Proglas jezičke tribine Udruženja književnika Srbije

Jezička tribina Udruženja književnika Srbije stavlja na javnu raspravu zaključke, stavove i odgovore na otvorena pitanja srbskog jezika.

Tribina je otvorena i slobodna za sva mišljenja i predloge. Konačni zaključci biće usvojeni posle javne rasprave.

SRPSKI JEZIK I SRPSKI PISCI

Za pisce je jezik mnogo više od pukog sredstva sporazumevanja. Jezik je za pisce jedino sredstvo umetničkoga, književnog izražavanja.
Jezik je jedino što imaju pisci.
Jezik je najveće što ima narod.
Piscima je data samo bestelesna reč, ona koja beše od iskoni, koja beše u Boga, koja beše sam Bog, varnica duha koja je iskočila iz čoveka i obasjava svu zemlju i vasionu. Reč nema nijedno svojstvo stvari, a ima sva svojstva duha.

Srbski narod i srbski pisci mogu biti ponosni na svoju reč i svoj srbski jezik. U tom jeziku nastala su najveća umetnička dela srbskog naroda: narodna poezija, Gorski vijenac, Na Drini ćuprija... vrhovi svetske veličine i slave.

Sve je to samo iz reči i jezika stvoreno. Odatle potiče pravo i obaveza srbskih pisaca da pišu i brinu o jeziku. Oni nemaju ništa osim jezika. Ko bi to mogao da ima preče pravo da govori o jeziku osim pisaca?

Srbski pisci danas stupaju u odbranu i zaštitu srbskog jezika ne kao usamljeni pojedinci, nego svi zajedno, kao Udruženje književnika Srbije. S nama su svi srbski pisci koji pišu i koji su pisali srbskim jezikom.

SRPSKI JEZIK I SRPSKA NAUKA O JEZIKU

Srbska nauka o jeziku sada je u toku velikog istorijskog preokreta, najvećeg u toku svog postojanja. Vreme srbohrvatistike je prošlo.  Nestale su ideologije, politike i države kojima je služila, nestala je srbohrvatistika. Danas je u punom jeku i na delu srbistika, istinska nauka o srbskom jeziku.

Jezičku tribinu vode vodeći srbski lingvisti, istovremeno i članovi Udruženja književnika Srbije.
To su ljudi koji su vratili ime srbskom jeziku, na velika vrata, u Ustav i zakone Srbije. To su ljudi koji su srbskoj nauci o jeziku vratili njeno ime – srbistika.

U Udruženju književnika Srbije stekli su se uslovi za široku, ozbiljnu i naučnu raspravu o otvorenim pitanjima srbskog jezika. O ovim i ostalim pitanjima Jezička tribina Udruženja književnika Srbije davaće odgovore u toku svog neprekidnog rada.

JEDINSTVO I CELINA SRPSKOG JEZIČKOG PROSTORA

Jezik nema granica
 
Novonastale države na jezičkom prostoru srbskog jezika zagradile su se svojim državnim granicama. Ali jezik nema granica. On je s obe strane postojećih granica isti, jedan, jedinstven i srbski, bez obzira kako ga tamo zvali i šta s njime činili. To nisu novi i drugi jezici. To su samo novi nazivi za jedan jedinstveni Vukov srbski jezik.

Više od polovine srbskog jezičkog prostora nalazi se van granica Srbije. Tamo je upravo onaj novoštokavski ijekavski jezički prostor koji je Vuk Stefanović Karadžić odredio za osnovicu i temelj srbskog jezika. Blizu devet miliona ljudi van Srbije govori srbskim jezikom. Srbskim jezikom govori se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori.

Danas, kao i ranije, srbskim jezikom govori blizu 20 miliona ljudi. U tome je veličina, moć, bogatstvo i preimućstvo srbskog jezika. Srbski pisci i savremena srbska nauka o jeziku daju izričit i jasan odgovor šta je srbski jezik, ko njime govori i gde se njime govori, pogotovo sada, kad je na delu cepanje srbskog jezičkog prostora, preotimanje, prisvajanje i preimenovanje u druge jezike. Ne možemo se ponašati kao da se sve to dešava negde na kraju sveta, nekom drugom, tuđem, a ne srbskom jeziku.

