Početna stranica > Novosti
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Ostale novosti iz rubrike »

Srbsko iseljeništvo (dijaspora) ili građani
Ko će dobiti kancelariju za dijasporu?
Najbolju ilustraciju o odnosu vlasti prema emigraciji čuo sam nakon formiranja vlade 2008. kada sam od jednog visoko pozicioniranog funkcionera Demokratske stranke tražio objašnjenje zbog čega je baš SPO zadužen za odlutale Srbe: “Moramo nešto da im damo, a ovo je mesto gde mogu da naprave najmanje štete“
13.09.2012. god.
Ministarstvo za dijsaporu više ne postoji. Kakva tragedija za samozvane vođe srbskog iseljeništva i onih stotinak službenika bliskih Vukovoj stranci koji su se godinama baškarili u prostranoj zgradi u Vasinoj ulici i jeli ’leba bez motike, sve unapređujući odnos matice sa dijasporom, ma šta to značilo. Naravno, i za milone Srba širom sveta, koji sada lutaju obezglavljeni i ne umeju da se snađu u surovoj tuđini bez mudrog vođstva iz Beograda koje im je davalo smernice, učilo patriotizmu i , ono najbitnije, kako se čita i piše na “najsavršenijem pismu na svetu“.
Najglasnije je zakukalo nešto što se predstavlja kao “Srbski svetski kongres“, krovna organizacija Srba čitave planete. Uvek sam se pitao zašto se nisu prozvali: “Srbski svegalaktički kongres?“. Ne zvuči ništa manje bombastično, a uključilo bi i nebesku Srbiju koja je sada nekako ostavljena po strani. Uglavnom, vođstvo svetskih Srba rodoljubno je zapištalo kada je puštena informacija da će umesto Ministarstva, sada za dijasporu biti zadužena Kancelarija na čijem će čelu biti dugogodišnja desna ruka Velje Ilića – Dubravka Filipovski. Prokrvarilo je ionako lako ranjivo emigrantsko srce svih kongresmena na čelu sa nekim Jovičićem i uputilo odlučno NE srbskoj Vladi. Dubravka neće proći! Ona nikada nije jela gorak pečalbarski hleb, ona ne zna kako (ne)greje sunce tuđeg neba, ona ne odlazi u krevet u suzama građanina drugog reda posle teškog rada na bauštelu ili konstrakšnu...I sve tako jakim argumentima protiv sirote Dubravke koja, ni kriva ni dužna, mora negde da bude udomljena, jer je takav koalicioni sporazum. Ali kongresmeni idu korak dalje i odmah izbacuju svog kandidata. Milorad Čavić je pravi čovek za sveukupnu dijasporu, kažu oni. Mlad, lep, zgodan, zna da pliva, rođen u Americi, doneo Srbiji više medalja (dobro, sada je na Olimpijadi malo zakazao, ali je lepo rekao da ga bole leđa), jednom je, u inat dušmanima, nosio majicu sa natpisom: „Kosovo je Srbija!“; umesto da se baškari po Kaliforniji, on se zlopati ovde po hladnim bazenima i ličnim primerom pokazuje kako izgleda uspešan Srbin-povratnik. Čavić je, doduše, skromno izjavio da bi on po završetku plivačke karijere najviše voleo da bude ministar sporta, ali verovatno neće biti gadljiv ni na ovu skromnu Kancelariju. Za početak. Oglasio se i premijer Dačić, blagosiljajući predlog najvećeg srbskog Kongresa izjavom kako on nema ništa protiv da plivač bude na čelu dijaspore, ne mareći za Dubravku kojoj će Velja, izgleda, morati da potraži neko drugo uhljebljenje.
