veka, koštao je srbski narod oduzimanjem mu i teritorija, i država, i populacije. Procesu razpravoslavljenja i anihilacije Srba najveći doprinos dali su predstavnici evropskog političkog hrišćanstva, uz upotrebu evropskog muhamedanstva. I jedino zato istoriju katoličko-muslimanskog pandemonijuma (podržavanog od „pravnih država" delimično 1914. i 1941. a potpuno 1991.) i institucionalizovanog papističkog antihrišćanstva najtačnije definišu njihovi zločini:

Juna meseca 1942. godine hrvatske ustaše su na Kordunu, sprovodeći državni teror, demonstrirale nezabeleženo   orgijanje   u   istoriji   zla:   „U   šumi Mašvina... na proplanku od oko 50 kvadratnih metara ležalo je dvadesetoro djece, do jedne godine... 10 je ženskih a 10 muškaraca... Djeca su poređana u kolo - nožice prema unutra, a glavice prema van... Djevojčice su na travi raširenih nožica i ručica, a dječaci na djevojčicama - trbuh na trbuh. Svako dijete je zaklano tj. prerezano nožem ispod vrata..." (Strahinja Kurdulija: „Atlas ustaškog genocida nad Srbima 1941-1945").

 
Sl. 2
Image

        
           Sl. 2:  Na jednom ustaškom sastanku, sa desna na levo - Nadbiskup Stepinac, general Roata, komandant fašističkih okupacionih snaga u Jugoslaviji, ustaški feldmaršal Slavko Kvaternik i komandant nemačkih okupacionih snaga u Hrvatskoj.
 
 
Sl. 3
Image
     
            Sl. 3:   Papski legat (u belom), Nadbiskup Stepinac, Ante Pavelić (u ustaškoj uniformi) i njegova žena, na otvaranju dečjeg doma u Tuškancu. 
 
Sl. 4
Image

 

           Sl. 4:  Vatikan je bio dobro obavešten o svemu što se dešava u ustaškoj Hrvatskoj. Ne samo zato što je katolička jerarhija slala papi redovne izveštaje, već i stoga što je papa imao tamo svog ličnog predstavnika.
           Papski legat je imao dužnost da šalje redovne i tačne izveštaje o radu katoličkog sveštenstva i biskupa. Isto tako i o političkim i vojnim akcijama ustaške vlade i ustaških vođa.

Predstavnik Pape Pija XII je bio papski legat, monsinjor Markone, koji je bio akreditovan kod ustaške vlade i Pavelića. Monsinjor Markone je sve detaljno znao u svakom pogledu o katoličkoj jerarhiji i ustaškim saradnicima. Ustvari bio je poslanik ne samo katoličke jerarhije ka da je izveštavao Vatikan, već isto tako i Pija XII kad se obraćao Nadbiskupu Stepincu i Paveliću.

Gore na slici, monsinjor Markone okružen je Nadbiskupom Stepincem i nacističko-ustaškim oficirima na ustaškom sastanku.

Sl. 5
Image
         
          Sl. 5:  Kaluđeri i fratri su bili kičma politike nasilnog katoličenja. Mnogi su učestvovali u akcijama terora, kao na primer, Vjekoslav Simić, kaluđer manastira u Kninu, koji je ubio tuceta pravoslavaca sopstvenim rukama. Sidonije Solo, još jedan kaluđer franciskanskog manastira u Našicama, deportirao je pravoslavni živalj čitavih sela. Iguman manastira u Guntiću, otac G. Častimir, naređivao je pokolje stotina pravoslavnih u Glini.

Otac Dr. Dragutin Kamber, Jezuita, naredio je pokolj oko 300 pravoslavnih u Doboju, i vojni sud za 250 drugih, od kojih je većina streljana.

Otac Srećko Perić iz manastira u Gorici, 10-og avgusta 1941, lično je potsticao pokolj više od 5.600 pravoslavaca u oblasti Livna.

Fratri su bili ustaški oficiri. Drugi pak komandanti koncentracionih logora.

Slika gore: Ante Pavelić za vreme jedne od povremenih vizita franciskanskim manastirima.

 

Sl. 6
Image
 

 

Sl. 6: Ko jednom uđe u jedan od mnogih koncentracionih logora, podložan je ne samo mučenju, već i ubijanju. Logorski komandanti imali su nepisano pravo da ubiju ma koga koji je doveden tamo. Šta više, citiramo Ljubu Miloša, komandanta Jasenovačkog koncentracionog logora, -postojao je "dogovor" da svi zarobljenici osuđeni na tri godine imaju biti "likvidirani" odmah. Blagodareći tom pravu, zatvorenici su ponekad bili ubijani bez ikakvog zakonskog izgovora. Opravdanje za masovno ubijanje bilo je ponekad najnejasnije prirode.

