Milostivi nacisti

 Kada su započinjali krvavu čistku svoga naroda kroz program „milostivog ubijanja“ nacisti su proveli istraživanje nad potencijalnim žrtvama. Ključno pitanje na koje su tražili odgovor je bilo da li su osobe sa hendikepom produktivne na bilo koji način. Ovo su provjeravali tako što su direktori medisinskih ustanova u kojima su ovi pacijenti bili smješteni popunjavali određene formulare sačinjene od strane Ministarstva unutrašnjih poslova i koje su popunjene vraćali „grupi eksperata“ u Berlin. Na osnovu „ekspertske“ procjene osobe koje su proglašene neproduktivnim smatrane su „beskorisnim izjelicama“ te njihov „žvot nije vrijedan življenja“.

Operacija T-4 u kojoj su nacisti provodili ideju stvaranja više rase putem medicinskog ubjanja (eutanazije) onih koji nisu podobni da se uklope u sliku pripadnika super rasi nosi sa sobom toliko strahota da se na prvi pogled može izričito tvrditi da u njoj nema ničega milostivog. Ljude su ubijali samo zbog toga što imaju hendikep!?! Krajnje surovo i zvjerski. Međutim, prije nego bi nekoga ubili čak i ove satanske sluge su tražile razlog da ga ostave u životu. Istina taj razlog je bio usko određen, malo vjerovatan, teško dokaziv i svodio se na sposobnost hendikepirane osobe da bude produktivna ali kakav–takav on je ipak postojao. Nacisti su koristli medicinu da bi utvrdili da li postoji razlog da nekoga ostave u životu na osnovu „najboljeg medicinskog mišljenja koje je dostupno“. Ukoliko se na ovaj način dokaže da neko nije u stanju da bude produktivan i to na bilo koji način, on je ubijan.

Kada cijelu ovu sliku uporedimo sa današnjicom u kojoj humanisti koriste medicinu da bi takođe na osnovu „najboljeg medicinskog mišljenja koje je dostupno“ našli razlog da ubiju iz bilo kog razloga svakoga za koga se može na osnovu prenatalnih istraživanja makar posumnjati da će imati bilo kakav hendikep čak i onaj koji mu sigurno ne bi bio od naročite smetnje u životu[1], nacistička operacija se zaista čini milostivom.

Analizirajući istoriju upodobljavanja ljudske rase superčovjeku, a prema kojoj su u SAD-u još od 1909 pa sve do 1935 u kalifornijskoj Mendocino državnoj bolnici vršene sterilizacije nepodobnih; u Sjevernoj Karolini je od 1929. do 1974. godine prisilno sterilisano oko 7.600 osoba;  1924. godine usvojen je Immigration Act koji je bio vrlo restriktivan u pogledu mirgacija u SAD pod obrazloženjem da će imigranti sa „lošim naslijeđem“ preplaviti domaći Protestantski potencijal; 1927 Vrhovni sud SAD-a je podržao zakon države Virdžinija o strilizaciji; zatim imajući u vidu razloge zbog kojih je to sve činjeno a to su promiskuitetnost, mentalni hendikep, siromaštvo ili neslaganje sa školskim drugovima, izvodi se jasan zaključak da su nacisti bitno suzili i ciljanu grupu svojih žrtava svodeći je samo na hendikepirane osobe, i razloge za njihovo ubijanje svodeći ih samo na nemogućnost da rade.

Američki koncept superčovjeka je dakle daleko pogubniji od Njemačkog koncepta super rase. Superčovjek je individua ničim ograničena u svojim željama. Superčovjek je otjelotvorenje onoga što Frojd naziva „Id“. Praslika ovog superčovjeka su Irod, koljač vitlejemskih mladenaca zarad vlasti (vlastoljublje) i njegov u zlu mu dostojni istoimeni sin koji je pogubio Svetog Jovana Krstitelja slijedeći svoj libido (sladostrašće). Super rasa pak predstavlja koncept zajednice u kojoj su članovi međusobno vezani i ograničeni interesima kolektiva u kojem vladaju određene vrijednosti. Te vrijednosti se ne mogu nazvati moralnim, ali spadaju u neku vrstu etike. Otac i jednog i drugog koncepta je Niče. On u svojim ranijim djelima glorifikuje „gospodarske rase“ i njihov „gospodarski moral“ nasuprot robovskim rasama i „robovskom“ – hrišćanskom moralu čime gradi koncept super rase. Niče u svom najupečatljivijem djelu "Zaratustre" na svijet donosi nadčovjeka kojega ne obavezuje nikakav moral, stvarajući tako koncept superčovjeka. Čini se da je drugi svjetski rat predstavljao sukob ova dva koncepta istovjetnog duha. Koncept superčovjeka je pobjedio i on je kao ideal serviran čitavom svijetu. Obmanjeno lažju da je ovo dokazano pobjedonosan koncept nad minulim zlom čovječanstvo ga je svesrdno prihvatilo kao mjerilo svega ne cijeneći ga po suštini već po trenutnoj sili. Od tada se sve u svijetu svodi na lažni izbor između fante i koka kole.

Danas bi Ničeovo očajanje zbog pobjede robova nad  svojim gospodarima i njihovog samopožrtvovanja nad gospodarskim sveopštim proždiranjem bilo ublaženo kada bi vidio kako superčovjekov „moral instinkta“ izoštrenim mačem samoživosti osvetoljubivo siječe maslinovu grančicu i progoni „moral duha“ vaspostavljajući vladavinu „riđe bestije“ nenasitih žudnji i kako je sve ovo ozakonjeno univerzalnim pravnim aktima i regionalnim precedentnim presudama.[2] Ovo su temelji moderne, hranjeni krvlju ljudskom, koji je sve više od pitomog jagnjeta pretvaraju u grabežljivu zvijer smradnih čeljusti. Zla je sudba spremljena zločincima. Ovo su razlozi zbog kojih će moderna postati mračna istorijska ruševina ako budemo imali sreće da dočekamo njen pad prije nego se mahnita pretvori u trulu strvinu i prije nego joj se kuća u potpunosti obrati u grobnicu.

Spas ne treba tražiti od pravnika koji se prema pisanju Jewish exponent-a navode kao prva profesija koja je pristupila nacistima a koja i danas najvjernije služi superčovjeku niti od ljekara (oholost i gordost) koji su prema istom izvoru vrlo masovno, rame uz rame sa pravnicima, pristupali nacističkoj partiji i koji  takođe i danas čine sve da stvore superčovjeka i pobiju one koji se ne uklapaju u zadati koncept . Uopšte spas ne treba tražiti od školovanih ljudi koji su bili i ostali široka kapija za najveće svjetske tragedije i najstrašnija zla čovječanstva i koji se sami grade i indentifikuju sa superčovjekom. Spas će doći od sasvim novog koncepta zadatog od strane „Najvećeg revolucionara“ i Pobjedioca sa gore iskušenja a to je koncept svečovjeka o kojem su pisali Dostojevski i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović.

[1] Pogledati presudu u Rosetta Costa and Walter Pavan v. Italy (Ap. 54270/10 submitted on 20 September 2010) ili raniji tekst „Sunovrat vjere u ljudska prava“ koji je djelimično obrađuje

[2] Detaljnije obrađeno ranijim tekstom „Sunovrat vjere u ljudska prava“