Srbski pisci i naučnici obeležavaju granice srbskog jezičkog prostora i odgovaraju na cepanja i prisvajanja delova tog prostora u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. U Srbiji danas nema ko drugi i nema drugog mesta sa kojeg se može i mora odbaciti postojanje hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika na istorijskom jezičkom prostoru srbskog jezika.

Uspeli smo da srbskom jeziku u Srbiji vratimo njegovo ime. Dužnost nam je da sačuvamo ime srbskog jezika ne samo u Srbiji nego i na celokupnom njegovom prostoru. Ne možemo prećutati i na taj način potvrditi nazive koji su srbskom jeziku dali u drugim državama. Državne granice i nazivi tih zemalja su jedno i podležu volji i pravu svakog naroda, ali jezik nije isto što i država. Tako je svuda u svetu i tako će biti i kod nas, koji jesmo deo tog sveta.

U skladu sa sobom i sa svetom

Kada engleski pisci i lingvisti prihvate da engleski jezik u Americi, Kanadi i Australiji nije engleski, nego američki, kanadski i australijski, tada i srbski pisci i lingvisti mogu prihvatiti da srbski jezik u Hrvatskoj, Bosni i Crnoj Gori nije srbski, nego hrvatski, bosanski i crnogorski.
Za srpske pisce i srpsku nauku o jeziku postoji:
– samo srbski jezik u Hrvatskoj, a ne hrvatski jezik,
 – samo srbski jezik u Bosni i Hercegovini, a ne bosanski jezik,
 – samo srbski jezik u Crnoj Gori, a ne crnogorski jezik.

To treba jasno reći i čitko napisati da se zna da je tako oduvek bilo i da će tako biti i ostati.

Ćutanje o tome tumači se kao odobravanje. Teško je prihvaćeno ime srbskog jezika i u Srbiji, ali su lako prihvatana sva nova imena za srbski jezik, čak i naziv BHS, skrojen u Dejtonu. U skladu sa Vukovim učenjem o srbskom jeziku, u Srbiji nema više mesta za dve nauke i dva različita stava o pitanju jedinstva, celovitosti i nedeljivosti srbskog jezičkog prostora.

Razbijanje i prisvajanje srbskog jezičkog prostora

Cepanje i otuđenje srbskog jezičkog prostora izvršeno je pod okriljem nacionalnih pokreta i ideologija koji su težili prema potpunom zatvaranju srbskog jezika u granice Srbije:
 – preimenovanjem srbskog jezika u druge jezike,
– čestim pokušajima odbacivanja ijekavice i svođenjem srbskog jezika na ekavicu,
– zatvaranjem srbskog jezika u ćirilicu.

Time bi se srbski jezik sveo na Srbiju, ekavicu i ćirilicu. Tako bi srbski jezik bio ono što ostane kad svak od njega uzme što hoće. Ali, uvođenjem novogovara u Hrvatskoj, nešto više turskih reči u Bosni, dva nova slova u staroj Vukovoj azbuci u Crnoj Gori, ne mogu se od srbskog jezika napraviti novi jezici. To mogu učiniti samo vekovi, a ne činovnici, jednim rešenjem na papiru.

SRPSKI JEZIK U HRVATSKOJ
                                                                                                                                                          
Postojanje srbskog jezika u Hrvatskoj je nepobitna istorijska činjenica. Zna se tačno kada je, gde je i ko se odrekao hrvatskog jezika i preuzeo srbski jezik u Hrvatskoj.
Kada? Tačno 28. marta 1850.
Gde? U Beču.
Ko? Odrekli se hrvatskog, primili srbski i potpisali svojom rukom: Ivan Kukuljević, Dimitrije Demetar, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković, Franjo Miklošić.
Predali su im srbski jezik na upotrebu i potpisali svojom rukom: Vuk Stefanović Karadžić i Đuro Daničić.

