BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Proizvodnja falš istorije

Proizvodnja  falš  istorije
09.12.2007. god.

U ime svetske supremacije može se opravdati bilo kakva akcija i pretvoriti u pozitivnu činjenicu. Međunarodne sfere moći pretvaraju zločin u strategiju dok marketinške agencije pakuju smirujuća objašnjenja. To nije više problem etike, nego leksike. Bilo koji narod bi mogao, od danas do sutra, da promeni ime od prijatelja u neprijatelja i da pretrpi ono što se desilo u Iraku, na Balkanu i u Avganistanu

Svakome iole pametnom odavno je jasno: ko je fabrikovao laži tokom rata u ruševinama Jugoslavije, kako i za čiji novac je to činio, kako je to korišćeno da bi se napravilo pokriće za pokretanje ubilačkih „kaznenih ekspedicija Novog Poretka”, kakve su dalekosežne posledice svega toga po istoriju kao nauku, po međunarodno i pravo uopšte, po javni i lični moral. Po ekologiju i životnu sredinu, po civilizacijske kodekse i ljudska prava, po poimanje bazičnih pojmova ugrađenih u same temelje ljudskosti (pojmova poput istine, pravde, slobode, lepote, duše...). Onima s boljim osećajem za istoriju i vreme jasno je, takođe, da je ovo čovečanstvo upravo kroz te događaje stupilo u jednu sasvim novu epohu, suštinski drukčiju od svih dosad, čije perspektive, uprkos usiljenom antropološkom optimizmu, ne nude razloge za spokoj

Intenzivni razvoj telekomunikacija poslednjih godina stvorio je tako brz i neposredan sistem informacija da se svaki događaj može prenositi direktno na ekranima, hiljadama milja daleko od mesta događaja, ali je istovremeno nastao i problem kontrole i korišćenja takvih slika.
Današnji način života, usmeren na rad i takmičenje u velikoj samoći, načinio je telezavisnike od najvećeg dela zapadnog stanovništva. Svet se vraća kući, odmah pali televizor i pušta slike da protiču, bez razmišljanja. Takav način života je stvorio veoma plodnu masu korisnika, prijemčivu za pasivnu, jednosmernu komunikaciju.
Američki lingvista Noam Čomski, u eseju „Potrebna iluzija”, objašnjava da je u demokratskom sistemu neophodno uveriti javnost da su preduzete akcije pravedne i opravdane. Otud izuzetan značaj slike i sofisticirane komunikacije, pomoću kojih se stvara „potrebna iluzija” i zadobija saglasnost.

To je, nesumnjivo, ključ za čitanje mnogih medijskih događaja nastalih od 1999. godine do danas, posle pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza, koji su omogućili SAD planetarnu hegemoniju.
Geopolitičko preuređivanje sveta podstaklo je da se stvore najnapredniji sistemi pomoću kojih se kod javnog mnenja grade pojednostavljene slike i kao stvarnost prikazuje ono što je u skladu sa unapred isprojektovanim političkim potrebama. Te političke potrebe, ako bi se prikazale onakvima kakve jesu, mogle bi da budu nepopularne ili u suprotnosti sa etikom i međunarodnim pravom, što bi imalo veoma negativne efekte.

Anglosaksonski mentalitet onih što su u SAD uvek držali poluge vlasti nameće neophodnost da se bilo kakva akcija uvek izvodi uz prenaglašeno „poštovanje” licemernog protestantskog morala. Ako za to nema osnova i opravdanja, izmišlja se.
Nije slučajno što je britanski diplomata lord Artur Ponsonbi (1871-1946), prema istraživanju italijansko-belgijskog istoričara An Moreli, formulisao principe ratne propagande zasnovane na četiri ključne tačke:

  1. Uvek je protivnička strana ta koja želi rat.
  2. Informisati o velikim grehovima neprijatelja, oličenog u njegovom vođi ili u njegovoj vladi.
  3. Motivi za neki rat su uvek humanitarni ili idealistički.
  4. Širenje opširnih informacija o zločinačkoj prirodi i običajima suprotstavljene vojske.1

Ta pravila su uspešno primenjivana tokom rata u Golfskom zalivu, u Bosni, protiv Jugoslavije, u Avganistanu i u Iraku!

NESREĆA KAO MEDIJSKO-POLITIČKA ROBA

Dakle, uznošenje delovanja štićenih zemalja i osuda onih što su imali nesreću da se nađu na pogrešnom strategijskom putu, da bi se dokazalo da ono što se događa teče uz puno poštovanje morala, štaviše radi spasa onih što su predstavljeni kao žrtve.
Klasičan primer za to je pozicija medija u pogledu pobede talibanskih fundamentalista u Avganistanu, koje su SAD u početku štitile. U ovom slučaju, užasno pogubljenje šefova oborene protivničke vlade — Nadžibulah je tučen do smrti, njegov brat je obešen, a zatim su obojica bila danima izložena pogledu svetine — ispričano je kao suva hronika, bez komentara. Nije bilo zgađenih protesta protiv varvarizma talibana u primeni Kurana, niti protiv uloge priplodnih kobila i robinja, na koju primoravaju žene. Tek posle 11. septembra 2001. godine i uništenja njujorških kula, naređenje za napad na Avganistan, već ranije potpisano, pretvara se u „borbu protiv terorizma” i protiv „okrutnosti talibana prema ženama i stanovništvu koje se primorava da sledi najstrožija pravila Kurana”.

