SALUS POPULI SUPREMA LEX

„I sad mi oca on ne da za oca
i ne oprašta mi svoja nepočinstva,
i drži me žedna bez kapi očinstva,
i ne uklanja s mene motrioca.“
(Stihovi Matije Bećkovića iz pjesme „Očinstvo“)


Mene su kao dječaka natjerali da se pionirski zakunem drugu Titu iako on u to vrijeme nije bio prisutan jer je iz neizbježnih razloga prestao biti „doživotni“. Međutim, ubrzo posle polaganja zakletve koju sam danima učio naizust a ni danas ne znam njen smisao, Titovo državno čedo je postalo delinkvent i diglo je ruku na sebe. Pa ipak, i danas, istina nerado, čak i na Romaniji, na kojoj ljudi prije nego što progovore zapjevaju uz gusle koje im lično podmazuje Starina Novak, susrećem Titove pionire. Već su u poodmaklim godinama života, ali još uvijek vlastodršci. Jedan od njih, koji je svojevremeno kao nastavnik redovno trgao pravoslavnoj djeci lančiće sa krstom, sada je postao redovni univerzitetski nastavnik.
Uostalom, ovaj narod se pedeset godina odricao Boga, pa mu sada treba bar isto toliko da se pokaje.
Na drugom kraju istine, pokunjeno i tiho, uniženo i prezreno, napuštena od svih, živjela je Milunka Savić, jedina žena u svijetu koja je odlikovana ordenom Ratni krst sa zlatnom palmom, ali i mnogobrojim drugim ordenima, među kojima i dva francuska ordena Legije časti i medaljom Miloš Obilić.
Uprkos svemu tome, u vremenu koje književnik Milan Mladenović, nazva „brozno vreme“, Milunka Savić je preživljavala radeći kao čistačica.
Naprosto ovo je kolumna o istini, istini koja je izgnana u vrijeme crvene vlasti. Nekako kao da tek sada razumijem stihove Matije Bećkovića "još sam dete i siroče". Vlast je otadžbini oduzela otadžbinu, djeci djecu... A onda je iznenada sloboda sahranjena.
I kao da čujem Branka Miljkovića kako nas pita: "Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj!".
Umjesto da čujem "gle divnoga sada viđenija, Sunce pravde i zemlju ogrija", čujem Dostojevskog kako govori: "Ne možete zamisliti kakva tuga i srdžba obuzimaju dušu kada veliku ideju, koju odavno poštujete kao svetinju, dohvate nevešti ljudi i izvuku je na ulicu pred glupake kakvi su i sami, i najedanput je nađete na tržnici stareži, u prljavštini, naopako nameštenu, bez proporcija, bez harmonije - kao igračku kod nerazumnog deteta, i ne možete je više prepoznati... Ne!".
A ta ideja koju su nečiji drugovi unizili, jer ja sam uvijek birao društvo i srpsku demokratsku vlast, jeste ideja prava i pravde.
Unižavajući tu ideju, ali iznad svega unižavajući čast i dostojanstvo porodica poginulih i demobilisanih boraca, „drugovi“ na XVII plenumu Skupštine opštine Sokolac, održanom dana 26.07.2010. godine odlučuju da izmijene i dopune raniju Odluku o dopunskim pravima porodica poginulih boraca, ratnih vojnih invalida i demobilisanih boraca, tako što dodaju novi član 14(d) u kome stoji: „Prava po ovoj odluci ne mogu se ostvarivati retroaktivno“.
A u korpusu tih prava koja se ne mogu ostvarivati retroaktivno jeste i pravo na naknadu troškova sahrane.
Kada se ta odredba koja glasi „Prava po ovoj odluci ne mogu se ostvarivati retroaktivno“ pravno tumači u duhu prava na naknadu troškova sahrane, onda ona glasi: „Pravo na naknadu troškova sahrane ne može se ostvariti unazad“, ali i dalje nije, zbog nedefinisanosti ove odredbe, mogućno utvrditi od koga momenta se računa to ostvarivanje prava unazad – da li od momenta kada je nastupila činjenica smrti, ili od momenta kada je lice kome pripada pravo na naknadu troškova sahrane nadležnom organu podnijelo zahtjev, ili od momenta stupanja na snagu pomenute odluke, ili od nekog momenta koji je drug sačinitelj te mudrologije zamislio ali nije htio da podijeli sa nama? Može biti da je i sam zaboravio a mi, pokajah se, jadniku tražimo da se sjeti. Ne pamti, pa to ti je.
Međutim, pokušajmo da promišljamo pravnički. Bez namjere da drugove mudrologe bilo čime uvrijedimo. Ako se ovaj momenat računa od dana kada je lice koje je po članu 5. stav 1. Odluke o dopunskim pravima porodica poginulih boraca, ratnih vojnih invalida i demobilisanih boraca, podnijelo zahtjev za naknadu troškova sahrane, onda zbog stilizacije te odredbe dolazimo u jednu paradoksalnu situaciju: naime, zahtjev se po prirodi stvari uvijek podnosi nakon nastupanja činjenice smrti, pa ako stranka koja podnosi zahtjev ne može pravo na naknadu troškova sahrane ostvariti unazad, zbog zabrane retroaktivnosti, onda tumačenjem argumentum a contrario se jasno utvrđuje da zahtjev mora biti podnešen prije nastupanja činjenice smrti!!!