Sve ovo najbolje pokazuje ono što tzv. analitičari nazivaju – odnos dijaspore i matice. S jedne strane imamo fantomske organizacije Srba emigranata, sastavljene od ljudi koji bi, da su ostali u zemlji, verovatno bili predsednici mesnih zajednica, jurili decu iz ulice u vreme propisanog odmora i špijunirali komšije. Udruženja bez ikakvog legitemiteta i sa pompeznim nazivima (kongresi, odbrane, federacije...) uglavnom stvorena i organizovana uz izdašnu pomoć UDBE, DB, BIA i ostalih službi, sa jasnom ideološkom postavkom u maniru Srđe Trifkovića i sličnih teoretičara i prosipača mudrosti iz daljine. Oni koji imaju živaca da čitaju njihova pompezna saopštenja sa skupova i kongresa, mogu pomisliti da se radi o bog zna kakvim ozbiljnim organizacijama koje se u inostranstvu bore da Srbi budu zastupljeni na najbolji mogući način i da imaju podršku ogromnog broja naših emigranata. Stvarnost je, nažalost, sasvim drugačija. Njihovi sastanci, a nekima sam imao prilike da prisustvujem, skup su starina kojima još niko nije javio da je Tito umro, ambicioznih i neostvarenih kvazi-političara, profesionalih patriota, i, naravno, saradnika već pomenutih službi. Počivši SKJ bi plakao za takvim kadrovima. Zaključci i elaborati koji se izdaju nakon ovih skupova natopljeni su tamjanom, ispraznim nacionalističkim floskulama i vrve od opštih mesta koje imaju ambiciju sa spasu svekoliko srpstvo od nemani sa Zapada (iako tom istom Zapadu ne nalaze mane, čak misle da je sasvim udoban za život). San svakog od njih je da uđu u nešto što se naziva Skupština dijaspore, a što im pruža lagodnu mogućnost da mlate praznu slamu na račun srbskih poreskih obveznika.
S druge strane stoji Vlada Srbije, u kojoj se Ministarstvo za dijasporu zapatilo 2004. i potrajalo sve do ovih dana kamuflirajući se u Kancelariju u kojoj će se opet udobno smestiti sedamdesetak ljudi bliskih nekom od koalicionih partnera. Najbolju ilustraciju o odnosu vlasti prema emigraciji čuo sam nakon formiranja vlade 2008. kada sam od jednog visoko pozicioniranog funkcionera Demokratske stranke tražio objašnjenje zbog čega je baš SPO zadužen za odlutale Srbe: “Moramo nešto da im damo, a ovo je mesto gde mogu da naprave najmanje štete“. U prevodu: ”Ministarstvo je formirano iz samo jednog razloga. Ukoliko neko donese par desetina hiljada glasova u koaliciju i pomogne nam da osvojimo vlast, moramo da imamo neku kosku kojom ćemo ih nagraditi, zadovoljiti njihove apetite i dati im mogućnost da udome svoje zaslužne članove“. Ne treba posebno naglašavati da vlastodršce u Srbiji život nas koji smo otišli interesuje otprilike koliko i politička sudbina Jelene Trivan. I ona farsa sa glasanjem u inostranstvu spada u kategoriju „koske“ i daje dobru priliku da posmatrači iz raznih stranaka vide malo belog sveta o trošku onih istih poreskih obveznika. Naravno, ne propuštaju priliku da se pohvale kako gastarbajteri svake godine pošalju u zemlju keša u iznosu od nekih pet milijardi dolara. Bivši ministar Srećković je taj podatak stalno izvlačio kao kec iz rukava, misleći, valjda, da su on lično i Ministarstvo dijaspore najzaslužniji što mi šaljemo neku crkavicu ne bi li naši roditelji i ostali bližnji nekako preživeli u Srbiji.
A negde između svekolikih srbskih kongresa i domaće vlasti, u nekoj sivoj zoni obitava veliki broj (nikako da se prebrojimo, iako je Ministarstvo uložilo velike napore u taj poduhvat) Srba emigranata koji u dalekom belom svetu rade, podižu i školuju decu, otplaćuju kredite, brinu svoje ljudske brige i vole svoju zemlju iako, zamislite, ne pripadaju ni jednoj organizaciji iz dijaspore.
Upravo zato premijer i može onako blagonaklono da aminuje kandidaturu Milorada Čavića. Što se njega tiče, može i Ekrem Jevrić. Ne pravi bitnu razliku, sve dok ne talasa.
Nebojša Milosavljević
Sve ovo najbolje pokazuje ono što tzv. analitičari nazivaju – odnos dijaspore i matice. S jedne strane imamo fantomske organizacije Srba emigranata, sastavljene od ljudi koji bi, da su ostali u zemlji, verovatno bili predsednici mesnih zajednica, jurili decu iz ulice u vreme propisanog odmora i špijunirali komšije. Udruženja bez ikakvog legitemiteta i sa pompeznim nazivima (kongresi, odbrane, federacije...) uglavnom stvorena i organizovana uz izdašnu pomoć UDBE, DB, BIA i ostalih službi, sa jasnom ideološkom postavkom u maniru Srđe Trifkovića i sličnih teoretičara i prosipača mudrosti iz daljine. Oni koji imaju živaca da čitaju njihova pompezna saopštenja sa skupova i kongresa, mogu pomisliti da se radi o bog zna kakvim ozbiljnim organizacijama koje se u inostranstvu bore da Srbi budu zastupljeni na najbolji mogući način i da imaju podršku ogromnog broja naših emigranata. Stvarnost je, nažalost, sasvim drugačija. Njihovi sastanci, a nekima sam imao prilike da prisustvujem, skup su starina kojima još niko nije javio da je Tito umro, ambicioznih i neostvarenih kvazi-političara, profesionalih patriota, i, naravno, saradnika već pomenutih službi. Počivši SKJ bi plakao za takvim kadrovima. Zaključci i elaborati koji se izdaju nakon ovih skupova natopljeni su tamjanom, ispraznim nacionalističkim floskulama i vrve od opštih mesta koje imaju ambiciju sa spasu svekoliko srpstvo od nemani sa Zapada (iako tom istom Zapadu ne nalaze mane, čak misle da je sasvim udoban za život). San svakog od njih je da uđu u nešto što se naziva Skupština dijaspore, a što im pruža lagodnu mogućnost da mlate praznu slamu na račun srbskih poreskih obveznika.
