Dobrodošli u Beogradski pašaluk

 Ne govorim samo o državi Srbiji ili Republici Srbskoj, već o Srbima kao narodu i cjelini. Nekako uvijek idemo iz krajnosti u krajnost i nikako da pronađemo zlatnu sredinu. S jedne strane, među nama samima imamo zaklete srbofobe i mondijaliste, koji povraćaju na sve što je srbsko, tradicionalno i pravoslavno, trudeći se svakodnevno da objašnjavaju kako smo najgori narod na svijetu i da zbog svih naših grijehova iz prošlosti treba da ispaštamo bar još deset generacija unaprijed.

S druge strane, imamo ljude koji nas ubjeđuju da je dovoljno da samo kažemo ne mrskom Zapadu i da će Rusija istog momenta poslati Suhoje na nebo iznad Srbije da nas štite od novog vazdušnog napada NATO snaga. Sve je to lijepo čuti, ali od Rusa nikada nismo dobili čvrste garancije da ćemo biti primljeni u njihovu ekonomsku uniju, da će nas primiti u svoj vojni savez ili da će vojno intervenisati zbog naših interesa na KiM. Nikako da se nađe neko ko će voditi konkretnu i odgovornu nacionalnu politiku, oslobođenu radikalizma, s jedne, i podaništva i idolopoklonsttva, sa druge strane.

Fašisti protiv "fašista"

Prosto mi je fascinantno kad vidim kakvih sve likova po Vojvodini i Beogradu ima i ko se sve zalaže za "demokratiju i ljudska prava" i ko se sve "bori protiv fašizma" u Srbiji. To su LDP i Čedomir Jovanović koji na svoje tribine pozivaju ratnog i poslijeratnog zločinca Jova Kapičića, čovjeka koji bi da se malo više potrudio, mogao parirati i Anti Paveliću.

Drugi veliki "antifašista" ( pored Jovanovića naravno) je separatista Nenad Čanak koji je pod plaštom borbe protiv nekakvog "srbskog fašizma" u ljubavi sa potomcima Hortijevih fašista koji su svojevremeno sijali smrt po "njegovoj" Vojvodini. Zanimljivo, kako od srbijanskih vlastodržaca (s akcentom "srbijanskih") niko ne postavlja pitanje legalnosti rada mađarske nacističke organizacije 64 županije.

A i kako bi kada danas Srbijom vladaju neokomunisti, "Jugosloveni, djeca komunističkih zločinaca u savezu i po direktivama nacističkih potomaka. Toliko su licemjerni da je za njih srbski heroj iz Prvog i predsjednik Vlade u Drugom ratu Milan Nedić izdajnik i zločinac.

Milan Nedić jeste bio kolaboracionista, ali se dimenzija njegove izdaje nikako ne može porediti sa izdajom današnje srbijanske političke elite. Za razliku od ovih danas koji uništavaju i razgrađuju srbski nacionalni korpus i državu i koji su nacionalne interese izdali u svakom pogledu, Nedić je bio tragična istorijska ličnost koja se da bi sprečila dalje rasparčavanje Srbije (između NDH, Mađarske i Bugarske) žrtvovala i pristala da bude to što jeste u istoriji.

I takva, "kvislinška i marionetska" Srbija bila je utočište za 600 000 Srba sa prostora BiH i Hrvatske (tadašnje tzv. NDH).

Demokratija=totalitarizam

U Srbiji je danas demokratija sinonim za totalitarizam. Negativna presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu (po pitanju KiM), dovođenje misije Euleksa (mimo rezolucije 1244 UN-a) na KiM, korumpirano, netransparentno i politizovano sudstvo (daleko od EU standarda), višedecenijske kazne huliganima i navijačima, političko-pravna gonjena neistomišljenika naspram oslobađajućih presuda za ratne zločine počinjene nad Srbima, milion nezaposlenih, te samo 350 hiljada zaposlenih u proizvodnom sektoru samo su neka od dostignuća "demokratije" u Srbiji danas.

"Ko nas bre zavadi?"

Priznajem, često se iznerviram kada vidim koliko se mi u Republici Srbskoj bavimo političkom i ekonomskom situacijom u Srbiji i koliko nas pogađa sve negativno što se tamo događa. Pogotovo mi to djeluje suludo i apsurdno kada se zna da smo značajnom procentu Beograđana i „Vojvođana“ upravo mi krivi za godine ratova i sankcije. Mi smo za takve bili „seljaci i primitivci iz Bosne“ zbog kojih oni nisu mogli, kao ranije sa crvenim pasošima, da putuju i šopinguju po Parizu, Londonu, Rimu i Trstu.

Mi smo za njih bili oni zbog kojih nisu mogli svake godine da ljetuju na „lepom, plavom Jadranu“. I zbog toga su valjda odmah poslije rata onako naivno, ljigavo, ulizivački i snishodljivo nastupili prema Sarajevu i Zagrebu sa stavom „ko nas bre zavadi“. Politika zvanične Srbije danas potpuno je identična. Srbiju u kojoj nesmetano razne Nataše Kandić, Sonje Biserko, Nenadi Čanci i Čedomiri Jovanovići nesmetano i nekažnjeno propagiraju fašizam, govor mržnje, neokolonijalizam i neoimperijalizam ne mogu i neću da doživim kao svoju maticu.

Tražili ste, gledajte

Nekada sam tu državu zaista romantičarski doživljavao kao takvu, ali se nakon hapšenja nevinog čovjeka Božidara Vučurevića za mene takvo shvatanje promjenilo. Neko će reći, da ta vlast nije narod Srbije ili da vlast ne predstavlja taj narod, ali taj narod je izabrao tu vlast i sam mora da se nosi sa posljedicama takve odluke, a mi iz Republike Srpske smo najmanje pozvani da kritikujemo takav njihov izbor.

Mnogi imaju često običaj da kažu: „ostaće od Srbije Beogradski pašaluk", a ja kažem ako je Srbiji zarad EU dovoljna i poželjna tolika teritorija, zašto bi u Republici Srbskoj bilo ko imao nešto protiv. Na kraju krajeva, koaliciju "Za evropsku Srbiju" koja danas na vlasti sprovodi takvu politiku, na izborima demokratski su izabrali građani Srbije.

Nisu to mogli sami izglasati Bošnjaci, Mađari, Hrvati i ostale manjine, da nije bio ogroman procenat Srba koji su takvu politiku željeli. Naravno, pitate se šta je sa onim dijelom Srbije koji nije glasao za Borisa, Čedu, Čanka, Mlađana...Tu Srbiju ću uvijek da doživim kao maticu, a te ljude kao najrođeniju braću koja su uvijek bila tu za nas i u najtežim vremenima.

Ali nažalost, budimo realni pa priznajmo, danas su ti ljudi politička manjina u Srbiji koja se ništa ne pita, koja je ugrožena na isti način kao i Srbi u Crnoj Gori ili ono malo koliko ih ima u Hrvatskoj. Odlučuju oni koji cirkulišu na relaciji Beograd-Brisel-Vašington-Zagreb. Dobrodošli u Beogradski pašaluk !