Muslimani Crne Gore nisu Bošnjaci

 Vruće leto na političkoj sceni Crne Gore, dodatno je zaplamtelo. Zavarničilo je iz Matice muslimanske u Podgorici. Njen prvak, Jusuf Fetahović je obelodanio da muslimani Crne Gore nisu Bošnjaci i da njihov jezik nije bošnjački, kako to želi da nametne Prosvjetni savjet Ministarstva kulture i prosvjete Crne Gore. Naime, ovo crnogorsko ministarstvo je zaigralo „demokratsku“ igru oko imena zvaničnog jezika u državi, pa je predvidelo da je to „maternji jezik“, a svaka od „narodnosnih skupina“ može da ga zove i po jednom od predloženih naziva (imena): srbski, crnogorski, hrvatski ili bošnjački.

Matica muslimanska Crne Gore se usprotivila ovome, jer ne želi da se maternji jezik crnogorskih muslimana zove „bošnjačkim“. Ovakva odluka se potkrepljuje i lingvističkim i političkim razlozima. U prvom slučaju su ti razlozi teško razumljivi, jer se ističe da jezik pod izrazom „bošnjački“, neće opstati ni u Bosni – po kojoj je i dobio svoje ime. Možemo da nagađamo zbog čega je iznesena ovakva pretpostavka. Verovatno je u pitanju teškoća u izgovoru prideva „bošnjački“ u velikim svetskim jezicima. Naprimer, u engleskom je reč „bošnjački“ skoro neizgovorljiva, a u njemu se, odavno, odomaćio izraz „bosanski“ (Bosnian). A ako će se u budućoj zajednici evropskih naroda taj jezik zvati „bosnien lengvidž“, onda će, stvarno, izraz „bošnjački“ nestati, kako to predviđaju prvaci islamske zajednice u Crnoj Gori.

Nešto lakše je shvatiti objašnjenje da se „bošnjački“, ili „bosanski“ izraz ne može koristiti za „maternji jezik“ crnogorskih muslimana, jer se takvim postupkom seku autohtoni koreni Crnogoraca muslimanske veroispovesti. Reč je o činjenici da se „bošnjački jezik“ unosi u Crnu Goru iz Bosne, pa to upućuje na pogrešan zaključak da su u Crnoj Gori Bošnjaci stigli iz Bosne - poput svog maternjeg jezika. Matica muslimanska u Podgorici istrajava na tome da se ničim ne povredi istina o autohtonosti muslimana u Crnoj Gori. To bi bilo drastično učinjeno ako bi im se maternji jezik zvao po pokrajini (Bosni), s kojom njihovi preci nisu imali nikakve zavičajne veze. Rogobadno je ljude, vezane za crnogorsko tlo od najstarijih vremena, zvati Bošnjacima, poručuju iz Matice muslimanske u Crnoj Gori.

Muslimani – Srbi ili Crnogorci

Na osnovu ovakvih zaključaka, Jusuf Fetahović je uputio oštro upozorenje Prosvjetnom savjetu Ministarstva kulture i prosvjete Crne Gore da je jedino prihvatljiv izraz za službeni jezik: „maternji jezik Crnogoraca i muslimana“. To je potkrepio i uveravanjem da bi to doprinelo stabilnosti i neokrnjenom državnom suverenitetu Crne Gore. Hopa! Sve do ovog predloga, izgledalo je da je nedoumica oko imena zvaničnog jezika neka bezazlena igra. Sad se vidi da će ta nedoumica duboko zaseći u političko tkivo Crne Gore. Polemika će uslediti - političari će se podeliti, a svaka strana će biti uverena da su (i lingvistički i politički) argumenti na njenoj strani. Možda će zato zažaliti one političke snage koje su, preko Prosvjetnog savjeta Ministarstva kulture i prosvjete, omogućile da se srbski jezik, u službenoj upotrebi u Crnoj Gori, može preimenovati u nekoliko drugih izraza. Šta će Prosvjetni savjet učiniti ako, sledeći ideju muslimana, Srbi u Crnoj Gori predlože da se zvanični jezik može zvati i „maternji jezik Srba i muslimana“? Sasvim je prirodno da i Srbi zažele da se njihovi sunarodnici islamske veroispovesti opredele za pripadnost srbskoj naciji.

Ovakav lavirint je iznenadio pobornike nove crnogorske nacije – uglavnom pravoslavne veroispovesti. Oni su računali s tim da će, prirodno, svi muslimani prihvatiti crnogorstvo, jer su se srpstva odrekli još u komunističko vreme. Sad se vidi da su političke pristalice Mila Đukanovića previdele da je okoštala muslimanska ideja i u Crnoj Gori, kao i u Bosni - u kojoj muslimani nisu prihvatili priklanjanje ni srbskoj, ni hrvatskoj naciji. Ako bi pobornici crnogorske (nesrpske) nacije pristali na to da su muslimani nešto drugo, a ne Crnogorci, to bi značilo da im se mora priznati status nacionalne manjine, koja bi mogla biti brojnija od crnogorske nacije (narodnosti), pa više ne bi bilo nikakvog osnova da se Crna Gora smatra državom crnogorskog naroda. Zbog ove opasnosti, možemo, bez straha da ćemo pogrešiti, predvideti da Prosvjetni savjet Ministarstva kulture i prosvjete Crne Gore neće prihvatiti predlog da se službeni jezik, kako je to predložila Matica muslimanska, zove: „maternji jezik Crnogoraca i muslimana“, kao što neće prihvatiti da se zove: „maternji jezik Srba i muslimana“. I u jednom i u drugom slučaju, bio bi to nagoveštaj pretvaranja Crnogoraca u beznačajnu nacionalnu manjinu u suverenoj Crnoj Gori.

