Dani(j)el Simić: Odustajanje

Pošto ja nijesam ni u jednoj stranci, i ni u jednoj koaliciji, imam taj luksuz da govorim ono što stvarno mislim. Kao što me oduševljavaju one mukice, koje iz pasulja predviđaju nekom poraz ako izlaznost bude veća od 52%, tako me oduševljavaju i oni koji pletu različite scenarije, sa strašću baštinika teorija zavjere.

Slušao sam prije izbora kako ljudi koji me ne poznaju, preda mnom počnu da pričaju da je Nebojša Vukanović „Ćukov igrač“, koji je uzeo od njega pare da se kandiduje i odvuče glasove od Vučurevića.

Znaju oni to...

Primjera radi, mnogi su pitali šta mi je rekao Mićo Mićić kad smo se rukovali po njegovom uživo prenošenom ulasku u studio BN TV? Valjda se nije dobro čulo, pa da odmah razriješimo tu enigmu. Rekao mi je: Opet vi!?

Suzana Rađen-Todorić je to shvatila kao aluziju da smo prošli put u studiju bili Mićo Mićić, Gavrilo Bobar i ja; ali petnaestak minuta prije početka programa slučajno sam sreo na ulici novog gradonačelnika, koji to još nije znao. Dva puta smo se rukovali to veče, daklem, a treći put je Mićo častio.

Znanje znanja

Neznanje tog detalja može dovesti do pogrešnog zaključka. Mićić me na kraju zbog mog pitanja usporedio sa (njegovom) opozicijom i rekao da me prošli put „naružio Bobar, a eto on, neće.“. Što je, naravno, odlično. U suprotnom ne bi imali razloga ovo ni da čitate. Osim, ukoliko vi ne znate neku još luđu teoriju zavjere, po kojoj sam ja Mićin, Dodikov, ili ko zna čiji igrač?

Isto kao i Mićo, Vukan mi je rekao da hoće da se kandiduje još prije dvije godine, kada Slavko Vučurević nije bio ni u najavi za kandidata i trljao je ruke na rad predmetnog Nebojše Vukanovića, koji je dupe pomijerao vladajućima. Profitirao, kao i sva opozicija, od njegovog izvještavanja o jugu Srpske zvanom Hercegovina.

Ispostavilo se na izborima da Ćuku ne bi pomoglo ni 4.584 glasova koliko je dobio Vukanović, odnosno da je ovo bila politička bitka ravnopravnih kandidata u Trebinju. E, tu ide pitanje oko toga, ko ima pravo da nekom sugeriše da odustane od izborne trke?

Vidiš da sam ljepši od tebe

Kada se ujedinjuje neki blok partija dijametralno suprotnih politika i programa, zbog toga što se jedna partija (ili pojedinac) previše osilila, pa ne može biti poražena bez toga, ide se uglavnom na to da ličnost bude nestranačka. Neko u čiji se integritet i odlučnost da ispuni ono što je obećao, a ne da udovoljava partijskom članstvu, u potpunosti vjeruje.

Da puno ne teoretišemo, jer ćemo doći do elektorskih glasova u slučaju predsjednika SAD – u Banjoj Luci je poturan balon da će to biti Boško Čeko, na šta se on sam „iznenadio“ i demantovao istu mogućnost. Ipak, Stevandić je još tad dao izjavu da će se povući ukoliko Šerif Čeko, nestranačka ličnost poznata javnosti po negativnim revizorskim izvještajima, prihvati čelnu poziciju ujedinjene opozicije. Stevandić je od starta najavio da se kandiduje za to mjesto, a PDP i drugari prijavljuju Dragana Čavića dva dana prije nego što je bilo zaključivanje lista.

Dakle oba ova kandidata su najavila da će se kandidovati prije nego što su kandidati tzv. „ujedinjenih opozicija“ uopšte bili u opciji. Nijesu Banja Luka i Trebinje jedini gradovi gdje je postojalo više od dva kandidata. Zato veoma čudi moralisanje prema Stevandiću danas, obzirom da je tom računicom SNSD, zahvaljujući isticanju kandidata PDP, preuzeo načelničku poziciju u Istočnom Novom Sarajevu. Dakle osvojio je, a ne zadržao kao u Banjoj Luci.

Isto tako, sjetićete se, kada je želeći da izvuče jednu nogu iz groba svojoj stranci, Mladen Ivanić skroz propustio da priča o ujedinjavanju i svom odustajanju od izbora za predsjednika Srpske. Poturio je leđa za stranku i zahvaljujući njegovoj kandidaturi Ognjen Tadić je izgubio, a Srbska nakon smrti Milana Jelića imala za predsjednika poslušnog i pospanog Rajka Kuzmanovića.