Iskrcavanje marinaca u Mogadišu, pod svetlostima reflektora i uz prisustvo telekamera, uz blagoslov predsednika Buša, kome je isticao mandat — iskrcavanje radi učešća u operaciji „Restore hope”, koja je brzo propala — dalji je pokazatelj medijske scenografije i potvrda značaja televizijske komunikacije u nastojanju da se pozitivno prikažu akcije koje drugačije ne bi bilo moguće opravdati.
Glad od koje je patilo stanovništvo na Rogu Afrike bila je ista kao u Darfuru, u Sudanu. Ali, stanovnike Darfura CNN nije predstavljao slikama ispijenih lica dece u gro planovima, pa glad Sudanaca nije ni postojala, jer se geopolitički interesi u tom času nisu bavili tim područjem. Tamo i tada, dakle, nisu bile potrebne humanitarne intervencije. U praksi, glad i epidemije postoje samo ako su prikazani na ekranima i snimljeni telekamerama, samo ako iza humanitarne operacije postoje interesi neke multinacionalne kompanije. U slučaju operacije u Somaliji, interes su imale četiri naftne kompanije koje su kupile prava na bušotine u jednom delu te zemlje.2

NAJCINIČNIJI TIP RATA U ISTORIJI

Razvijena je vešta tehnika da se proizvede montirana istorija! Kao posledica toga, rođen je i novi način vođenja rata. Ciničan, nemoralan, veoma vešt da uplete i ubedi milione ljudi: to se zove medijski rat.
Gospodari te nove vrste rata su stručnjaci za komunikaciju i sliku, usko povezani sa političkim moćnicima. Proizvode jednu vrstu komunikacije sofisticiranije u odnosu na klasičnu državnu propagandu. Dobijajući velika finansijska sredstva, instrumentalizuju istu tananu psihologiju kao što je ona koju koriste propagandne agencije da bi uspešno lansirale na tržište neki proizvod.

Njihovo oružje su kompjuteri, stolovi za montažu, vrlo ažurni adresar, odlična poznanstva na najvećim televizijama, u novinama, sa političarima i vladinim lobijima. Operateri te nove metodologije su „agencije”, a njihovi glavni klijenti su one države, vlade, političke partije za koje je odlučeno da igraju preciznu partiju na međunarodnoj šahovskoj tabli. Operativna tehnika se sastoji u stvaranju imidža klijenta i njegove odbrane raznim napadačkim strategijama, među kojima je i ona da se koriste informacije nepovoljne po protivnika i onda kada nisu proverene, ali koje sigurno ostavljaju utisak na javno mnenje, i koje se poturaju novinskim agencijama. Kada galama koju su proizveli novine i tendenciozno izmontirani televizijski snimci počne da se stišava, iznosi se nova priča koja treba da ponovo razgori samilost ili zgražanje.

Posledice su katastrofalne. Prava priroda drame se izobličuje, bez ikakve zabrinutosti za stanovništvo umešano protiv svoje volje u tu sofisticiranu igru. Primer za to je različito vrednovanje okrutnosti tri strane u Bosni i njihovih građanskih sukoba — a, onako kako je to viđeno u ratu između muslimana i Hrvata u Mostaru i između samih muslimana u Bihaću. Još je komplikovanija stvar sa Kosovom, ali uspešna, jer se zasnivala na protivnicima koje su već osudili politički izbor velikih sila i ranija prikazivanja situacije.

NEŽNI REČNIK SUROVOG RATA

Velike agencije, kao „Hill & Knowlton” koju je angažovala kraljevska porodica iz Kuvajta, delovale su se tokom Zalivskog rata 1991. i postigle veliki uspeh proizvodnjom šok-vesti.3 Vešto su ublažile sliku klijenta kao žrtve, a istakle perfidnost Sadama Huseina, koji je prvo bio saveznik, pa zatim neprijatelj.4 Irački lider, u sporu oko nafte koju su Kuvajćani ispumpavali iz iračkih podzemnih nalazišta, nije se usudio da pošalje nijednog vojnika u Kuvajt, dok prethodno nije tražio i dobio poluzvanični pristanak SAD. Taj pristanak je osporen čim su iračke trupe prešle granice Kuvajta, a osporavanje je bilo iskorišćeno da se opravda rat u Golfskom zalivu i instaliraju jake američke baze u Kuvajt i Saudijsku Arabiju.

Ništa nije pomoglo pismo objavljeno na celoj stranici „Herald Tribjuna” koje su 1990. uputili američki Iračani. Devet godina kasnije istu sudbinu je doživela plaćena stranica u „Vašington Postu” koju je objavila srpska dijaspora u SAD. Američki Srbi su molili predsednika Klintona da razmisli o bombardovanju, o kojem se pričalo, što je moglo da dovede do tragičnog sukoba.