Ko su preci muslimana u Crnoj Gori

I da ne preti protivpredlog iz srpske sredine (za ime maternjeg jezika u Crnoj Gori), teško je da bi se današnje crnogorsko rukovodstvo moglo odlučiti da prihvati zahtev Jusufa Fetahovića - da se uvede u prosvetu „maternji jezik Crnogoraca i muslimana“. Zato, što su Crnogorci zadržali slobodarsku tradiciju predaka, kojima uklanjaju samo srpsku etničku pripadnost i srpsku državu. I preci su bili samo Crnogorci, kažu oni, i živeli su u nesrbskoj Crnoj Gori, Zeti i Duklji, potvrđuju.

Današnja Crna Gora sa dva „jaka krila“. Sve može, i sve je dozvoljeno, samo da su svi složno antisrbski orjentisani.

No, kad je reč o muslimanima, literatura u Crnoj Gori ih prikazuje nedosledno. Teško im je da odrede ko su bili preci muslimana u Crnoj Gori. Ne mogu priznati da su u pitanju islamizirani Srbi – onda bi bilo jasno da su ti srednjevekovni stanovnici Crne Gore bili Srbi. Ne mogu da prevale preko jezika da su muslimanski preci Crnogorci, jer je neprimerno da su viteški Crnogorci prihvatali religiju okupatora. Nađeno je „mudro“ rešenje. Prihvataju terminologiju muslimna iz Bosne i Hercegovine, pa se i za crnogorske muslimane kaže da su islamizirani Slaveni. Ako zastupnike ove tvrdnje upitate da preciziraju koji su to Slaveni islamizirni u Crnoj Gori (Rusi, Česi, Slovenci, Ukrajinci...), nećete čuti nikakav odgovor. Ali ćete se, u svakom tekstu o veroispovestima u Crnoj Gori, Raškoj i na Kosovu i Metohiji, sretati sa islamiziranim Slavenima, ili Slovenima. Srba, ni u srednjem veku, u ovim oblastima, nema.

Treba okončati nacionalne i jezičke podvale

Ako bismo ova dogovaranja, ili sporenja, o službenom jeziku u Crnoj Gori, (pa i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) preveli na neki od svetskih jezika, verovatno ništa od toga strani čitalac ne bi razumeo. Teško se i mi snalazimo u tolikim podvalama o nacionalnoj pripadnosti u ovom ili onom kraju na Balkanu. Nekad je najbrojnija nacija na Balkanu bila srbska, a danas preti opasnost da bude najmaloljudnija. Da ne govorimo o genocidu nad Srbima u Prvom i Drugom svetskom ratu, kad su gubili po trećinu stanovništva u pojedinim oblastima, dovoljno je reći da su se delovi srpske nacije pretopili u Hrvate, Mađare, Nemce, Šiptare..., a da su od Srba stvorene i nove nacije. Poslednje dve su crnogorska i bošnjačka. Zanimljivo je da je jedna od poluga rasrbljivanja bio i jezik. Zato obrazovne ustanove u srbskim zemljama ne bi smele, kao ovih godina, da se klone rasprave o službenim jezicima u državama nastalim posle razbijanja Jugoslavije.

Ovoj temi treba prići sa strogo naučne tačke gledišta i ne obazirati se na primedbe nedobronamernih, koji bi taj korak mogli da proglase velikosrbskim, šovinističkim, itd. Istina ne donosi zlo. To uslovljavaju podvale – tako prisutne u filologiji. Zato treba raspravljati o srbskom jeziku, kojeg danas tako nagrđuju prosvetni državni organi u Crnoj Gori. Treba razotkriti da oni samo nastavljaju nečasno delo u filološkoj nauci, kakvo su započeli hrvatski naučnici krajem devetnaestog stoleća, posle smrti Vuka Stefanovića Karadžića. Hrvati su tada nameravali da u svoju naciju uključe Srbe katolike, a znali su da ovi neće želeti da uče hrvatski jezik (kajkavski), pa su odlučili da za službeni jezik uzmu srbski. Hrvatskog su se odrekli i osudili ga na umiranje. Danas se on govori samo u krugu porodica u Zagorju – ne koristi se ni u obdaništima, ni u osnovnim školama. Umire hrvatski jezik – i pored činjenice da UN imaju program za očuvanje svih živih jezika. Nažalost, u Njujorku, hrvatski nije ni registrovan – ni među ugroženim, ni među neugroženim jezicima. Umesto njega je srbski jezik u službenoj upotrebi u Hrvatskoj, a UN su obaveštene da je to hrvatski jezik.

Kako će Ujedinjene nacije zvati zvanični jezik u Crnoj Gori, to se ne može ni pretpostaviti. Ako su državni organi Državne zajednice Srbije i Crne Gore dorasli svojim obavezama, onda bi trebalo da spreče nerazumnu i opasnu igru oko srbskog jezika u Crnoj Gori. Krajnje je vreme za to. A dužnost im je da, što pre, organizuju međunarodne naučne rasprave i o „hrvatskom“ i „bošnjačkom“ jeziku. Mogu i o hrvatskom (kajkavskom) jeziku.