Preimenovanje srbskog jezika u hrvatski uvek je vršeno samovoljno i nasilno, najpre rešenjem Ante Pavelića i ustaške vlasti 1941. godine. Tada je novi hrvatski jezik pravljen nožem. Drugi put, na isti način, takođe samovoljno, pravljen je odlukom Tuđmanove vlasti 1993. godine, bez ikakve naučne jezičke osnove i naučnog obrazloženja.

Stvarane su veštačke razlike kako bi se hrvatski jezik prikazao kao zaseban jezik, drukčiji od srbskog. Tako se ne može pred svetom stvarati novi jezik. Čak ni u Deklaraciji o položaju hrvatskog jezika iz 1967. godine nije naveden nijedan naučni jezički razlog za proglašenje hrvatskog jezika. Deklaracija se pozvala na socijalističko samoupravno pravo naroda da svoj jezik nazove svojim imenom, i ništa više.

Težnja hrvatskih lingvista bila je da najpre stvore zasebne hrvatske jezičke standarde, pa zasebne varijante, pa napokon zaseban jezik. Od svega toga nije bilo ništa. Srbski jezik u Hrvatskoj ostao je u suštini isti, čist i blistav, kakvoga je Vuk predao Hrvatima u Beču 1850. godine. Omrazom se ne može stvoriti novi sopstveni jezik. Može se samo unakaziti, po sopstvenom obličju.

U svakom slučaju reč je o samovoljnom političkom činu, a ne o istorijskim i jezičkim razvoju posebnoga hrvatskog jezika. Reč je o prisvajanju i preotimanju najvećeg istorijskog i kulturnog blaga srbskog naroda i njegovo proglašenje hrvatskim.  Zato za nas hrvatski jezik u Hrvatskoj ne postoji, sem onog čakavskog i kajkavskog.

U Hrvatskoj postoji srbski jezik i mi ga, s punim pravom, drukčije ne možemo zvati nego tako: srbskim jezikom, ili srbskim jezikom u Hrvatskoj. Srbski jezik u Hrvatskoj i ranije se zvao srbski, ali "i hrvatski", "ili hrvatski". U novije vreme ime srbskog jezika je odjednom nestalo, čak i iz složenice srbskohrvatski. Odjednom je postao hrvatski i samo hrvatski, čak ne "i srbski", "ili srbski". Ali je živi srbski jezik u Hrvatskoj ostao. To dobro znaju svi, i Hrvati i Srbi. Hrvati se prave kao da su zaboravili da su se svoga jezika sami odrekli i javno ga odbacili, a prihvatili i prigrlili srbski.
U svakom slučaju reč je o samovoljnom političkom činu, a ne o istorijskim i jezičkim razlozima.

To je nasilni politički čin bez primera u svetskoj istoriji.

Pisci srbskog jezika
 
U Hrvatskoj i danas postoji srbski jezik i njime danas govore i pišu svi hrvatski pisci i svi građani Hrvatske, osim onih koji govore hrvatskim čakavskim ili kajkavskim jezikom. Druga je stvar što to ne priznaju. Marin Držić i Jovan Sterija Popović, Ivan Mažuranić i Petar Petrović Njegoš, Tin Ujević i Jovan Dučić, Dinko Šimunović i Simo Matavulj, Dobriša Cesarić i Vasko Popa, Miroslav Krleža (osim Balada) i Ivo Andrić, Ivan Aralica i Dobrica Ćosić, svi oni pišu jednim istim srbskim jezikom, bez obzira na to kojoj književnosti, veri, naciji i državi pripadaju. Svi su oni pisci srbskog jezika.

Srbski pisci odaju najveće priznanje hrvatskoj književnosti i hrvatskim piscima što su u svojim delima proširili, razvili i raspevali izražajne mogućnosti srbskog jezika do vrhunskih mogućnosti i umetničkih ostvarenja.