Agencije „McCann & Erickson” i „J. Walter Thompson” su sarađivale sa CIA-om u raznim prilikama. Veštini tih agencija se duguju termini koji beskrupulozne ratne operacije predstavljaju gotovo gospodstvenim, uz minimalizaciju civilnih gubitaka: „inteligentne bombe” (da se stvori ubeđenje o hirurškoj preciznosti bombardovanja); „kolateralna šteta” (kada inteligentne bombe kiksiraju); „humanitarni rat” ili „akcija međunarodne policije” (da se uveri da eventualno prolivanje krvi ima visoko pozitivni cilj). To je način da se koncipira sterilni rat, lišen „znoja, suza i krvi”.5

Američki državni sekretar, Kolin Pauel je smatrao, dok je još bio general u vreme Zalivskog rata, da informativni sistemi unutar oružanih snaga ne treba da se smatraju pratećim servisom, već pravim pravcatim oružjem. Oni i jesu takvi.
Televizije i štampa odgovaraju sa entuzijazmom na smišljene podsticaje operatera komunikacije, često zaboravljajući profesionalnu obavezu da bi postigli senzaciju i dobili reklamu od onih koji tako obezbeđuju saučesništvo sredstava komunikacije.
Za vreme bombardovanja Jugoslavije, general Pjer Mari Galoa mi je pokazao čitave stranice reklama velikih američkih kompanija u najvećim francuskim listovima i časopisima. To iznenadno i redovno prisustvo američkih marki u medijima, u tom periodu, bilo je neuobičajeno i moglo se povezati sa potrebom da se postigne autocenzura od strane direkcija novina, čime se i novinarima vrlo jasno nameće „politically correct” ponašanje.

PLAĆENI DA SE NE BAVE MORALOM

Jedna od poznatih agencija „Ruder & Finn Global Public Affairs” bila je angažovana na početku jugoslovenskog sukoba od strane Hrvatske (avgust 1991 – jun 1992), zatim od strane muslimana iz Bosne i Hercegovine (maj 1992 – decembar 1992) i najzad od strane „Republike Kosova”6 (od oktobra 1992). I više puta je radila. Pričalo se da je prvo ponudila svoje usluge srpskoj vladi, ali da je Slobodan Milošević to odbio, ne ceneći korist od „pablik rilejšna”. Kasnije, pošto je shvatio grešku, stupio je u kontakt sa agencijom „Lowe-Bell” iz Londona, poznatom po tome što je brinula o imidžu Margaret Tačer, ali je bilo suviše kasno da bi se postigao neki značajniji rezultat.7

Džems Harf, ondašnji direktor agencije „Ruder & Finn Global Public Affairs”, danas predsednik analogne firme, u jednom intervjuu francuskom novinaru Žaku Merlinou,8 koji ovaj prenosi u svojoj knjizi, govoreći o klijentima iz Jugoslavije, o strategiji i postignutim uspesima, rekao je:
„Između 2. i 5. avgusta 1992, ‘Njujork Njuzdej’ je objavio vest o logorima. Uhvatili smo tu vest u letu i odmah smo kontaktirali tri velike jevrejske organizacije: ‘B'nai B'rith Anti-Defamation league’, ‘American Committee’ i ‘American Jewish Congress’ (...) Ulazak u igru jevrejskih organizacija na strani Bosanaca bila je izvanredno pokeraški odigrana karta. Istovremeno smo mogli da uporedimo Srbe, u očima javnog mnenja, sa nacistima (...) Naš posao nije da proverimo informacije (...) Naš zanat je da rasejemo poželjne informacije, da učinimo da što brže cirkulišu da bismo postigli da se teze povoljne za našu stvar prve pojave (...). Kada je informacija dobra za nas, moramo odmah da je usidrimo u javno mnenje, jer mi dobro znamo da se prva vest računa. Demantiji nemaju nikakvu efikasnost. (...) Mi smo profesionalci. Imamo posao koji treba da se obavi i mi ga obavljamo. Mi nismo plaćeni da se bavimo moralom. A i kada se on dovede u pitanje, nama je savest mirna. Jer, ako vi nameravate da dokažete da su Srbi jadne žrtve, samo pokušajte i bićete usamljeni...”

SLUČAJ MARKALE, PRIMER ZA NOVE UDŽBENIKE

Malo je novinara, i to usamljenih, pokušalo da do kraja proveri vesti i to sa iznenađujućim ishodima. Još 1992. mnogi su bili zatečeni razlikom između činjenica iz televizijskih dnevnika i stvarnosti na terenu. Često bi onaj što je imao veze sa članovima NATO dobijao direktne vesti o događajima koje su bile u potpunoj suprotnosti sa onim što su objavljivali međunarodni mediji.

Takav slučaj je sa Bernarom Volkerom, iz „Telefransa 1”. Posle masakra na pijaci na Markale u Sarajevu, 5. februara 1994, koji je bio pokriće za ultimatum Srbima dat od strane UN-a i za najavu zapadne oružane akcije, televizijski reporter je dobio „tajnu” informaciju od jedne osobe koja se nalazila visoko u vrhu vlasti. Dva dana posle isteka ultimatuma, 11. februara 1994, Volker je ispričao u televizijskom dnevniku, na osnovu sigurnog izvora, da je masakr izazvala jedna haubica iz koje je ispaljen hitac sa muslimanskog položaja. Precizirao je da je vest uneta u izveštaj koji je dat lordu Ovenu i predsedništvu Saveta Evrope, koje je, sa svoje strane, to poslalo ministrima inostranih poslova EU. Dan kasnije UN i francuska vlada su to zbunjeno demantovali. Po zvaničnoj verziji, poruka je predstavljala vest beogradske novinske agencije TANJUG i preneta je bez ograda. Saznaće se da je TANJUG-ova vest poslata dan posle zvanične. A Volker je bio prinuđen, zbog intervencije koju je izvršio „Conseil Superieur Audovisuel”, da se ispravi navodeći zvanične izvore, iako je prethodno više puta potvrdio da su izvor i verodostojnost njegove informacije bili nesumnjivi. Uostalom, te njegove informacije su objavljene i u emisiji engleske televizije koju je vodio Miša Gleni.9 I po njegovim izvorima je granata iz minobacača što je pala na tržnicu u Sarajevu, 5. februara 1994, bila ispaljena sa muslimanskih linija. Protiv Bernara Volkera i TF1 podnela je prijavu jedna privatna asocijacija „Carton Jaune”.10