Potpuno istu stvar je uradio i Nenad Stevandić, skidajući SDS prvi put poslije dugo vremena sa aparata u Banjoj Luci, da se sad po prvi put može reći da je to naoposlom stranka. PDP je nastupao patronizatorski u ovom procesu, a po odborničkim rezultatima izbora ispada da je ova partija mnogo manje snage od SDS. Isto kao on Tadiću za Kuzmanovića, Ivaniću je fenomen zvani Rajko Papović izbio iz ruke mogućnost da bude srbski član tzv. Predsjedništva BiH, te je to danas Nebojša Radmanović.

Odustani – evo ti pohvala

Kada nekog pozivate da odustane, morate mu nešto ponuditi i zauzvrat. To se pogotovo dešava u SAD gdje se demokratija odvija uglavnom u unutarstranačkim izborima, pa onda na birališta izađu krajnje ekonomična dva kandidata, bez drugog kruga izbora za predsjednika.

I to nije nikakva ucjena, ni pijačna trgovina. To je demokratija! Prosto neko nekome treba da ustupi puno glasova, i ti glasači ne smiju biti razočarani. Za odustajanje se ne daju pare, već imenovana pozicija u vlasti, preko koje bi se mogli zadovoljiti interesi glasača onih kandidata koji su odustali „zarad viših ciljeva“.

Nijesam čuo da je u našem slučaju iko ikome bilo šta javno nudio. Kažem javno! Tajne ponude su sitnošićardžijska cjenkanja i nečasne radnje, ali ne i kada svi glasači javno čuju zašto se neko odlučio da odustane i šta dobijaju oni preko svog kandidata.

Primjera radi, poražena (nije, dakle, odustala) Hilari Klinton je zbog velike podrške unutar svoje stranke dobila mjesto državnog sekretara (premijera) u Obaminoj administraciji. Posebno zato što su rezultati oba kandidata pozivana na odustajanje daleko prevazišla predviđanja koja su im davala neke zanemarive procente, zbog kojih su i pozivani da odustanu.

Neki provokatori Slavka Vučurevića koji su došli na tribinu u MZ Petrovo Polje, govorili su Vukanoviću da treba da odustane u korist Slavka. Toliko, da su morali doći uniformisani ljudi sa natpisom SAJ na uniformi. Jedan od pozivača na odustajanje čije ime ne znam, rekao je: Ja se kladim da nećeš dobiti više od 2.000 glasova! Sjećam se da je Nebojša opkladu prihvatio, ali ne znam da li je inkasirao.

Opšte dobro

Stoga niko nema pravo bilo kome da dijeli lekcije o moralnosti čina „odustajanja zarad opšteg dobra“. Kakvog dobra? Dobra Ćuka? Politika je stvar racionalnog interesa. Racio nam je, evo, ukazao da ti ljudi kojima takva priča trenutno odgovara, rade tu istu stvar u drugim opštinama i redovno su to činili u prošlosti.

Svi ti koji na to pravovjerno primoravaju, bili su na vlasti za vrijeme pobjede Vojislava Koštunice nad Slobodanom Miloševićem, koja je morala nasilno da se implementira. I dobro se toga sjećaju. I tada Vuk Drašković i SPO nijesu htjeli da izađu jedinstveno sa Demokratskom opozicijom Srbije, jer se nijesu slagali oko količine mandata i kandidata. Što mu nije puno pomoglo i stranku mu je srozalo na nivo udruženja samohranih roditelja.

Nakon toga, vrlo brzo se ispostavilo, već nakon godinu dana kada je DOS ispunio svoju funkciju, da varijanta „Samo da Sloba ode“ i nije ispala kao najsretnije rješenje. Velikaši, sjeme im se iskopalo, na komate razdrobiše carstvo i koaliciju. Na kraju, Boris Tadić i cvjetno društvo su gurnuli Srbiju u još goru neuposlenost, pad privrede, bijedu, bezidejnost, gubitak teritorija i autoriteta državne vlasti.

Samo da nekog ne bude

Nakon cara Stefana Dušana Silnog, pojavljuje se uglavnom Uroš Nejaki, ako su mene dobro učili istoriju. Srbska nema taj luksuz da se uvodi u nestabilnost, bez nekog jasno ponuđenog rješenja šta dalje.

Malo je neubjedljivo slušati o tome da su „krajnja vremena nastanula“ i da će čim vidimo leđa Miloradu Dodiku poteći med i mlijeko, a da to izlazi iz usta ljudi koji su svi redom bili na visokim funkcijama i padali sa vlasti kada je Dodik govorio iste takve riječi. Republički izbori i lokalni su dvije potpuno različite kategorije, pa zbog toga vrijedi obraditi fenomen odustajanja prije nego što se zbude ova potonja.

Na ovogodišnjem lokalu sve koalicije su napravljene, prije svega, iz usko stranačkog interesa. O čemu najbolje svjedoči mogućnost saveza između SNSD i SDS u Foči. Zdravko Krsmanović je sa Novom socijalističkom partijom doživio debakl na prošlim republičkim izborima, dok je ostatak socijalista sa Đokićem na čelu, Dačićevski popravio svoj rejting. Sada su ga Bosić i Dodik samo dotukli i na lokalu.