Na primer, 15-og septembra 1941., svi zatvorenici Jasenovačkog logora, nesposobni za rad, oko 600 do 700, bili su pobijeni. U logoru Stara Gradiška, 1.000 žena je bilo ubijeno. U logoru Krapje, oktobra 1941, 4.000 zatvorenika je bilo pobijeno. Da se ne bi izložili fizičkom naporu, Ustaše su ponekad upotrebili tifus, kao na primer, marta 1943., kada su zatvorenici u logoru Đakovo bili namerno zaraženi tifusom, a što je prouzrokovalo smrt 567 osoba.

Na fotografiji, leševi žrtava izvađenih iz bunara u logoru u Lepoglavi.

 
 
Sl. 7
Image
 
 

Sl. 7:  Leševi pravoslavnih Srba koje su ustaške jedinice pobile u Sinju 26-og avg.1941.

Ustaše su izvršile bezbrojna masovna ubijanja uz najmanji izgovor, ali prema zvaničnoj politici njihove vlade da se oslobode pravoslavnog srbskog stanovništva, jer katolička Hrvatska -mora da bude nastanjena SAMO katolicima.

U saglasnosti sa ovim principom, Ustaše su hapsile, mučile i klale pravoslavne zatvorenike bez milosti. Ovo se dešavalo čak i sa onima koji su bili odvedeni u koncentracione logore. Na primer, 5.000 pravoslavnih zatvorenika, koji su avgusta 1942., bili poslani u poznati koncentracioni logor u Jasenovcu, bili su desetkovani od Ustaša još usput. 2.000 njih je bilo ubijeno hladnokrvno. One, koji su preživeli odveli su u Gradinu i 28-og avgusta 1942. Ustaše su pobili kundacima i čekićima. Leševi su zatim bili sahranjeni u zajedničke rake ili spaljeni u običnim pećima.

 
Sl. 8
Image
  
 

Sl.8:   Ustaše, ne samo što su hapsile, zarobljavale i "kažnjavale" narod, koji su smatrali za neprijatelja, oni su ih mučili, pa čak i pogubljivali, bez obzira na zakonsko opravdanje.

 

 U toku prvih godina bezobzirne vlasti oni su izvršili bezbroj ubistava. Pojedince ili male grupe su kažnjavali ili klali na licu mesta. Čitave pravoslavne porodice su nestale. Često žrtve, koje su molile, nisu bile pošteđene, čak i onda kada su neke od njih, da bi sačuvale svoje živote, bile spremne da budu "prekrštene" u Katoličku veru. Docnije, takva privola je spasla hiljade po savetu katoličkih oceva, koji su bili u sastavu ustaških jedinica.

 

 Međutim, 1945., kada je pad Nezavisne katoličke Hrvatske izgledao neizbežan, u bežanju Ustaše su obnovile svoju staru okrutnost i klale su bez ikakvog obzira. Na primer, kada su se povlačili iz Siska, oni su hladnokrvno pobili 380 zatvorenika logora. Žrtve su zatim bile bačene u reku. Fotografija pokazuje deo leševa onih koji su na taj način bili ubijeni na obali Save.

 

Sl. 9
Image
 

 

Sl. 9:   Bozobzirno masovno deportovanje i nasovno ubijanje postalo je jedna od najkarakterističnijih ustaških crta. Često je život ili smrt zarobljenika zavisio od raspoloženja mesnog komandanta, pa čak i mesnog katoličkog sveštenika.

 

Ustaške vlasti bi pozvale pravoslavne Srbe da izvrše neke radove ili da dođu da čuju neki nov zakon. Kada bi se skupili na zakazano mesto, oni bi bili opkoljeni, izvedeni iz sela ili varoši, i ubijeni bez uke i buke.

 

U najzabačenijim krajevima Gornje Dalmacije, a i Bosne i Hercegovine vršena su slična istrebljenja. Žene i deca nisu bili pošteđeni.

 

Neke ustaške jedinice da bi sebi uštedele posao oko sahrane leševa, ubijali su svoje žrtve na mostovima. U Brčkom, na primer, rodnom mestu Džafera Kulenovića, ustaškog podpredsednika vlade, pravoslavni zarobljenici su bili ubijeni na mesnom mostu i zatim odmah bačeni u reku.

 

Fotografija pokazuje leševe naroda pobijenog od Ustaša i bačenog u reku Kupu maja 1945.

