Protivpravni prekid trudnoće - 2. Dio

Razlog koji se u praksi najčešće koristi za prekid trudnoće jeste postojanje naučno-medicinskih saznanja da će se dijete roditi sa teškim tjelesnim i duševnim nedostacima, budući da savremena medicina još uvijek nije na dovoljnom stupnju razvoja da sa sigurnošću može da utvrdi ove činjenice, to se ne traži visok procenat vjerovatnoće.[1] Među ovim uslovima najsporniji je treći, pri čemu je moguće da je do neželjene trudnoće došlo izvršenjem jednog od sledećih krivičnih djela: silovanja, obljube nad nemoćnim licem, polnog nasilja nad djetetom, obljube zloupotrebom položaja ili rodoskrvljenja. Naime, ovdje problem predstavlja (ne)mogućnost blagovremenog utvrđivanja da je do trudnoće došlo izvršenjem krivičnog djela, jer se ne može čekati donošenje pravnosnažne presude kojom se utvrđuje činjenica da li je došlo do izvršenja krivičnog djela i da li je okrivljeni izvršilac.[2] Ova činjenica naročito dobija na snazi kada se dovede u vezu sa dugim trajanjem krivičnih postupaka, što nije odlika samo Republike Srpske već i država u okruženju. Uslijed toga, ovaj jedini nemedicinski uslov je neophodno definisati na potpuno drugačiji način i izmjestiti ga iz ove grupe. Činjenica je da je takva trudnoća neželjena, što povlači istu posledicu kao i kod neželjenih trudnoća nastalih iz drugih uzroka. Međutim, svjesni različitih životnih situacija kojima smo svjedoci iz dana u dan smatramo da je neophodno izvršiti reviziju ovog stava, i predvidjeti odgovarajući način za dokazivanje da je do trudnoće došlo na ovaj način. Uostalom, etički odbor bi u svakom slučaju ovdje mogao i morao donijeti samo jednu odluku, a to je da dozvoli prekid trudnoće, jer drugačija odluka ne može da opstane.  

Kao što je navedeno, radnja izvršenja osnovnog oblika krivičnog djela je postavljena alternativno, tako da postoji u slučaju potpunog prekida trudnoće, započinjanju vršenja prekida trudnoće i u pomaganju trudnici da izvrši pobačaj. Izvršenje djela je moguće samo u slučaju da je plod u utrobi trudnice živ, te isti predstavlja objekat izvršenja krivičnog djela. Krivično djelo je izvršeno u slučaju ostvarenja bilo koje radnje, odnosno, potpunog izvršenja pobačaja, započinjanja njegovog vršenja ili u pomaganju trudnici da izvrši isto. U prvom slučaju dolazi do potpunog uništenja ploda, dok je u drugom slučaju posledica najčešće ista. Iz opisa radnje proizilazi da izvršilac djela može biti svako lice koje postupa sa umišljajem.

Kao neophodan uslov za postojanje osnovnog oblika ovog krivičnog djela potrebna je saglasnost bremenite žene. Međutim, kako bi se utvrdila sposobnost za davanje saglasnosti analogno se primjenjuju odredbe Zakona o uslovima i postupku za prekid trudnoće i odredbe Krivičnog zakona kojima je regulisan teži oblik izvršenja ovog krivičnog djela, pa prema istim saglasnost mogu dati samo punoljetne bremenite žene ali i maloljetne trudnice starije od 16 godina. Za maloljetne trudnice mlađe od 16 godina i trudnice lišene poslovne sposobnosti neophodna je saglasnost roditelja odnosno staratelja, koja mora biti data u pisanoj formi. Iako je u Zakonu o uslovima i postupku za prekid trudnoće regulisano da saglasnost za zahtjev za prekidom trudnoće ovakvih osoba može podnijeti i organ starateljstva, njegova analogna primjena u ovom slučaju je gotovo nezamisliva.
 

[1] Z. Ponjavić, M. Varjačić, Pravno-medicinski aspekti rada etičkog odbora za prekid trudnoće, Stanovništvo, broj 1/2011, 23

[2] Z. Stojanović, Komentar Krivičnog zakonika Srbije, Beograd, 2007, 345