U očima sveta i vremena

Ne može se srbski jezik rezati nožem i deliti na komade, po plemenskim, verskim i državnim granicama. Tako se ne radi nigde u svetu. Američki pisci su pisci engleskog jezika: i Edgar Alan Po, i Ernest Hemingvej, i Mark Tven, i Teodor Drajzer. I svi ostali američki pisci isto toliko su pisci engleskog jezika kao što su Vilijam Šekspir, Džon Milton, Džordž Gordon Bajron, Oskar Vajld, Čarls Dikens, Džon Golsvordi, Džems Džojs, Vilijam Batler Jejts i svi ostali engleski pisci.

Austrijanci Rajner Marija Rilke, Franc Kafka, Štefan Cvajg, Herman Broh, Ernst Fišer i svi ostali jesu pisci nemačkog jezika, kao što su to Johan Volfganag Gete, Fridrih Šiler, Fridrih Hederling, Hajnrih Hajne, Erih Marija Remark, Bertold Breht, Tomas Man, Herman Hese i ostali nemački pisci.

Noelovac Horhe Luis Borhes je argentinski pisac španskog jezika. Nobelovac Pablo Neruda je čileanski pisac španskog jezika. Njega čak ni Pinoče nije nazvao piscem čileanskog jezika. Nobelovac Gabrijel Garsija Markes je kolumbijski pisac portugalskog jezika.
                                                                                                                                                          
Svuda u svetu i u Evropi je drukčije nego u Hrvatskoj. Kad se ovo pitanje srbskog jezika u Hrvatskoj ovako iznese na meridijane i paralele sveta i svetske nauke o jeziku, onda hrvatski slučaj prisvajanja srbskog jezika liči na pokušaj sitne, uskogrude i nečasne plemenske prevare pred otvorenim očima i licem celog sveta.

Argentinski i čileanski pisci nisu manje Argentinci i Čileanci što pisšu španskim jezikom

Američki pisci svih vera i nacija nisu ničim uskraćeni što pišu engleskim jezikom. Austrijska književnost cvetala je i cveta na nemačkom jeziku. Kolumbijski pisci prihvataju portugalski jezik kao veliki dar, a ne ljagu. Sve je onako kako u Hrvatskoj nije. Nove jezike stvaraju samo vekovi, a ne činovnici, na papiru, u političkim prekim sudovima srbskom jeziku. Pa i kad tako napišu presudu o ukidanju srbskog jezika, ona samu sebe ukida, jer je ne mogu napisati drukčije nego na srbskom jeziku.

SRPSKI JEZIK U BOSNI

U Bosni se za srbski jezik otimaju Hrvati i muslimani. Hrvati mu daju svoje hrvatsko ime, muslimani muslimansko, i sada još novije bosansko ili bošnjačko ime, po najnovijoj bošljačkoj naciji. U Bosni jedan isti jezik ima tri imena. Tri čoveka u Bosni govore tri jezika, a svi se savršeno dobro razumeju.
Hrvati u Bosni ugledaju se u svemu na jezičku politiku u Hrvatskoj. Muslimani ili sadašnji Bošnjaci grade svoju posebnu jezičku politiku: hoće svoju muslimansku državu, bošnjačku naciju i bošnjački jezik.

Od srbskog jezika i ćirilice Kulina Bana, od srbskog jezika i ćiriličnog pisma stećaka, od srbskog jezika i ćirilice kralja Stefana Tvrtka, sada se pravi bosančica i bošnjački jezik. Ako bi bošnjački jezik stvarno postojao, on ni tada ne bi mogao pripadati samo muslimanima. Ali bošnjački jezik nikad nije postojao niti može postojati.

Muslimani su svojom ili tuđom voljom promenili veru, ali nisu i ne mogu promeniti jezik kojim su ranije govorili i kojim i sada govore. Isto tako su promenili ko zna koliko država, ali jezik nisu izmenili, jer jezik nije vera ni država. Bosanski jezik ustanovio je u Bosni Benjamin Kalaj u vreme aneksije i okupacije Bosne od Austro-Ugarske. To je bio nasilni čin austrougarske imperijalne politike na Balkanu.