POUČNO KAŽNJAVANJE SUVIŠE ISTINOLJUBIVIH

Novinarka Milena Gabaneli11 je klasičan primer onoga što se početkom devedesetih moglo dogoditi objektivnom reporteru u Italiji ako bi se neko suprotstavljao zvaničnim verzijama, naročito onima plasiranim na televiziji. Gabaneli je bila novinar „free lance” i sarađivala je sa RAI 2, radeći za program „Mikser” Đovanija Minolija. Minoli je zatražio od Gabanelijeve 14. novembra 1991. da ode u Beograd i „vidi o čemu se zapravo radi”. Novinarka je prihvatila, imajući u vidu svoje ozbiljno iskustvo iz Vijetnama, Kambodže, Gaze i Nagorno Karabaha.
U Beogradu je zaustavlja lokalna birokratija koja teži da spreči štampu da ode u ratne zone. Dakle, ona se snalazi i odlazi u jedan kafić u kome su regrutovani dobrovoljci. Susreće čuvenog Arkana i on je vodi, bez dozvola ili drugih birokratskih zavrzlama, u Istočnu Slavoniju (Krajinu), gde je u toku bitka za Vukovar. Tu prisustvuje žestokim sukobima, vidi da zajedno pristižu izbeglice i Srbi i Hrvati, u jednim ambulantnim kolima obezglavljeno telo, u bolnicama ranjene i mučene. Dobila je vest o masakru nad decom u Borovu Selu i otišla je na lice mesta da to snimi, u pratnji paramilitaraca. Iza jednog zida je videla mala tela, ali besni bitka i ona je ugurana u jedno blindirano vozilo i udaljena. Dan kasnije mala tela su nestala. Zatim intervjuiše jednu hrvatsku zarobljenicu, koja je optužena da je sa svojim verenikom ubila deset Srba, zato što ju je njen župnik Borislav Petrović, tokom mise, podsticao da ubija Srbe čim bude izbio rat.

Gabaneli je 21. novembra na aerodromu pročitala Rojtersovu vest o masakru. U toku emisije „Mikser”, 2. decembra 1991. godine, koja ima naslov „Na srpskoj strani”, novinarka je ispričala priču o svom putovanju i pokazala izmontirane intervjue. Od tog trenutka je krenula na nju i na Minolija čitava oluja pretnji i pogrda. Prohrvatske asocijacije i „Odbor za Hrvatsku” profesora Vitorija Meneuinija vode protestnu kampanju kod direktora i predsednika RAI. Ne zadovoljavaju se time, pa ulažu interpelaciju Parlamentarnoj komisiji za nadzor. Garant za izdavaštvo, Đuzepe Santinijelo, naređuje ispravku, 13. januara 1992, Koncesionaru za radio-televizijske usluge. „Odbor za Hrvatsku” optužio ju je za laž, tvrdi da župnik Petrović ne postoji, da su masakrirana deca hrvatska i da je zarobljenica mučena. Sveta sveštenička kongregacija izjavljuje da ima jednog sveštenika sa tim imenom, ali pobožnog i daleko od fanatizma ili nacionalizma. Najzad, esnaf novinara njenog regiona ju je pozvao i predsednik, Luka Goldoni, uputio joj je „opomenu”.

Već pomenuti Žak Merlino, pomoćnik šefa redakcije „Telefrans 2”, posle Temišvara i Zalivskog rata, primetio je ista pojednostavljenja i preterivanja u sukobima u bivšoj Jugoslaviji. Njegovo istraživanje, čiji su rezultati objavljeni u rečenoj knjizi, baca svetlost na isporuke oružja Hrvatima i muslimanima upućene iz Austrije, Nemačke, Švajcarske i Vatikana, otkriva laži o silovanjima i istinu o atentatu na red ljudi koji su čekali hleb u ulici Vase Miskina u Sarajevu.12 Ondašnji predsednik TF2 i TF3, Žan Pjer Elkabaš smenjuje ga i postavlja na mesto specijalnog izveštača, bez ikakvog objašnjenja, dok su neke nedefinisane humanitarne organizacije za Bosnu demonstrirale ispred „Telefransa 2” uz povike: „Merlino, Merlino, narod će ti odrati kožu!”

