Velika zločin ne zaboravlja

Prigrljena skutom namrgođenog Čakora, selo Velika, kroz vremena stradalnička i mučenička, ali uvijek gorda i pobjednička odolijevala je i odolijeva, kako vremenima i nevremenima tako i brojnim najezdama i krvavim pohodima koji kao da nijesu umjeli da je zaobiđu. Ali, ni u najtežim trenucima ona nije saginjala glavu, već su Veličani držeći se one narodne – u dobru se ne ponesi a u zlu ne ponizi i slijedeći mnoge slične maksime sebi pronašli pročelje u plejadi mučenika i stradalnika, i uvijek jednako hrabro i prkosnički odolijevali onima koji su samo umjeli da se ponize i takvi ostali za sva vremena. Tako se Veličani i danas živo sjećaju svojih 428 žrtava, neki kažu da je ta brojka i oko 600, i svakog 28-og jula tog stravičnog dana pokolja i pakla, kada su na taj dan 1944. godine svi oni bili poklani, pobijeni ili zapaljeni za nepunih dva sata, sa namjerom neprijatelja da im i trag zatre, ali ipak njihov trag je ostao širok, visok i svijetao. Zato su Veličani kao pomen svojim žrtvama skorije napravili crkvu Kirika i Julite, takođe stradalnika u jednom vremenu. Ovog 28.jula, dajući pomen tim žrtvama, liturgiju u crkvi u Velici držao je vladika Joanikije, episkop budimljansko-nikšićki sa sveštenstvom, govorili generali Momo Radević i Milan Gojković, prof.dr Vuk Ognjanović i Branislav Jokić u ime Udruženja Veličana iz Beograda.

Kako se ne može zaboraviti nevino prolivena krv sina Kirika i Julite, čije ime ova crkva nosi, koga su bezvjernici ubili zato što im se nije htio pokoriti, tako se, takođe, ne može zaboraviti ni prolivena krv veličkih mučenika. Nego, ako smo, a jesmo, mi skloni zaboravu, Bog nas podsjeća i opominje da se svega moramo sjetiti, pa se evo u slavu njega danas sjećamo i pomen držimo tim nevinim žrtvama, gdje je najviše bilo staraca, žena i djece rođene a i one nerođena koja su takođe bila poklana. Danas na ovom skupu zahvaljujem se plemenu Radevića, koji su domaćini ovogodišnjeg skupa i koji nas domaćinski skupiše i dočekaše i neka im Bog blagoslovi, a takođe isto to upućujem i bratstvu Boškovića koji su domaćini naredne godine i danas dio kolača preuzimaju od Radevića – kazao je, između ostalog, vladika Joanikije.
Ispred plemena domaćina, general u penziji Momo Radević podsjetio je prisutne na ta zloglasna vremena i žrtve pokolja, i kazao da povodom ovog tradicionalnog skupa kod crkve Kirika i Julite, ujedno se čini pomen veličkim stradalnicima.
-Tradicionalno smo se braćo i sestre okupili pred ovim hramom Kirika i Julite, da se sjetimo njihove žrtve, ali i svih veličkih velikomučenika nevino stradalih i u vatru bačenih od strane balističko-volentarskih slugu iz Plava, Gusinja, Rugove i Metohije, a samo zato što su pripadali pravoslavnoj vjeri i bili vjekovni graničari i vječiti borci za slobodu i pravdu, ne želeći nijednog trenutka da budu nečiji vazali. Na današnji dan tog sunčanog jutra 1944.godine, pripadnici zloglasne Skender beg i SS divizije umoriše 428 nevinih duša za tako kratko vrijeme, za dva sata. Na tako malom prostoru ubiti toliko duša, bez šanse da se brane, nije zabilježeno u istoriji ratovanja, pri čemu su neke porodice i zatrte – podsjetio je Radević.

Radević je istakao kako je ovo još tabu tema i da je nedovoljno ispitana, te se operiše sa brojkom od 428 žrtava, a da je ona mnogo veća, pa čak, kako je kazao i oko 600, jer ima ljudi koji su i do te brojke došli, naveo je Radević i zahvalio se svim prisutnima, a posebno Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i njegovom vladici Joanikiju, koji su, kako je kazao, zaslužni za izgradnju ovog hrama, a samim tim i u tome da ovo saborovanje postane tradicionalno, i u ime plemena Radevića hramu poklonio ikonu svetih Kirika i Julite, rad akademskog slikara iz bratstva Radevića, Marije Radević.
Između ostalih, i general u penziji Milan Gojković, obraćajući se skupu i žrtvama, kazao je da je on svojom knjigom "Velika kroz istoriju", koja je ujedno tog dana i promovisana, napravio pokušaj da se, kako je kazao, o skoro sedmovjekovnoj istoriji veličkih bratstava nešto napiše. „Želio sam ovom knjigom da mlade generacije nešto više saznaju o svojim precima i istoriji, za koju nam neki savjetuju da je zaboravimo, iako oni svoju i te kako znaju i pamte, pa sam cijenio da jedino pisana riječ traje, a time i mlade pobudim da i oni pišu i ne dozvole zaborav".