Ljudska prava v. ljudi

 Ona najstrašnija i najsramnija tekovina minulog vijeka koju u ovom vijeku u zlu nadograđujemo i usavršavamo jeste idologija seksualne revolucije. Naizgled bezazlena transformacija nečega što je sramotno u nešto što je ponosno odnijela je veći broj ljudskih žrtava od svih krvavih revolucija zajedno. Njene žrtve su nebrojene i još uvjek nisu konačne. Pod firmom „seksualnih sloboda“ heteroseksualaca čine se najmonstruozni zločini čedomorstva a pod firmom „sloboda“ devijacije pojedinaca se veličaju kao društvene vrijednosti i najuzvišenije civilizacijske tekovine. Tako smo dobili homosekusalizam kao društveni ideal, istopolne brakove kao uslov za dalji prosperitet a mogućnost da ti i takvi usvajaju djecu kao jedini način da djeca budu srećna i tolerantna.


Beskrajna kombinatorika gluposti i razvrata svoje opravdanje nalazi takođe u tekovinama 20. vijeka. Poput dinamita, nastala iz dobre namjere ali nesmotreno i na lošim osnovama, ljudska prava i slobode su brzo postala od korisnog sluge zli porobljivači i ljudski tirani. Umjesto da služe zaštiti ljudi, naročito onih koji su najugroženiji, ona su osnov za legalizaciju njihovog bespoštednog ubijanja. U zdravstvenim ustanovama pojedinih država već se primjenjuje tzv. pathway program prema kojem ljekari na osnovu svoje procjene i bez ičije saglasnosti „uspavljuju“ pacijente na taj način što im uskrate vodu, hranu ili lijekove. Primjena prenatalne dijagnostike je svoju svrhu našla isključivo u službi eugenike. Sve su glasnija razmišljanja političara koji najavljuju uvođenje obaveznog intrauternog ubijanja beba sa daunovim sindromom putem abortusa. Lista ovakvih i sličnih zločina nad ljudima u ime ljudskih prava i sloboda se iz dana u dan proširuje.

I kome se učini da živi u novoj godini neka se na trenutak prisjeti Baby Boy i zapita kakva bi odluka bilo kojeg suda u sličnoj situaciji bila danas.
Naime, Baby Boy je bilo muško dijete gestacijske starosti između 24-26 nedelje (približno šest mjeseci) koje je u Sjedinjenim Američkim Državama ubijeno prekidom trudnoće. Posjedovao je sposobnost za život tj. na osnovu medicinskog iskustva bio je u stanju da preživi invanzivni medicinski zahvat odstranjivanja iz uterusa da mu je bila pružena medicinska pomoć, pokazivao je znake života, utvrđene su respiratorne aktivnosti i tome slično, te je prema nacionalnim kriterijumima ustanovljenim u ranijem precedentu uživao zaštitu prava na život. U sudskom postupku koji je vođen pred nacionalnim sudom kao i pred Vrhovnim sudom utvrđeno je da je prekid života Baby Boy izvršen na taj način što je doktor koji je počinio abortus prethodno odvojio bebu od placente čime joj je odsjekao snabdijevanje kiseonikom. Nakon toga je svoju ruku ne manje od tri minuta zadržao u uterusu prateći otkucaje bebinog srca i zadržavajući pogled na zidnom satu. Kada se uvjerio da srce više ne kuca izvadio je bebino tijelo i potopopio ga u slani rastvor. Ova procedura je provedena dan nakon što je isti doktor pokušao da izazove kontrakcije na taj način što je plodovu vodu zamijenio slanim rastvorom. Pred nadležnim nacionalnim sudskim instancama ova medicinska procedura je okarakterisana kao neetična i homicidna. Okosnica dokaznog postupka pred nacionalnim sudom bilo je utvrđivanje da li je dječak makar jednom udahnuo vazduh izvan uterusa što bi nepobitno svjedočilo o njegovoj sposobnosti za život. S obzirom da su autopsijom utvrđene respiratorne aktivnosti bebe, izrečena je osuđujuća presuda. Vrhovni sud je ovu presudu osporio iz procesnih razloga, kao i zbog sumnje u dokaz da je beba udahnula vazduh nakon vađenja iz uterusa. Činjenicu da je doktor držao ruku u uterusu i čekao da srce prestane kucati sud nije okarakterisao kao umišljaj jer je doktor vjerovao da beba ne posjeduje sposobnost za život.

Ovaj predmet se našao i pred Inter-Američkom komisijom za ljudska prava koja nije smatrala da opisani zločin predstavlja povredu prava na život koje garantuju Američi regionalni akti koji inače spadaju u tzv. pro life grupu akata.

Koliko se ovih i sličnih scenarija ponavlja svake godine iz dana u dan? Po čemu se onda razlikuju jedna od druge? Želja mi je da u novoj godini odbacimo sve loše stare navike i da zajedno učinimo ovaj svijet ljepšim mjestom.