To isto desilo se i u Prvom svetskom ratu, posle austrijske okupacije Srbije, kada je i u Beogradu zabranjena ćirilica. U Drugom Svetskom ratu 1941. godine opet je zabranjen srbski jezik u Bosni. Učinili su to Nemci, ustaše i muslimani koji su ih podržavali. To isto desilo se i u najnovije vreme građanskog i vjerskog rata u Bosni 1991-1995,

Zbog svega toga srbski pisci i srbska nauka o jeziku ne mogu priznati i prihvatiti postojanje bošnjačkog jezika. U Bosni postoji samo srbski Vukov jezik i samo ga tako treba zvati i nikako drukčije. Bosna i Hercegovina je veliki rasadnik najboljeg srbskog jezika, iz kojeg su iznikli veliki pisci i pesnici svih naroda i vera. Iz te cvetne bašte srbskog jezika potiču: Petar Kočić i Branko Ćopić. Ivo Andrić, Meša Selimović i Skender Kulenović. Rajko Nogo i Mak Dizdar. Silvije Strahimir Kranjčević. Jovan Dučić i Aleksa Šantić. Antun Branko Šimić . Husein Tahmidžić i Izet Sarajlić Momo Kapor i Zuko Džumhur. Radoslav Bratić i Miroslav Toholj. Sabahudin Hadžialić i Mile Stojić.

Oni su ljudi iz raznih vera, nacija i država, ali su svi pisci i veliki majstori srbskog jezika.

Koliko god nas dele vere, nacije i države, jedan jezik nas spaja u veliku književnost srbskog jezika.

SRPSKI JEZIK U CRNOJ GORI

U Crnoj Gori govori se srbskim jezikom od 12. veka, od kneza Miroslava, sina Zavide i brata Stefana Nemanje, koji je 1196. godine dao da se za crkvu Sv. Petra u Bijelom Polju napiše prva srbska knjiga nazvana Miroslavljevo jevanđelje. I u vreme samostalne crnogorske države govorilo se srbskim jezikom. Ime srbskog jezika zabranjivano je u Crnoj Gori samo za vreme okupacija u Prvom i Drugom svetskom ratu i nastankom nove crnogorske države u naše vreme.Svi crnogorski vladari govorili su i pisali srbskim jezikom, od Đurđa Crnojevića, Sv. Petra Cetinjskog i Njegoša do kralja Nikole. U Crnoj Gori može se svake godine praviti neka druga samostalna država po volji pojedinaca ili naroda. Države se stvaraju i propadaju. Jezik uvek ostaje isti i on se ne može menjati i prepravljati svakom promenom i prepravkom države.

                                                                                                                                                          
U Crnoj Gori ne može se praviti novi jezik od dva nova slova u azbuci. Ako je to sve i ako je to dovoljno da se napravi novi jezik, onda je to premalo. Onda takvih jezika u Crnoj Gori može biti desetak, jer svaki kraj u Crnoj Gori ima bar toliko i više razlika u govoru nego što su ta dva slova.
Jedan od tih novih crnogorskih jezika mogao bi biti rovački govor Matije Bećkovića, jer u njemu ima više crnogorskih reči i oblika nego u celokupnom jeziku koji nazivaju crnogorskim. Nikome ne pada na pamet da od tog pravi još jedan crnogorski jezik, ali se od toga pravi izvrsna poezija srbskog jezika.

Srbski pisci smatraju crnogorske pisce svojom istojezičnom i istokrvnom braćom i odaju najveće priznanje njihovom pesničkom i pripovedačkom geniju. Srbski pisci prihvataju sve pisce iz Crne Gore kao braću i pisce jednog istog i zajedničkog srbskog jezika.

Vladika Petar Petrović Njegoš podigao je srbski jezik u lovćenske visine i u "svijetlo carstvo poezije". Kralj Nikola Petrović, Marko Miljanov, Stjepan Mitrov Ljubiša, Mihailo Lalić, Radovan Zogović, Aleksandar Ivanović i Jevrem Brković, dali su srbskom jeziku gorštačku ljepotu i duh Crne Gore i nikada se nisu zaklanjali za svoja brda, nego su nadaleko sa njih širili vidike i domete svoje umetnosti.