NEPROVERLJIVE INFORMACIJE KAO TEHNIKA

I zaista, ako bi bilo koji novinar pokušao da ispriča istinu koja nije u skladu sa tekućom politikom, imao je veoma ozbiljne probleme. U najboljem slučaju bio bi izolovan, ako ne i demonizovan.
Napadi i pretnje snašli su i ciriški nedeljnik „Die Weltwoche” posle objavljivanja, 20. januara 1994, skraćene verzije jednog članka Pitera Bruka koji je objavljen u američkom časopisu „Foreign Affairs”, u decembru 1993. Autor je iznosio površnost novinara koji ne proveravaju informacije da bi imali senzaciju. Posebno je napao dvojicu dobitnika „Pulicerove nagrade”, Roja Gutmana i Džona Berna, zbog neodgovornog načina na koji su preneli senzacionalne vesti o srpskim „logorima smrti” i o „sistematskim silovanjima” u Bosni — a te iste slike i članke je preneo i „Time Magazine” 20. juna 1994. godine.

Roj Gutman (Roy Gutman) je bio poznat po tome što je, kao i mnogi drugi, pisao svoje članke o Bosni iz Zagreba, u Hrvatskoj. Gutman je dobio telefonom informacije o logorima za zarobljenike u Omarskoj i na Manjači od jednog engleskog najamnika. Nije proveravao stvarno stanje, nije tražio da se o tome povede istraga, nije tražio da se ista takva istraga povede i o hrvatskim i muslimanskim zarobljeničkim logorima.
Martin Letmajer, novinar „TV Štern”, radio je za više međunarodnih televizijskih mreža kao ratni izveštač iz ruševina Jugoslavije. Primetio je nepreciznosti i brojne pukotine u zvaničnim medijskim verzijama i zato je započeo istraživanje. U „Die Weltwoche” je 10. marta 1994. objavio jedno svoje svedočenje pod naslovom „Mi smo jednostavno verovali, zaista ne postavljajući sebi pitanja”. Otkrio je, između ostalog, kako su neke slavne kolege, prva među njima Aleksandra Štiglmajer, radile sa informacijama o mračnim problemima, kao što su „ratna silovanja”, bez izvora koji se mogu proveriti ili iz nepostojećih izvora. I u ovom slučaju napad švajcarske štampe je bio surov.
Od oktobra 1992. godine, pošto je opalo interesovanje javnosti za masakr u „redu za hleb” u Sarajevu i za „srpske koncentracione logore”, počela je nova kampanja sa vestima o silovanju muslimanki i Hrvatica u Bosni od strane Srba. Prvi je optužbe izneo ministar inostranih poslova bosanskih muslimana Haris Silajdžić, na mirovnim pregovorima u Ženevi. Brojke su bile krajnje neumerene, a priča je neprestano proširivana novim svedočanstvima i groznim detaljima, koji nikada nisu stvarno dokazani. Zamisao je bila genijalna, jer je uticala na segment javnosti izuzetno osetljiv na takvo pitanje, na žene i sve međunarodne ženske organizacije.

HLADNI POGODAK U SRCE ŽENSKE PUBLIKE

Pošto sam bila u Beogradu u decembru 1992. godine, započela sam malo istraživanje da bih shvatila da li su silovanja u Bosni trpele isključivo muslimanke i Hrvatice, kao što je objavljivano, ili su silovane žene uopšte. Potresna stvarnost otvorila se preda mnom kada sam posetila psihijatrijsku bolnicu „Laza Lazarević”, gde sam našla četiri jadnice u stanju teškog šoka. Lekarski izveštaji su zabeležili da je kroz to odeljenje prošlo mnogo žena u sličnom stanju. Devojke, vrlo mlade, iz Sarajeva, iz Vukovara, iz Brčkog. U ova dva poslednja grada vođene su ulične borbe više od mesec dana. Svima su u izveštajima navedena ozbiljna patološka stanja prouzrokovana činjenicom da ne žele da prihvate sećanje na ono što su danima preživljavale i trpele.

Najdirljiviji susret je bio, imajući u vidu prisebnost osobe, sa Jelom, mladom bolničarkom iz Brčkog. U januaru 1992, dok se vraćala kući sa odmora u Nemačkoj, kod tetke, njen autobus su zaustavili Hrvati u Slavonskom Brodu. Odvedena je u jednu sportsku halu pretvorenu u zatvor, a potom u jedan muslimanski logor u Bosanskom Brodu, gde je istrpela sve moguće zloupotrebe i bila iskorišćavana kao prostitutka za vojnike koji su se nalazili na dopustu sa fronta. Bila je u šestomesečnoj trudnoći kada je razmenjena sa ostalim zarobljenicima, u avgustu. U Beogradu, pošto su medicinske vlasti zbog prevelikog rizika odbile da joj izvrše abortus, rodila je u oktobru dete koje je dala na usvajanje. Naš razgovor su diskretno snimili, uz njen pristanak, Milan Horvatin — kamerman ubijen u Mogadišu, zajedno sa novinarkom Ilarijom Alpi, par meseci kasnije — i Serđo Ćanćani sa RAI 3. Ne sećam se da sam ikada videla tu reportažu na televiziji.
    Moj članak pod naslovom „Jela i ostale” objavljen je u „Il Manifestu”, 17. februara 1993, što je bilo zrno peska u pustinji, u odnosu na tendenciju u svim italijanskim medijima.
„Korijere dela Sera” je objavio, 20. marta 1996, Jelinu priču pod naslovom „Mi Srbi, žrtve nasilja”.

