Zlo deflacije, zlo vlasti

Kao i svaka pojava i ekonomija ima svoje raznovrsne bolesti, teže i lakše, koje ne dolaze same od sebe. One potiču od vlasti. Dobra vlast brani svoj narod od ekonomskih bolesti, ozdravljava ekonomiju i narod i tako mu omogućava zapošljavanja i napredak. Loša vlast širi opasnu zarazu najrazličitijih ekonomskih bolesti pa i onih najtežih, kakav je slučaj sa najopakijom ekonomskom bolesti deflacije u koju smo duboko zagazili i koja nosi sve prijetnje našeg ekonomskog ali i svakog drugog sloma. U prošloj godini, padom cijena, pojavila se bolest deflacije.  Umjesto da je sva na nogama i da sve zvoni na uzbunu, naša Vlada proglašavajući sebe izuzetno uspješnom, rješava probleme tako što ih ne priznaje, zanemaruje, jednostavnim navođenjem (u ekonomskoj politici) da deflacije u ovoj godini neće biti. Kao da će nepriznavanje problema dovesti do njegovog rješenja.
Inflacija (rast količine novca i rast cijena), na koju se svi toliko mršte, je prava ekonomska kijavica u odnosu na najopasniju ekonomsku bolest deflacije (smanjenje količine novca i pad cijena) koja već razara naše ekonomsko tkivo sa prijetnjom njenog galopirajućeg razvoja. Kolika je opasnost te ekonomske bolesti govori i činjenica, da ni jedna zemlja, u novijoj istoriji, nije dozvolila tu vrstu avanture. Ništa kao deflacija ne uništava tako brzo i tako temeljito i društvo i privredu. Zbog toga je ona označena najvećim ekonomskim zlom. 

Novac potiče iz proizvodnje. Ako nema roba nema ni novca. Umjesto da razviju proizvodnju i tako pribavlja potreban novac, naša Vlada posuđuje, rasprodaje, uvećava platne deficite sa inostranstvom kao da tako može u nedogled. Po svemu sudeći već opasno udaramo u obale. Prijeti nam ozbiljna nestašica novca. Pad cijena će dovesti do novih propadanja preduzeća i otpuštanja radnika sa posla. Ljudi masovno neće moći da ostvaruju ni minimalne kupovine. Socijalne razlike će se povećati. Sužavat će se krug ljudi koji će biti u stanju da zadovoljavaju svoje potrebe. 

Porast oticanja novca zbog otplate kredita i namirenja gubitaka (deficita) sa inostranstvom djelovat će na smanjenje njegove količine što će povećati deflaciju. Prisutna je dodatna teškoća koja izražava posebnost okolnosti u kojima se ostvaruje deflacija kod nas, što će nas dodatno pritiskati. I pored ogromne nestašice novca cijene će ograničeno padati. To će povećati teret deflacije kod nas. Novca će biti sve manje a cijene se neće značajnije smanjivati. 

To zlo dolazi iz dva pravca.
 
Skup domaći novac zbog visokog administrativnog kursa od oko 2 KM/Euro i dalje će činit inostrane robe  jeftinim a domaće skupim. Pogoršanjem ekonomskih okolnosti u zemlji ta razlika će se povećavati. Povećavat će se mogućnosti uvoza a ograničavati mogućnosti izvoza. Da bi savladali pritisak precijenjene domaće valute, da bi izvozili privrednici će morati da izvrše dodatni pritisak na dole, prije svega na nadnice i otpuštanje radnika. 

Drugo zlo potiče iz monopolizacije domaćeg tržišta od strane inostranih roba i prodavaca. Oni će zadržavati relativno visoke cijene jer domaći proizvođači nisu u stanju da svojim robama doprinesu njihovom obaranju. 

Usporen pad cijena, ubrzan pad nadnica uz porast nezaposlenosti osobine su naše deflacije koje govore o njenom pogoršanom izrazu i dodatnom opterećenju. 
Rješenje problema je potpuno neizvjesno. Kako iz deflacije preći u inflaciju, iz većeg u manje ekonomsko zlo? Ta mogućnost je u posjedovanju centralne emisione banke koju nemamo. Ono što se naziva centralnom bankom kod nas zapravo je mjenjačnica. Koje su granice naše izdržljivosti koje nam određuje naša vlast? Šta mislite?