SRPSKI JEZIK I ĆIRILICA

Potiskivanje i zanemarivanje ćirilice
 
Ćirilica je pismo srbskog jezika.
Ćirilicom je napisana najstarija srbska knjiga Miroslavljevo jevanđelje.
Ćirilicom je pisao prvi srbski pisac Sveti Sava.
Ćirilicom je napisan najveći i glavni deo kulturne i umetničke baštine srbskog naroda.
Srpsku ćirilicu je uredio i prilagodio srbskom jeziku otac novije srpske kulture i književnosti Vuk Stefanović Karadžić.
Ćirilica je sada postala sporedno srbsko pismo, zanemareno i potisnuto do same ivice nestanka.

Srbski pisci i srbska nauka o jeziku jasno i nedvosmisleno izjavljuju da ćirilicu treba vratiti u punu upotrebu u Srbiji, bez bilo kakvih zakonskih i drugih ograničenja i uslovljavanja.

Ustavni i zakonski okviri upotrebe ćirilice

Zapuštenost srbskog jezika i ćirilice najbolje kazuje da srbski jezik i ćirilicu nisu štitili lingvisti ni političari. Ustav Republike Srbije izričito ističe (čl. 10) da je u Srbiji u službenoj upotrebi srbski jezik i ćirilica. Ali Zakon o upotrebi srbskog jezika i ćirilice suzio je ustavnu odredbu i propisuje da su srbski jezik i ćirilica obavezni samo u službenoj upotrebi, tj. samo u državnim ustanovama, kao da srbski jezik i ćirilica žive samo u tim ustanovama. Time je grubo izigrana ustavna odredba Ustava Republike Srbije.

Time su srbski jezik i ćirilica u svojoj rođenoj zemlji zatvoreni u geto državnih ustanova i kancelarija. Međutim, jezik i pismo ne žive tamo, u tim državnim ustanovama i kancelarijama, nego u životu, na ulici i na trgovima, u selima i gradovima, u trgovini i svim drugim oblicima javnoga i kulturnog života, tj. u javnosti, baš u onoj javnoj upotrebi i javnosti koja je, začudo, izuzeta od ustavne odredbe o zaštiti srbskog jezika i ćirilice.    

Jezička tribina udruženja književnika Srbije upućuje zahtev nadležnim organima Republike Srbije da se što pre donese novi zakon o upotrebi srbskog jezika i ćirilice. Jezik se ne može deliti na službeni i na javni jezik. On je jedan i nama jedini, u službenoj i javnoj upotrebi podjednako.

Ćirilica se ne može deliti na službenu i na javnu ćirilicu. Ćirilica je jedna i jedina, takođe u službenoj i u javnoj upotrebi podjednako. Srbski pisci okupljeni u Udruženju književnika Srbije i srbska nauka o jeziku zahtevaju da se zakonska zaštita srbskog jezika i ćirilice ne svodi samo na
ograničenu, službenu upotrebu, nego i na celovitu, javnu upotrebu srbskog jezika i pisma, na područje gde srbski jezik i srbsko pismo jedino mogu da postoje i žive.

LATINICA U SRPSKOM JEZIKU

Poreklo savremene latinice
 
Istina o savremenoj latinici skrivana je i izvrtana godinama, od njenog nastanka do danas. Došlo je vreme da se otvoreno govori o latinici, bez zataškavanja, obmana i prevara. Tačno se zna ko, gde, kako i kad je stvorio savremenu latinicu i izvršio prilagođavanje latinice glasovnim osobinama srbskog jezika. To je bio Vuk Stefanović Karadžić, u Beču, u svome "Prvom srbskom bukvaru", godine 1827.

