Praznik ravnoapostolnih Kirila i Metodija, učitelja slovenskih, proslavljen je liturgijski u podgoričkoj Crkvi Svetog Đorđa.
Načalstvovao je jerej Blažo Božović uz sasluženje braće sveštenoslužitelja: protojereja stavrofora Milete Kljajevića, protojereja stavrofora Dragana Stanišića, đakona Ivana Crnogorčevića i uz molitveno učešće prote Miluna Femića.
Po pročitanom jevanđelskim začalu, slovom pouke prisutnima se obratio načalstvujući sveštenoslužitelj, jerej Blažo Božović.
,,Čuli smo danas dva divna Jevanđelja. U Jovanovom Jevanđelju, se kaže da je Hristos otvorio oči slijepome, pa onda onaj momenat u kome oni ljudi koji ga znaju čitav život, u to ne vjeruju.
I danas svakim danom čovjek se pita, i ono što vidi ne vjeruje, i ono što čuje ne čuje, a znamo da je Gospod Bog koji je stvorio vid, čovjeka i svako biće na zemlji i koji je dao svakom biću vid – može da popravi i da da vid nekome; On Koji je darodavalac života.
Ali eto čovek se pati, sumnja, ne vjeruje.
Pa onda možemo i da uporedimo sa onim Lukinim Jevanđeljem u priči o Lazaru i bogatašu. Kad bogataš iz pakla moli Lazara da javi njegovim živim srodnicima – da je istinita vjera i da je Jedan Gospod Bog.
A onda mu je Gospod rekao pa kad nisu vjerovali Prorocima i knjigama – džabe je da im se čine čuda.
Čovek je biće koje treba da poštuje tradiciju, ovu svoju koju ima – da čita Svete knjige i Svete spise i da u njih vjeruje.
Jer naš Gospod nije djelić istine, nego je On istina, nije djelić puta, nego je On put. Nije djelić života, nego je On sam Život.
Imajući u vidu da čovjek u susretu sa tom istinom, on odreaguje. A kako ? Vidjeli smo danas u Apostolu koji je čitan, mislim da su bila Djela Apostolska – pa kaže onaj koji je u tamnici bio zadužen da čuva Apostole, pa ih stavio u tamu najkrajnju a posle zemljotresa je mislio da su pobegli, pa je hteo i da se ubije.
Ali nemoj da se ubijaš, tu smo. Nismo bježali.
I on je prihvatajući tu istinu i gledajući to smirenje apostolsko – prihvatio Boga i krstio se i služio mu.
E upravo to je ono što se dešava i do dana današnjeg. Da čovjek na Božiju istinu mora da odgovori, da li pozitivno ili negativno, to od njega zavisi.
To sam htio da kažem, da treba da čitamo Svete knjige.
Da su Sveti Kirilo i Metodije poštujući tu tradiciju nama dali duhovni vid.
Postojalo je hrišćanstvo na ovim prostorima.
Isto kao što Sveti Sava nije donio pismenost u srbskom narodu, ali jeste svojim autoritetom i svojim mjestom i položajem na kojem je bio, na velika vrata unio dosta toga za nas.
Upravo poštujući tradiciju, svetitelje koje pominjemo i Bogu se molimo – poštujemo tradiciju.
Kao što kaže jedan sveštenik – mi smo posađeni naopako, a to je ustvari da su naši korijeni na nebesima.
Vidimo iz ovih priča koje imamo i koje Gospod kao istinu daje, i Sebe daje kao istinu, da zaista vjerujemo; eto mi nismo bili svjedoci ovoga čuda, ali vjerujemo kao da smo tamo bili.
Povjerovali su ljudi koji nisu imali neke škole a ovi koji su bili zamazani nekom ideologijom ili nekim učenjima nikako da poveruju i da shvate da Gospod čini čuda i čini ih do dana današnjeg.
Eto tako da sa strpljenjem i molitvom provedemo naredne dane koji su zaista teški za našu Crkvu i za svakog čovjeka koji u Boga vjeruje, koji je pravoslavni hrišćanin. Prošao je taj neki teški period ali niko nam ne garantuje da neće doći još teži periodi. Hristos vaskrese ! “