S druge strane stoji Vlada Srbije, u kojoj se Ministarstvo za dijasporu zapatilo 2004. i potrajalo sve do ovih dana kamuflirajući se u Kancelariju u kojoj će se opet udobno smestiti sedamdesetak ljudi bliskih nekom od koalicionih partnera. Najbolju ilustraciju o odnosu vlasti prema emigraciji čuo sam nakon formiranja vlade 2008. kada sam od jednog visoko pozicioniranog funkcionera Demokratske stranke tražio objašnjenje zbog čega je baš SPO zadužen za odlutale Srbe: “Moramo nešto da im damo, a ovo je mesto gde mogu da naprave najmanje štete“. U prevodu: ”Ministarstvo je formirano iz samo jednog razloga. Ukoliko neko donese par desetina hiljada glasova u koaliciju i pomogne nam da osvojimo vlast, moramo da imamo neku kosku kojom ćemo ih nagraditi, zadovoljiti njihove apetite i dati im mogućnost da udome svoje zaslužne članove“. Ne treba posebno naglašavati da vlastodršce u Srbiji život nas koji smo otišli interesuje otprilike koliko i politička sudbina Jelene Trivan. I ona farsa sa glasanjem u inostranstvu spada u kategoriju „koske“ i daje dobru priliku da posmatrači iz raznih stranaka vide malo belog sveta o trošku onih istih poreskih obveznika. Naravno, ne propuštaju priliku da se pohvale kako gastarbajteri svake godine pošalju u zemlju keša u iznosu od nekih pet milijardi dolara. Bivši ministar Srećković je taj podatak stalno izvlačio kao kec iz rukava, misleći, valjda, da su on lično i Ministarstvo dijaspore najzaslužniji što mi šaljemo neku crkavicu ne bi li naši roditelji i ostali bližnji nekako preživeli u Srbiji.
A negde između svekolikih srbskih kongresa i domaće vlasti, u nekoj sivoj zoni obitava veliki broj (nikako da se prebrojimo, iako je Ministarstvo uložilo velike napore u taj poduhvat) Srba emigranata koji u dalekom belom svetu rade, podižu i školuju decu, otplaćuju kredite, brinu svoje ljudske brige i vole svoju zemlju iako, zamislite, ne pripadaju ni jednoj organizaciji iz dijaspore.
Upravo zato premijer i može onako blagonaklono da aminuje kandidaturu Milorada Čavića. Što se njega tiče, može i Ekrem Jevrić. Ne pravi bitnu razliku, sve dok ne talasa.
Nebojša Milosavljević
- Izvor
- Tesla vision
- Povezane teme
- Srbsko iseljeništvo
- dijaspora
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Zemlja je očuvala svoju ekonomsku nezavisnost uprkos nepovoljnim spoljnim uslovima, izjavio je ministar finansija Anton Siluanov na PMEF-u....
Odluka je zasnovana na činjenici da tužba Centralne banke Rusije protiv Juroklir banke nije priznata po pravu EU i Juroklir „ne priznaje nadležnost suda“...
Abu Dabi ima „suvereno” pravo da donosi takve odluke, izjavio je portparol ruskog predsednika Dmitrij Peskov....
Taj potez UAE predstavlja značajan udarac za globalnu organizaciju velikih proizvođača nafte....
Kijev je od januara obustavio isporuke ruske sirove nafte, što je izazvalo spor sa članicama EU, Mađarskom i Slovačkom...
Ogromna sredstva namenjena vojnom jačanju povećavaju rizik od korupcije, upozorava prvi čovek OLAF-a...
Ostale novosti iz rubrike »






.jpg)