 

Ritualna ubistva se, na isti način, ponavljaju od 1991. pod okriljem UN, Evropske zajednice zemalja pripadnica neautentičnom hrišćanstvu i antihrišćanskog „američkog gmižućeg fašizma" (Noam Čomski). Pravoslavni Srbi su opet žrtve deklarativnog demokratizma a u ime slobode, globalizma, mira, ekonomskog blagostanja, humanizma i jednakosti prava naroda. Dakako, to je moguće jedino u svetu koji demokratiju svodi na karikaturokratiju a interes označava kao nadnačelo. Očito, posle dva neuspela pokušaja, Vilsonovog 1919. sa „Ligom naroda" i Trumanovog sa OUN 1945, američki pseudodemokratski san teži globalnoj premoći (uz pomoć rata u ime mira) u skladu sa teorijom „ograničenog suvereniteta" za sve, izuzev Amerike. To će, dosledno, zagovarati lakejski gaulajter Butros Gali ističući 30. 10. 1994. (u Bukureštu) da „nova strategija UN jeste legalno mešanje u unutrašnje poslove nacionalnih država radi rešavanja i prevencije krize".

Izvitopereni fundamentalistički politički ideal kraj XX veka predviđa za uravnoteženje istrošenog političkog uma „majke Evrope" tj. Starog kontinenta. Po svaku cenu se mora sačuvati integritet najstarijeg evrohrišćanskog političkog autoriteta odnosno papstva - zarad procesa razpravoslavizacije, zatim autoritet evropskog humaniste s bičem (germanstva) - zarad procesa deslovenizacije, te autoritet epigona koji je prevazišao uzor (amerikanstvo) - zarad procesa novog svetskog poretka.

Sav ovaj politički kapital ostavljao je prostor za samo jednu istorijsku žrtvu (Jevreji), pa su medijskom satanizacijom svi Srbi pretvoreni u jedini evropski genocidni narod (Nemci i Hrvati su konačno amnestirani) a papističkom totalitarizmu se daje uloga jedinog pravog zaštitnika hrišćanstva. „Svetom čudovištu" iz Rima (čije su zasluge nesumnjive u importovanju nacista krajem II svetskog rata na Novi kontinent, čije su zasluge važeće u razbijanju komunizma i uspostavljanju političkih mašinerija kakve su „Solidarnost" i „Perestrojka", čije su zasluge presudne u ostvarenju plana sa Genšerom o razbijanju južnoslovenske zajednice na Balkanu, Jugoslavije) -poništeni su gresi blagosiljanja koncentracionog logora u Evropi (konclager u Aradu u kome je tokom 1914-1918 bilo zatočeno preko 50000 Srba), gresi uspostavljanja konkordata sa Hitlerom i gresi za sprovedeni genocid nad pravoslavnim Srbima u NDH 1941-1945.

 

Sl. 10
Image

 

 

Sl. 10:    Masovnim ubijanjima treba dodati i klanje pojedinaca, mahom po selima. Dešavali su se slučajevi najvećeg divljaštva. Ustaše su često upotrebljavali najprimitivnija oruđa, kao viljuške, motike, čekiće i testere, da bi mučili svoje žrtve pre no što ih pogube. Lomili su im noge, čupali kožu i bradu, kopali im oči ubodima noževa ili ih cele vadili, prema svedočenju preživele Marije Bogunović.

Ponekad ubistva su vršena u kući žrtve, puškom ili revolverom. Neki od Ustaša su se specijalizirali da se oslobode svojih "žrtava" putem razbijanja lobanje sekirama, pa čak i čekićima. U Dubrovniku, Dalmacija, fašistički vojnici su uzeli slike jednog Ustaše sa dve ogrlice. Jedna je bila od iskopanih očiju, a druga - od iščupanih jezika pobijenih pravoslavnih Srba.

Na slici se vidi kako Ustaše muče pravoslavnog Srbina testerom pre no što su ga ubili. To je bilo negde u Bosni 1943. godine. Slika je nađena u džepu mrtvog Ustaše 1945. godine.

 

Papa će, stoga, tokom rata katolika iz Hrvatske i muslimana iz Bosne protiv Srba od 1991-1995. godine, imati sve poverenje evroameričke zajednice, kao i komunističkih konvertita ruske zajednice, u saterivanju ozapadnjenih Srba do reke Drine. Podržavajući novi pohod hrvatskih krstaša i bosanskih mudžahedina u poništavanju svakog traga starosedeocima Srbima, papa je u stvari revitalizirao političku moć papstva na Balkanu, i ako u ulozi kontrolisanog vikara novog svetskog nadporetka - pluribus unumSve jame-golubnjače i svete kosturnice (u koje je katoličko-muslimanska ustaška vojska tokom IIsvetsk


  • Izvor
  • Borba za veru


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Pokušaji uspostavljanja takvih saveza su „štetni i kontraproduktivni“ za regionalnu bezbednost, izjavio je ruski predsednik


SAD i njihovi saveznici pokušavaju da prinude Peking zbog njegovih veza sa Rusijom, izjavio je portparol Kremlja Dmitrij Peskov

Matuš Šutaj Eštok nazvao je osumnjičenog „vukom samotnjakom“ nezadovoljnim politikom Bratislave


Vladimir Putin je izjavio da saradnja između Pekinga i Moskve ne predstavlja pretnju za druge nacije


Ostale novosti iz rubrike »