Beranski zet

Zato su i pjevali: „Vilo naša, Milo zete, volimo te k’o svoje dijete“. Toliko su ga obožavali da su mu slike postavljali ne samo u kućama, umjesto očevih i djedovih, nego i na garažama i pomoćnim objektima. Mnogi su osvitali pored njegove slike uzvikujući ‘’blago nama divna zeta, visok li je, lijep li je, dobar li je’’. Nazivali su ga sirotinjskom majkom i spasiocem svega što se spasiti moglo, uz konstataciju da boljega i ljepšega nije prošlo čuvenim beranskim korzom.
 

Vrijeme je pokazalo da su bili u pravu. On im je, prije svega, oteo motike, ističući da ta alatka treba da postane muzejski eksponat koji će podsjećati na vremena kad se krvavo zarađivala kora hljeba. Kazao im je ‘’vi ste rođena gospoda koja, zbog odanosti zetu i gospodaru, zaslužuje posebnu pažnju i koja će, umjesto prihoda sa imanja, dobijati socijalne apanaže dovoljne za život dostojan čovjeku’’. No, to je bio samo početak njegovog dobročinstva, jer je zet Milo ubrzo zatvorio sve fabrike u Beranama, navodeći da su Vasojevići mudri ljudi i da njima ne priliči da budu radnička klasa koja će svoje zdravlje ostavljati u proizvodnim pogonima na Rudešu. Onda je ukinuo vojsku, kako se narod ne bi izlagao troškovima prilikom ispraćaja regruta koji su odlazili da, bez pare i dinara, čuvaju svoju zemlju od eventualnih neprijatelja. Kazao je ‘’ko hoće da ratuje ratovaće za pare u stranim državama, čime će ujedno davati puni doprinos očuvanju svjetskog mira’’. Ni tu nije stao. „Ugasio“ je planinske katune, ali i brojna sela, uz obrazloženje da su umne vasojevićke glave potrebne urbanim sredinama, a ne nekim vukojebinama, odakle i mečke bježe. Posebno se založio da beranske šume ustupi moćnim koncesionarima kako lokalno stanovništvo ne bi sjeklo drva i izlagalo se brojnim rizicima po nepristupačnim predjelima naše jedine domovine. Tako je seljacima i radnicima skinuo „jaram s vrata“, dokazujući da je zet koji zaslužuje da mu se za života podigne spomenik ispred zgrade Opštine u kojoj trenutno stoluju tvorci „boljeg života“ i čuvenih „investicionih bumova“.

U svom emotivnom sagledavanju istorijskih prilika posebno ga je zaboljelo to što su Vasojevići decenijama putovali za Metohiju kako bi tamo kupili osnovne životne namirnice. Znajući kako su to bila naporna putovanja, odlučio je da prizna Kosovo i Metohiju i spriječi dalje muke neznavenih gorštaka koji su po bespućima hrlili ka bratskoj Srbiji. Rekao im je ‘’zaboravite na Srbiju, sve ćete imati u Crnoj Gori i susjednoj Albaniji, nama oduvijek prijateljski naklonjenoj zemlji’’. Uz to, posebno je poveo računa o omladini, navodeći da Berancima ne treba sportska dvorana, jer u njoj neko, baveći se sportom, može da polomi ruku ili nogu. Savjetovao im je da idu u kafiće i da tamo, uz odgovarajuće mirise i napitke, stasavaju u prave ljude i perjanike aktuelne vlasti. 
 

Svoju privrženost Beranama zet Milo je pokazao i nedavno kada je stavio do znanja da narod Vasojevića jedno vrijeme mora da pije flaširanu vodu, kako bi se navikao na evropske standarde i lakše shvatio značaj priključenja Crne Gore NATO paktu. U svom zanosu otišao je i korak dalje vežući narod Beransela u lance kako se ne bi pogubio u ovim suludim vremenima, zaprijetivši, onako dobronamjerno kako samo on umije, da će oni neposlušni morati da skoknu do zatvora koko bi se, zbog ekološkog dobra, malo dozvali pameti. 
 

Poslije svega, ne čudi što se Milo onako dostojonstveno dočekuje kad dolazi u Berane i što se sva policija sa sjevera Crne Gore diže na noge. Jer, ne daj bože, da se ovako uzornom zetu desi nešto ružno u tazbini bio bi to crn obraz dovijeka za slavne Nemanjine potomke, posebno poslije poslednjeg Milovog uvjeravanja da će ubrzo sve nezaposlene Berance poslati na more da tamo malo raduckaju kod provjerenih stranih investitora i da tako uživaju u obećanom blagostanju. Ljudski od zeta da ljudskije ne može biti, jer da nije njega ne bi se znalo koliko Beranci znaju da budu zahvalni onima koji čine velika djela. 

Darko Jovović