UPOTREBNA VREDNOST MASOVNIH GROBNICA

Uska saradnja između agencije za komunikaciju i vlade „klijenta” stvorila je operativnu tehniku, često smrtonosnu, usmerenu na to da se postignu prednosti pred neku međunarodnu konferenciju, ili da se izdejstvuje pokriće za neki vojni napad koji bi mogao da bude osuđen u Savetu bezbednosti UN, uz posledični gubitak imidža.
Šeme se ponavljaju. Počinje se kampanjom diskreditacije. Serijom sramnih „otkrića” o ponašanju protivničke strane pokreće se štampa, tako da se stvori negativna predrasuda koja se duboko usađuje u kolektivnu svest. Vesti su često iskonstruisane ili tumačene prema potrebama naručioca.
Opsada Goražda je jedan od primera. Predstavljeno kao miran i otvoren grad, Goražde su muslimani zapravo bili pretvorili u tvrđavu sa fabrikama hemijskog oružja i velikim arsenalima. Ono što je nazivano mučkim srpskim napadima bio je odgovor na provokativna muslimanska granatiranja pred nezainteresovanim očima UNPROFOR-a.
Često su korišćeni prošli događaji, koji su čuvani za određenu priliku. To je slučaj sa poznatim masovnim grobnicama u Srebrenici, u kojima se nalazi „na hiljade” tela. U stvari, posebna istraživanja nikada nisu obavljena do kraja, zbog nedostatka novca i zbog velikog odbijanja vlade SAD da se bavi ekshumacijom bez Haškog tribunala.13 Tokom 1998. godine, gospođa Takako Ugaja, iz japanske ambasade u Jugoslaviji, izvršila je pedantnu istragu o Srebrenici, za potrebe svoje vlade. Zaključila je da je brojka od navodnih deset hiljada muslimana koje su streljali Srbi mogla mirno i razumno da se svede na brojku od 100.14 Pitanje masovnih grobnica često vaskrsava neposredno pre nekog važnog događaja ili nekog značajnog hapšenja.

TEHNIKA BOMBARDOVANJA SLIKAMA

Pošto se neka vest lansira, ispravke ili demantiji nemaju odjeka. Uobičajeno delovanje na ubeđivanju podstiče kod javnosti duboku mržnju prema objektu komunikacije. U mržnju se zapada, jer tu primalac idealno identifikuje sve svoje svakodnevne frustracije, pa zato blagosilja oružane intervencije, bombe, ne misleći racionalno na objektivne uzroke problema i na sudbinu umešanog stanovništva, na muškarce, žene, decu, porodice.

U Bosni je tehnika bombardovanja slikama uspešno primenjena od samog početka rata. Na početku sukoba, 1992, nešto pre mirovne konferencije u Londonu, u avgustu mesecu, osećala se potreba da i Srbi, koji su pobeđivali na svim frontovima, dobiju malo prilike da se čuje njihova reč. Tada, u roku od tri meseca, pomoću televizijskih slika, skoro u direktnom prenosu, i pomoću bujica reči po novinama, javnosti je predočavana eksplozija granate u redu za hleb u Ulici Vase Miskina u Sarajevu, što je dovelo do odluke Saveta bezbednosti UN da primeni oštre sankcije protiv Srba.
    Potom se zavrtela priča o sahrani dva muslimanska deteta koja su bila žrtve incidenta sa srpskom patrolom koja je zaustavila autobus što je trebalo da ih evakuiše. Neki snajperisti su pucali na roditelje koji su plakali za vreme ukopa i pogodili jednu babu. Podrazumevalo se da su Srbi. Ali, na hrvatskoj televiziji je prikazan deo istog filma CNN-a, koji nikada nije viđen na zapadu, u kome je novinar intervjuisao jednog muslimanskog vojnika. Ovaj mu je na lošem engleskom jeziku objašnjavao gde da ide narednog dana da bi načinio zanimljive snimke. Odmah iza toga je išla scena ranjavanja. U tom svetlu, lako je bilo shvatiti da su muslimani sve to inscenirali.15

Miris praha i petrola

„Njujork Tajms” od 22. avgusta 1992. je napisao: „Obaveštajne službe SAD su udvostručile napore, ali nisu našle nikakve dokaze o sistematskim masakrima nad hrvatskim i muslimanskim zarobljenicima u srpskim logorima.”16
Taj članak je izašao neposredno pošto je u Trnopolju jedna ekipa engleske televizije snimila nekoliko muslimana iza bodljikave žice, pomoću čega je isfabrikovana vest o novim koncentracionim logorima. Slika muslimana koji je bio kost i koža obišla je svet i podignuta na nivo simbola, kako bi se predstavilo postojanje novih nacista na kraju veka i njihovih konc-logora. U stvari, bio je to izbeglički logor u kojem su se ljudi slobodno kretali. Ekipa britanske televizije ITN stajala je u ograđeni prostor za alat i snimala kroz bodljikavu žicu stvarajući utisak da su ljudi iza žice zarobljenici. Tomas Dajčman, nemački novinar, otišao je na lice mesta i otkrio da ono nikada nije bilo ograđivano, a od svedoka je saznao kako je snimana pomenuta scena.

