American Airline onemogućio dječaku sa Daunovim sindromom da se vozi I klasom (Video)

 
Sinoć je na aerodnomu Newark šesnaestogodišnjem dječaku sa Daunovim sindromom onemogućeno ukrcavanje na avion kompanije American Airline koji je letio na linij Nevark-Los Anđeles prenosi Daily News iako su on i njegova majka još ranije kupili karte. Kada je nemili događaj dospio u javnost kompanija je izdala saopštenje u kojem tvrdi da je odluka donesena nakon zajedničkog razmatranja osoblja kompanije, aerodma i posade zadužene za bezbjednost leta jer je dječak pokazivao znake uznemirenosti.

(https://youtu.be/W6Lh8ETVUEI) Međutim, majka djeteta je snimila kompletan događaj mobilnim telefonom. Snimak pokazuje da su majka i dijete izbačeni sa trake za ukrcavanje na prvu klasu odmah nakon što je čuvar primjetio njenog dječaka kao i to da je dječak sasvim mirno posmatrao događaj i ljude koji se ukrcavaju. Inače, porodica je i ranije putovala sa dječakom s tim što je ovo prvi put da su pokušali putovati prvom klasom.

Nakon vijesti da je djeci sa Daunovim sindromom zabranjeno da ulaze u poznati zabavni park i voze se čuvenim vozićem (Texas Giant), da djeca koja boluju od autizma ne mogu da kupuju palačinke u McDonald-u nakon 10,30 časova i da ne mogu da kupe karte za proekciju filma Harry Potter, jasno je da u SAD-u i dalje postoji segregacija.

Istorija segregacije u SAD-u je manje-više poznata i odnosila se na razdvajanje crnačkog od bjelačkog stanovništva u svim segmentima društva. Njeno ukidanje počinje 1948. godine kada ju je predsjednik SAD-a Turman ukinuo u vojsci. Vrhoni sud SAD-a je 1954. godine proglasio rasnu segregaciju u školama neustavnom, te se ova godina može smatrati godinom konačnog formalnog ukidanja segregacije u društvu.

Međutim, 1948. godine je na univerzalnom planu od strane međunarodne zajednice usvojen akt koji u sebi nosi sjeme jedne nove i daleko brutalnije segregacije. Ovaj akt je Povelja UN-a koja pored ostalog ispovjeda vjeru u dostojanstvo i vrijednost ljudske ličnosti. Koncept kojim je dostojanstvo i vrijednost priznato ljudskoj ličnosti a ne ljudskom životu nužno dovodi do toga da se vrijednost i dostojanstvo ljudskog života vrednuju ne činjenicom da smo svi ljudi već „kvalitetom ličnosti“. Današnje društvo kvalitet nečije ličnosti cijeni konkretnim, čvrstim i naučno fundiranim kriterijumom, odnosno prema tome da li neko zarađuje za sebe ili finansijski opterećuje društvo. Ovaj kriterijum jeste egzatan ali ne i opravdan. Istoriski je već dokazana pogubnost njegove primjene.

Začuđujuća je činjenica da su autori Povelje utkali sjeme za buduća vrednovanja ljudskih života upravo u akt čija je svrha da baš to onemogući. S toga segregacija današnjice koja ne bira rasu, dob,pol, vjersko, političko ili bilo kakvo drugo opredjeljenje ili pripadnost, uopšte ne iznenađuje. Možda ovaj oblik segregacije danas nije dozvoljen zakonom o čemu će se sudovi uskoro izjasniti, ali je pitanje vremena kada će biti ozakonjen i vrlo vjerovatno proglašen ljudskim pravom.