Kada su Hrvati  prihvatili i "prigrlili" srbski jezik, kako je rekao Ljudevit Gaj, tada nije postojalo pismo, osim ćirilice, na kojem bi se srbski jezik mogao pisati i čitati. Hrvati su zajedno sa svojim hrvatskim jezikom odbacili i svoju latinicu, na kojoj je pisan kajkavski hrvatski jezik. Hrvatska latinica nije odgovarala glasovnim potrebama srbskog jezika pa je odbačena zajedno sa hrvatskim kajkavskim jezikom.

U kajkavskom jeziku nema slova lj, nj, ć, dž, đ, a slova č, ž, š pisana su sa dva i više slova, po uzoru na mađarsku, nemačku ili italijansku latinicu. Ta hrvatska latinica nije odgovarala glasovnim osobinama srbskog jezika. Vuk je predložio da se za slova č, ž, š uvedu kvačice, po uzoru na češki jezik

                                                                                                                                                          
Tek tri godine posle Vuka, 1830. godine, Ljudevit Gaj pokušao je da uprosti hrvatsku latinicu u "Kratkoj osnovi horvatsko slovenskog pravopisanja" uvodeći valovitu liniju, takozvanu tildu, iznad slova l, n, č, ž, š, ali je od toga odustao 1836. godine i prihvatio Vukova rešenja. Đuro Daničić predložio je da se umjesto dj piše đ.

Prema tome, savremena latinica je pismo srbskog jezika jer je napravljena isključivo prema njegovim glasovnim osobinama.

Latinično pismo stvorio je Vuk Karadžić i dopunio Đuro Daničić, oba Srbina. To su činjenice koje ukazuju da je latinica takođe srbsko pismo, kao i ćirilica. Ona nije ni hrvatska ni katolička, nije vatikanska ni ustaška, nego po svome poreklu, svojoj ulozi i svojim tvorcima u svemu srbsko pismo srbskog jezika. To što još i danas mnogi smatraju da je srbski jezik hrvatski jezik, a latinica hrvatsko pismo, stvar je velikih vekovnih obmana i zabluda, ali i loše obaveštenosti, pa i neznanja.
Tako im je odgovaralo i tako im odgovara. Činjenice govore drukčije.

Latinica van Srbije i u Srbiji

U Vukovo vreme nije bilo zamislivo da se srbski jezik piše i čita ćirilicom van Srbije.

To u 19. veku nije dopuštala Austro-Ugarska država i katolička crkva. Još manje takvi uslovi postoje danas. Srbski jezik i danas se piše i pisaće se latinicom na više od polovine srbskog jezičkog prostora sa blizu 9 miliona govornika van Srbije.

Latinica je, dakle, pismo srbskog jezika van Srbije od sredine 19. veka. U Srbiju je latinica prodrla kada je došlo do ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu, posle 1918. godine. Još više se proširila u Srbiju posle Drugog svetskog rata, od 1945. godine, a naročito posle Novosadskog dogovora, kada su latinica i ćirilica i zvanično proglašene za dva ravnopravna pisma u javnoj i službenoj upotrebi. Tako je ćirilica potpuno potisnuta u Srbiji.

Treba u svemu podržati borbu mnogobrojnih udruženja za vraćanje ćirilice u Srbiju. Ali neka udruženja zahtevaju ukidanje i zabranu latinice u Srbiji. Bune se i traže da se iz Pravopisa srbskog jezika izbaci čak i latinična abeceda.

O zabrani latinice u Srbiji

O zabrani latinice u Srbiji otvoreno se govori. To je osetljivo pitanje i treba mu posvetiti punu pažnju. Zabranom latinice mogle bi nastati neželjene posledice za srbski jezik i srpsku kulturu:

1. Bila bi prekinuta veza sa celokupnom naučnom, istorijskom, kulturnom i umetničkom baštinom srbskog naroda pisanom na latinici u poslednjih 200 godina. Ta baština nije mala. Žrtvovati latiničnu kulturnu baštinu Srba značilo bi isto kao praviti lomaču. Bila bi to najveća lomača za koju Evropa zna.