Njegove članke su objavili austrijski dnevnik „Der Standard” i švajcarski nedeljnik „Die Wektwoche”, 10. januara 1997. Objavljivanje je izazvalo buru protesta i polemika, do te mere da je direktor švajcarskog nedeljnika Hanspetar Born napustio redakciju 1998. godine. Nemački mesečnik „Novo” je objavio članak 15. januara 1997. i odmah je morao da organizuje konferenciju za štampu da bi opovrgao optužbe za manipulisanje vestima. Mnogo buke je izazvalo objavljivanje teksta od strane holandskog nedeljnika „De Groeweahsterdammer”, 22. januara 1997. Britanski mesečnik „LM” („Living Marxism”) tužen je od strane TV ITN i doživeo je suđenje. Peni Maršal, autorka emisije, pravdala je svoj postupak tvrdeći da je mislila da je reč o koncentracionim logorima, a ne o logorima za istrebljivanje. Alan Litl iz Radio BBC-ija smatra da je njena najveća briga trebalo da bude da se logor ne opiše kao koncentracioni, jer ljudi tu nisu bili zatvoreni, pogotovu ne neograničeno, i ne da bi bili ubijeni.17
Uprkos dokazima odbrane, sud je odbio da uvrsti u dokazne predmete jednu video kasetu, snimljenu dok je engleska ekipa snimala, na kojoj se jasno vidi da je televizijska kamera bila unutar prostora ograđenog bodljikavom žicom. Štaviše, osuđuje časopis da plati ogromnu kaznu. „LM” je na taj način primoran da obustavi dalje izlaženje i objavi bankrotstvo.

UŽAS ISPIRANJA MOZGOVA

U januaru 1993. godine, organizacija „Lekari bez granica”, uz podršku svog osnivača Bernara Kušnera, u to vreme francuskog ministra zdravlja, kasnije direktora UNMIK-a na Kosovu, planirala je medijsku kampanju (plakati, radio džinglovi i televizijski nastupi) s budžetom od milion i po franaka, uz saradnju agencije „Saachi & Saachi”. Veliki panoi koji su prekrili Pariz prikazivali su upravo sliku mršavog čoveka s onu stranu bodljikave žice, a u jednom uglu stražaru u nacističkom logoru sa natpisom: „Zar vas zarobljenički logor, u kome se vrše etnička čišćenja, ne podseća na nešto?” Na drugom plakatu je bila slika Hitlera, pored koga je bio Milošević. Upoređenje je bilo jednostavno i efikasno.

Antisrpsko delovanje je predviđalo i televizijske intervencije. Na TF2 — na kojoj je istaknuti novinar Kušnerova žena Kristina Ohran — tokom večernjih panel-diskusija, posle prijatnog ćaskanja sa poznatim ličnostima, neizostavno je postavljano pitanje šta gosti misle o srpskim koncentracionim logorima i silovanjima u Bosni. Očekivani odgovori su ostavljali veliki utisak na javnost, jer kako bi inače bilo moguće ne složiti se sa nekom slavnom ličnošću?
Kampanja je ostvarena pre početka konferencije u Ženevi tog istog meseca.
Nikome nije palo na um da ekipa novinara koja je „otkrila” čuvene logore nije imala teškoće od strane srpskih vlasti da dobije dozvolu za obilazak, dok istovremeno nijedan reporter nije mogao da vidi i snimi hrvatske i muslimanske logore, kao što je bio ozloglašeni logor u Lori (bivša kasarna savezne vojske u Splitu), logor u Tarčinu i druge logore oko Sarajeva, ili onaj divljački logor u Čapljini, u Hercegovini, gde su Hrvati držali muslimane.
Ispiranje mozgova je uspelo da ulije takav užas javnog mnenja u odnosu na Srbe da je stvoren problem: Srbi koji su već godinama imali boravište u evropskim zemljama osećali su se nelagodno, na njih je gledano loše, kao da imaju lepru.

STVARNOST JE OKRENUTA TUMBE

Bernar Anri Levi (Bernar Anri Levi) — „novi filozof” koji je stao na stranu bosanskih muslimana, autor jednog propagandnog dokumentarnog filma o Sarajevu — predvodio je, bez prepreka, napad na Jugoslovenski kulturni centar u Parizu, sa grupom svojih sledbenika, među kojima je bila i glumica Marina Vladi, gošća „talk-show” na TF2, januara 1993. godine. Suprotstavila mu se, sama, direktor Centra Neda Gluščević; policija koja je štitila zgradu je bila prividno nezainteresovana.

I u drugim evropskim zemljama je medijska manipulacija o jugoslovenskoj krizi postizala pun uspeh. Bilo kakva svirepost je odmah pripisivana Srbima. Veštački stvorena priča je prodrla duboko u svest čak i mnogih intelektualaca ili profesionalaca u poslu. Italijanski nedeljnik „Espreso”, u svom završnom broju na kraju godine, kad objavljuje najznačajnije fotografije nastale tokom godine na izmaku, prikazivao je jednu fotografiju koju je, nešto ranije, objavio „Il Korijere dela Sera”. Video se nasmejani mudžahedin, u klasičnoj beloj orijentalnoj odori, kako drži za kosu odsečenu glavu čoveka. Glava je pripadala Srbinu Blagoju Blagojeviću.18 Potpis slike iz „Il Korijere dela Sera” je korektno objašnjavao da je reč o muslimanskom dobrovoljcu koji drži odsečenu glavu Srbina, ali je nedeljnik „Espreso” napisao potpuno suprotnu stvar, iako je bilo očigledno, prema licu i odeći gerilca, da on nije mogao da bude Srbin. Na isti način su mnoge slike objavila druga sredstva informisanja, iskrivljujući stvarnost u korist muslimana. To je bio uspeh za agencija za komunikaciju koje su angažovane u sukobu!