Požuri, kreće lokalić

Motivaciju za ovaj čin i mogućnost ujedinjenja dvije ljuto zavađene partije, možemo tražiti i u malo opštedržavnijim pitanjima. Recimo u Krsmanovićevom neskrivenom slizavanju i posluhu prema zapadnim eksponentima, što se saveznicima na nivou Parlamentarne skupštine uopšte ne dopada da ostave kao mogućnost pred republičke i savezne izbore.

Isto tako, Dragan Čavić od svih partijskih prvaka u Srbskoj, jedini u izbornoj noći u kadru ima tzv. zastavu tzv. BiH iza leđa. Očekivati u takvim uslovima od SDS da podrži Čavu, isto je kao i očekivati od Koštuničinog DSS da podrži Čedu Jovanovića za gradonačelnika Grada Beograda. Inače, to je sad Dragan Đilas, dok je na republičkom nivou vlast onoga kojeg je pobijedio na izborima za gradonačelnika – Aleksandra Vučića.

Možda neki u Prijedoru sada kukaju što se SDS i SNSD nijesu ujedinili da detronizuju Marka Pavića, ali mnogo je veći jad i bijeda što to nijesu učinili svi zajedno, kada je u pitanju Brčko. Da li je Fočanska veza imala uticaja na izbor načelnika u Vukosavlju ne znam, ali volio bih da se trenutni model iz Parlamentarne skupštine BiH preslika na niz ovakvih neuralgičnih tačaka. Recimo u Srebrenici...

Kad će pruga Doboj – Bijeljina?

Doboj niko ni ne spominje u smislu odustajanja i pristajanja, jer je Obren Petrović napravio takvu personalno-partijsku konstrukciju, da mu ovaj put Mićo Mićić može samo zaviditi. Uopšte nije bilo napeto, kao ni u Prijedoru. Svi putevi partijskih interesa tamo, vode preko Obrena. Mićića je u Bijeljini, pored toga, izvukao i izbor njegovog protivkandidata.

Mićo je uzeo 2.000 glasova manje od koalicije koja ga je podržavala, a Miško u odnosu na svoju koaliciju dobija 6.000 glasova više. Što znači, da je za ekipu koja je Milovanoviću radila izbore, infrastrukturno-stranački računajući, ovo bila nemoguća misija od starta. Možda je čak i preveliko utucavanje para u specijalne efekte na završnom mitingu, prepalo sembersku sirotinju da će doći do izrazitih promjena, ako njihov mali spahija Mićić, bude zamijenjen velikim vezirom Dodikom.

„Ovi su se već nakrali, sad kad dođu ovi novi i dok se oni nakradu, neće ništa nas zapasti...“ Znate već ona priča kojom stranke na vlasti plaše sirotinju raju. (npr. u Banjoj Luci) Zaboravljate da ljudima koji kradu, ni jedan broj poslije ne može biti dovoljan.

U svakom slučaju, scena završnog mitinga SNSD u Bijeljini i koreografija predstavljanja kandidata za gradonačelnika, bila je toliko moćna, da takva repriza u Banjoj Luci bude za 21. godišnjicu Republike Srpske ili nešto slično.

Tu treba s(t)resti pare sa opštenarodnim konsenzusom.

I, ko na kraju da odustane?

Odustajanje nekog kandidata i javna podrška drugom, sličan je društveni model kao nagodba sa tužilaštvom koju sklopi optuženi. Taj juristički modus nam je formalno-pravno bio potpuno nepoznat u periodu samoupravnog socijalizma, te su ga donijeli okupacioni reformatori pravosuđa nakon Dejtona.

Svrha nagodbe sa tužilaštvom, svjedoci saradnici i slične egzotike; nijesu nastali iz potrebe za većim stepenom pravde, već prosto iz ekonomskih razloga. Ubrzanja procesa i smanjenja sudskih troškova u slučaju nagodbe, te nebacanja para u kampanju u slučaju odustajanja.

Zreli politički činioci vode računa o tome, da izbori ne podijele i ne iscrpe zemlju toliko, da je svaka vrana može pozobati nakon prebrojavanja glasova. Rade to makar i u slučaju da oni neće dobiti sve što bi mogli. A imali smo prve slobodne izbore zbog toga što OHR i visokog predstavnika, u odnosu na ranije, niko nije vidio ni nacrtanog na zidu.

I odmah napredujemo do odustajanja!

Odabrao sam da napismeno obradim taj fenomen, jer smatram da je vrlo bitan za jednu zrelu, ekonomsko-demokratsku evoluciju političkog života u Srbskoj. Ove opšte stvari sam, doduše prilično ispresjecano, već rekao na televiziji. Zahvaljujem na pažnji svim posjetiocima Frontala.

Ostanite i dalje uz naš kanal.