Boris Tadić je mic po mic, Euleks po životno pitanje u pregovorima, priznao nezavisno Kosovo, ima već i dvije godine. A kako ne bi izručio Mladića, koji je ipak prolazan čovjek, dok je komad srbskog suvereniteta vječan. I suština postojanja jedne države.
I nije Ratko Karađorđe. Miloš Obrenović je znao zašto je kumovu glavu poslao u Stambol. Spriječio je rat i rizik da Srbija izgubi i ono malo što je imala. Posle je zaimala više, pa još više. To je politika i donošenje teških odluka. Da ne pričamo kako je Obrenović ostao neprikosnoven na vlasti...
Vjerovati da aktuelna vlast u Srbiji neće isporučiti Mladića ako bude u prilici, isto je kao i vjerovati da se može i stisnuti i prdnuti. I Kosovo i Evropa, i 1000 evra Dinkićevih akcija i jačanje ekonomije.
Momenat u kom je uhapšen Mladić je interesantan po tome što je jedini nakon 10 godina, u kome hapšenje onome na vlasti nije odnijelo ni jedan glas (ili bod u javnosti). Jer Boris Tadić nema kud manje i nema kud dole, za njega bi još glasali samo članovi DS. LJudi koji od toga imaju direktnog interesa.
Hapšenje Mladićevo donosi mu nešto bodova. Malo doduše, ali ljudi koji su digli ruke od „Evropa nema alternativu“ i „samo nek se ne ponove devedeste“ i odlučili da ne izađu na sledeće izbore, (jer su svi isti) sada su malo živnuli.
A šta ja mislim o Hagu
Ako ćete pravo, ne vidim nikakvu razliku između anketiranih koji govore o Mladiću, i onih koji su govorili onomad o Divjaku: On je naš heroj, on je odbranio ovaj narod, nek svako za svoje zločine odgovara, ali ne ovako, nismo mi njih nego su nas...
Na sveprožimajućem fejsbuku sam protestovao protiv presude Anti Gotovini. Ne zato to volim sadašnju Neovisnu Državu Hrvatsku, već što je moj stav o Haškom tribunalu jednak u svakoj prilici: Sud koji oslobodi Nasera Orića i Ramuša Haradinaja, sud koji potplaćuje svjedoke da svjedoče protiv Šešelja, NEMA PRAVA DA SUDI IKOME.
Ali taj sud postoji, i nemamo mehanizam da ga bojkotujemo. I ne treba u jednom momentu govoriti kako je presuda Gotovini naznaka da će se u Hagu istina ipak probiti, a onda se žaliti kad se tom sudu privede Mladić. Prosto ne ide, dvolično je i sa promjenljivim stavom u zavisnosti kako nam odgovara.
I 170 je previše
Republika Srbska je deceniju nakon događaja, oformila nezavisnu komisiju sa ciljem da ispita događaje oko Srebrenice 1995. Prema njenom izvještaju, nekoliko hiljada muslimanskih vojnika ubijeno je u pokušaju da se probije iz srbskog obruča i prođe kroz teritoriju RS do Tuzle.
Ovaj nalaz visoki tiranin Pedi Ešdaun je ocijenio skandaloznim, te tadašnjem predsjedniku Draganu Čaviću ispostavio na potpis onu istu priču koja se spremala i prije srebreničkog jula '95, a to je priča o 6 do 8 hiljada streljanih zarobljenika. (Kako bez oštećenja zarobiti 6000 hiljada naoružanih ljudi koji neće da se predaju? Neću vam reći, valjda je jasno da to ne ide).
Ali u tom izvještaju komisije koju je imenovala Republika Srbska piše da je više od 170 muslimana ubijeno iz neposredne blizine, i da imaju tragove vezivanja na rukama. Možda 170 djeluje sitno u odnosu na 6 ili 8 hiljada, ali to je strašan zločin, i za to neko mora da odgovara. Ne vidim ko je najpozvaniji da odgovara, ako ne komadant cijele akcije na Srebrenicu. Pa da se dokazuju činjenice i istina. Kako je to dozvoljeno i zašto nije kažnjeno.
Ali, i opet ali
Dok su srpske vlasti čekale da prođe vrijeme, da narod dobije anesteziju, da se ohladi i od Ratka, i od krize, ništa nije učinjeno da se dekonstruiše priča o Srebrenici. Da se iz javnog diskursa izbaci priča o 6000 streljanih zarobljenika, koja se zapatila i na RTS.
Da se nanovo traži prebrojavanje. Koliko je od tih 6 ili 8 hiljada bilo mrtvo prije jula 1995., koliko je poginulo sa puškom u ruci pri proboju, koliko je ubio Naser Orić i njemu odani ljudi, a koliko je poginulo nakon izlaska iz Srebrenice na drugim frontovima.
Ne govorim ovde ni o čemu što nisam čuo od muslimanskih boraca, u svjedočenjima u dokumentarnim programima emitovanih ovih dana.
Iz Širokog u Montenegro
Ali kome je to padalo na pamet, sem Stefanu Karganoviću. Naša vlast je smatrala za bitnije da nam dođe Leni Kravic, da organizujemo Noći šampiona u boksu i svjetski šampionat u raftingu.
Ali ko sad misli o tome, kad je bitnije kakve je jagode naručio Mladić, i čijih autora traži knjige (ruskih klasika Toholja, Gogolja i Tolstoja, rekli bi na B92).
Ko se još pita da li je Dodik morao da ode u Široki Brijeg da bi iz hrvatskih usta čuo „Ubij ubij Srbina“? Jel sad bitno da li im je pokazao srednji, ili tri prsta? Nije, bitno je da je za njegov put i obezbjeđenje u Širokom izdvojeno nešto budžetskog novca, koje se moglo potrošiti za nešto bitnije. A nije se trebalo trošiti, jer u Širokom Dodik i njegova Igokea ne bi proslavili titulu. I da su pobijedili, izborili bi majstoricu u Laktašima.
Sve su to stvari koje prolaze mimo nas, dok mi mislimo o tome da li je Ratko bio u Lazarevu, ili je doveden. A nebitno je! Bitno je zašto nismo istinu tražili prije, a ne tek sad krenuti u potragu. Pa kakva god da je ta istina.
Zato ja na kraju moram spomenuti mada nije tema, ali je sramota do neba da se o tome govori samo jedan dan ili ni toliko: Crnogorski režim je ubio Aleksandra Pejanovića! Čovjeka na pravdi Boga prebijanog skoro na smrt, pa se još usudio da o tome priča i traži pravdu.
Mislite o tome kad krenete na more u Montenegro.