Međutim, krajem 1995. godine, nešto je počelo da se menja.

Nova bomba je eksplodirala na pijaci Markale, u Sarajevu, 28. avgusta 1995. Usledio je već viđeni scenario. Ali, situacija je bila nejasna Butrosu Butrosu Galiju, generalnom sekretaru UN, pa je tražio dodatna razjašnjenja.
Tokom jedne rasprave na „France-Inter” „novi filozof”, Bernar Anri Levi nazvao je Butrosa Galija kriminalcem, zbog njegovog „oklevanja” da bombarduje srpske položaje.

„NIKADA VIŠE NE LAGATI O BOSNI”

Žan Danijel, ugledni direktor „Nouvel Observateur-a”, intelektualac naklonjen u sukobu muslimanskom etnosu, objavio je uvodnik pod naslovom „Ne lagati nikada više o Bosni”. Žan Danijel je napisao u svom članku:
„(...) Bio sam ubeđen (priznajem da sam želeo da to budem) da su Srbi ubice. Ta greška je poticala iz Karadžićevog i Mladićevog ponašanja. Potvrda će doći kasnije. Ali, zar nije trebalo izvršiti proveru? Zato što je tražio vreme da to učini, Butros Gali je nazvan ratnim zločincem. Baš sam to čuo u utorak ujutru na „France-Inter”. Iako je Bernar Anri Levi bio izvrstan najvećim delom vremena, generalni sekretar UN je imao veoma olakšavajuće okolnosti. Sećam se prvog atentata na glavnoj pijaci, onog što je izazvao prva NATO bombardovanja. Danas moram ovo da kažem. Eduard Baladur, Fransoa Leotar, Alen Žipe i dva vrlo ‘odgovorna’ generala, kojima neću da otkrijem imena, rekli su mi da su uvereni da su mnoge Francuze, vojnike UN, ubijene ili ranjene u Bosni, ubili snajperisti bosanskih muslimana. I granata iz haubice ispaljena na glavnu pijacu bila je bosanska! Nije valjda da su napravili masakr u svojim redovima! — pitao sam užasnut. — Da — odgovorio mi je ministar, bez oklevanja — ali su naterali NATO da prestane da okleva. Baladur i Alen Žipe su mislili da je Izetbegović bio ‘provokator’ u toj prilici. Miteran je otišao još dalje, dao je za pravo provokaciji bosanskog predsednika. Uostalom, niko nije sumnjao da kiša granata, što je tokom dve godine padala na Sarajevo, nije srpska. Kako su mogli Bosanci da ne pokušaju da internacionalizuju sukob, ako im je to preporučivano sa svih strana?”

Žan Danijel, koji zaslužuje divljenje što je izneo takve istine na račun onih koje je podržavao, pokazuje istovremeno koliko je isfabrikovana slika bila duboko usađena u svest javnosti.

AMERIČKI PREDRATNI DEKRET SMRTI

U oktobru 1995. godine izašla je u Njujorku knjiga „Bosnia Tragedy”19 Sare Flaunders, člana International Action Centre koji je 1991. osnovao bivši ministar pravde SAD Remzi Klark.
Još od prvih stranica počinje da se popunjava mozaik u kome su ranije falili glavni kamenčići. Razjašnjeni su stavovi i odgovornost Nemačke, Austrije i Vatikana. Shvataju se slabost i zavisnost Evrope.

Na prvim stranicama knjige „Bosnia Tragedy” čita se:

„U godini koja je prethodila raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, 5. novembra 1990, Kongres Sjedinjenih Država je odobrio zakon 101-513 o izdvajanju za inostrane operacije u 1991. godini. Bio je to dekret smrti. (...) Jedan deo zakona 101-513 je predviđao da iznenada i bez prethodnog upozorenja sva pomoć, trgovina ili bilo koji zajam Sjedinjenih Država Jugoslaviji mogu biti blokirani u roku od šest meseci. Naređivao je odvojene izbore u šest republika koje su činile Jugoslaviju, zahtevajući da oni podležu odobrenju Stejt departmenta u vezi sa izbornim procedurama i rezultatima, pre nego što se nastavi pomoć odvojenim republikama. Osim toga, zakon je tražio da personal SAD bude angažovan u svim finansijskim institucijama, kao što su Svetska banka i Međunarodni monetarni fond, da bi se ojačala ova politika zatvaranja kredita i pozajmica. Postojala je i završna odredba. Samo one sn


  • Izvor
  • Srpska politika
  • Povezane teme


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Brisel govori o slobodi govora, ali je ne podržava, izjavio je predsednik Donjeg doma ruskog parlamenta

SAD i njihovi saveznici se plaše da će Moskva izgubiti rat, izjavio je ukrajinski lider


„Akutna faza vojno-političke konfrontacije sa Zapadom je u punom jeku“, izjavio je ministar spoljnih poslova Moskve

Specijalni izaslanik Rusije u Kabulu izjavio je da Nju Delhi i Moskva imaju slične pristupe avganistanskoj krizi



Ostale novosti iz rubrike »