Drugovi imaju doživotnog druga kome je dosadilo da po ovozemaljskim plemenima svrstava nesvrstane drugove, pa je nestao prije nekoliko decenija. Potonji put je viđen u maju 1980. godine, bez jedne noge. A do tada viđan je i bez pameti. I zato su drugovi odlučili da zabrane retroaktivnost i dozvole podnošenje zahtjeva samo prije nastupanja činjenice smrti jer je drug „doživotni“. Neće drugovi da diskriminišu druga.
Međutim, iako je takvo podnošenje zahtjeva, najblaže rečeno apsurdno, polazeći od odredbe člana 5. stav 1. Odluke o dopunskim pravima porodica poginulih boraca, ratnih vojnih invalida i demobilisanih boraca, zahtjev za nadoknadu troškova sahrane ne može se podnijeti čak ni za života „člana porodice poginulog borca“, jer u članu 5. stav 1. Odluke o dopunskim pravima porodica poginulih boraca, ratnih vojnih invalida i demobilisanih boraca drugovi kažu: „Za slučaj smrti člana porodice poginulog borca – korisnika porodične invalidnine, ratnog vojnog invalida od prve do desete kategorije i demobilisanog borca od prve do sedme kategorije, lice koje je obavilo sahranu ima pravo na naknadu troškova sahrane“.
Već jezičkim metodom tumačenja ove odredbe jasno se utvrđuje da zahtjev za naknadu troškova sahrane mora biti podnijet nakon nastupanja činjenice smrti člana porodice poginulog borca – korisnika porodične invalidnine, ratnog vojnog invalida od prve do desete kategorije i demobilisanog borca od prve do sedme kategorije, jer takav zahtjev može biti podnijet samo „za slučaj smrti“ i može ga podnijeti „lice koje je obavilo sahranu“, pa eo ipso, do sada je nezabilježen slučaj da je neko sahranio srodnika odnosno svog člana porodice poginulog borca, u času dok je ovaj još bio živ?!
Nažalost, kada je pisac ove kolumne pokušao da ostvari pravo na nadoknadu troškova sahrane svog počivšeg oca, demobilisanog borca, savez nezavisnih drugova, odnosio se prema ovom kolumnisti kao prema neprosvećenom pravnom urođeniku, na kome je izvodio grube (ne)pravne operacije i to bez ikakve anestezije, koristeći nesterilisanu (ne)pravnu aparaturu, demonstrirajući na taj način sopstvenu nadmoćnost, sve dok boginja pravde „Justicija“ nije skinula svoj povez preko očiju i istinu zaštitila od nepravde i pravdu od neistine. Ali, čudna je živuljka čovjek naročito ako je drug(oljubiv) a ne prav(d)oljubiv. Sažalih se ponovo na mudrovanje mudrologa. A šta ako je ovo smišljao u mraku? Biće da je to. U mraku kao u tunelu. Navikao veselnik da u tunelu nabasa na zvijezdu... Onu koja sija usred mraka, kao zvijezda petokraka. Bogme, ustuknuće pravo pred petokrakom. A, mi se srdimo.
Ali, ja se međ javom i međ snom, odlučih za javu. I posvetih se misiji u službi „Justicije“. U jurističko-disidentsko-ontološkoj borbi, Ustavnom sudu RS podnesoh Inicijativu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti mudro-drugarske odredbe. Nisam druželjubiv ali sam pravdoljubiv. Zato i pišem ovu kolumnu, odnosno, kako to reče Momo Kapor u svom romanu Una: „Ja moram to nekome da ispričam! Ako me spreče (...), štampaću to u rubrici 'čitaoci pišu'! Ako mi ni to ne dozvole, pokušaću da objavim knjigu o svom trošku; ne bude li knjiga, pričaću po kafanama, po trolejbusima, javljaću se za reč na predavanjima, kad neko kaže: 'Ima li pitanja?' Na kraju, sačekivaću ljude na ulici i zaustavljati ih da im kažem šta mislim.“
A, pošto sam nedruželjubiv, ali pravdoljubiv, onda sam tužio „druga“ koji mi i nije drag, ali mi je pravda draga, i predložio mu da od onih 75.000,00 KM koliko je Budžetom opštine Sokolac za 2012. godinu, predvidio za isplatu na ime dopunskih prava boraca, izdvoji koji konvertibilni dukat za kupovinu Leksikona stranih reči i izraza i Rječnika stranih riječi, jer u Leksikonu stranih reči i izraza, objavljenom 1980. godine, čiji je izdavač „Prosvjeta“ iz Beograda, na strani 802 određeno je značenje pojma „retroaktivan“ (nlat. retroactivus) na slijedeći način: „koji (teži da) dejstvuje unazad, unazad dejstven; sa povratnim dejstvom“, dok je u Rječniku stranih riječi, objavljenom 2002. godine, čiji je izdavač „Sani-plus“ iz Zagreba, na strani 1240 određeno značenje pojma „retroaktivan“ (lat, retroactivus) na ovaj način: „koji djeluje unatrag; s povratnim djelovanjem, s povratnom silom“.
Izgleda da „drugovi“ vole unazad.
Nisam ja tužibaba ali „drugovi“ neće da se druže sa mnom, a neću ni ja da se družim sa njima. Poslušao sam Mešu Selimovića, kad mi je rekao: „Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć.“
Spas naroda je vrhovni zakon. Ne budimo kukavice, laskavci, lupeži, već služimo zakon(ačnost).


Dušan Damjanović
Sokolac