2. Bila bi trajno prekinuta svaka veza sa srbskim jezičkim prostorom van Srbije sa preko 9 miliona govornika. Taj prostor pripao bi onima koji ga i sami sada otimaju. Posledice takve odluke bile bi ogromne

3. Srbski jezik bio bi potpuno zatvoren u Srbiju, bez izlaza na široki srbski jezički prostor od ukupno 20 miliona govornika.
Trebalo bi se dobro zamisliti šta bi to, zauzvrat, Srbi dobili zabranom latinice. Latinica je bila i ostala živa veza i pupčana vrpca kojom se srbski jezik vezuje za sve prostore srbskog jezika van Srbije gde nije bilo ćirilice. Možemo lako vratiti ćirilicu u Srbiju, ali uvesti ćirilicu u Hrvatsku, Bosnu i sad u Crnu Goru, skoro je nemoguće.


Stvaranjem drugih država na srbskom jezičkom prostoru ćirilica i srbski jezik našli su se u posebnim i veoma teškim istorijskim uslovima, koji ne postoje kod susednih naroda i jezika, s kojima se naše pismo i jezik često i pogrešno upoređuju. Jezički prostor Bugara i Grka sveden je uglavnom na granice njihove zemlje, sa beznačajnim brojem svojih građana van granica. Obrnuto, kod Srba, više od polovine srbskog jezičkog prostora nalazi se van Srbije. Bugari i Grci nemaju milione svojih građana van državnih granica u neposrednom okruženju. Zato se često pozivanje i upoređivanje sa srbskim jezikom i pismom nije opravdano.

Ukidanje i zabrana latinice u Srbiji bio bi štetan čin. Bio bi to carski poklon svima koji silom prisvajaju srbski jezik. Zbog svega toga Jezička tribina Udruženja književnika Srbije smatra da nema opravdanih razloga za ukidanje i zabranu latinice u Srbiji. Latinica se može upotrebljavati u Srbiji samo u zakonom ograničenom obimu, radi očuvanja srpske latiničke baštine i održavanja trajne veze sa celinom srbskog jezičkog prostora van Srbije.

ENGLESKI JEZIK I PISMO U SRPSKOM JEZIKU

Dok se vode rasprave o imenu i preimenovanju srbskog jezika, o jednom ili dva srbska pisma, u Srbiji se pojavio u službenoj i u javnoj upotrebi još jedan jezik i treće pismo. To je engleski jezik i engleska abeceda. Nije više u pitanju samo poneka engleska reč nego i čitave rečenice i čitavi tekstovi. U srbskim gradovima i ulicama potpunu prevlast ima engleski jezik i englesko pismo.

Srbski jezik i ćirilica su u potpunosti proterani iz srbskih gradova i sela. Naši gradovi i sela više liče na Englesku nego na Srbiju. Kolonijalna okupacija engleskog jezika i pisma u potpunosti je ostvarena. Nismo daleko od toga da engleski jezik postane zvanično drugi ili prvi jezik u Srbiji, a engleska abeceda prvo ili drugo pismo, kao što se to dogodilo u engleskim kolonijama.

Nije to slučajno. U Srbiji već predugo nema nikoga da brine o srbskom jeziku. Postoji Institut za srbski jezik Srpske akademije nauka i umetnosti, Matica srbska. Vukova zadužbina. Postoji Ministarstvo prosvete i Ministarstvo kulture. Postoje filološki fakulteti u desetak srbskih gradova, na kojima predaje više stotina profesora, docenata, doktora, magistra književnosti i srbskog jezika. Postoji hiljade profesora srbskog jezika u osnovnim i srednjim školama.

Jezička tribina Udruženja književnika Srbije poziva Ministarstvo kulture i Ministarstvo prosvete Republike Srbije da preduzme mere za zaštitu srbskog jezika i pisma od prekomerne javne upotrebe engleskog pisma i jezika u gradovima i selima Republike Srbije.

U Beogradu, 13. jula 2011.                                                    

Uredništvo Jezičke tribine UKS: