Za tebe je bolje da te ubijemo.

 Međunarodni akti za zaštitu ljudskih prava u izvjesnom obimu garantuju pravo na život. Prisutna je i tendencija da se pojam prava na život proširi na kategorije kao što je „pravo na život dostojan čovjeka“ pa sve do „prava na sreću“, na prvi pogled se čini kao dobrodošlo unapređenje zaštite ljudskog života.

Međutim, kako to obično biva ni ovaj put stvar nije onakva kakvom se čini. Za početak uopšte nije riječ o novoj tendenciji, zapravo ova tendencija je prisutna u praksi još od 30-tih godina prošlog vijeka.

Naime, kovanicu „Život koji nije vrijedan življenja“ prvi je upotrebio, ne neki proslavljeni humanista ili borac za ljudska prava već sam Adolf Hitler u istoimenoj naredbi koju je napisao rukom u oktobru 1939. godine (dokument 1556-PS korišćen u nirnberškim procesima) a na osnovu koje je iz samilosti ubijeno oko 200,000 ljudi koji su bolovali od mentalnih bolesti ili su bili osobe sa invaliditetom, 75,000 ostarjelih osoba i 3,000 djece u dobi između 3 i 13 godina starosti kojima je bila potrebna tuđa njega. Negdje se navodi podatak i da je 400,000 ljudi bilo prisilno sterilisano. Ovo je sve učinjeno iz navodne samilosti jer se na osnovu „najboljeg medicinskog mišljenja koje je dostupno“ smatralo da te žrtve zbog svoje bolesti ili fizičkog stanja vode život koji nije vrijedan življenja. Stvarni kriterijumi kojima je procjenjivan kvalitet nečijeg života nisu bili emotivnosaosjećajne prirode, već isključivo finansijske. Nacisti su izračunali koliko ih na godišnjem nivou košta njegovanje takvih lica te su stvorili ubjeđenje da oni koji ne mogu da im radno koriste predstavljaju „beskorisne izjelice“.

Danas princip „život vrijedan življenja“ ili „život dostojan čovjeka“, isto kao i nekad, ne stvara nikakvu konkretnu obavezu na strani države prema njenim građanima, ali predstavlja osnov za masovno ubijanje. Ovo se najjasnije može vidjeti na primjeru osoba sa invaliditetom. Naime, tjelesni ili duševni poremećaj (utvrđen takođe na osnovu „najboljeg medicinskog mišljenja koje je dostupno“)  predstavlja osnov za prekid trudnoće bez obzira na starost bebe jer se smatra da osobe se ovakvim poremećajem vode „život koji nije vrijedan življenja“ ili modernim jezikom kazano „život koji nije dostojan čovjeka“. Međutim, osobe sa ovakvim nedostacima, koje već žive takav život, nemaju osnova za bilo kakvo potraživanje prema državi koja im nije omogućila bolje. Dakle, „život koji nije vrijedan življenja“ ili „život koji nije dostojan čovjeka“ je dovoljan osnov da se dozvoli ubijanje takvih osoba ali ne i da im se unapredi življenje, kao i 40-tih prošlog vijeka. Takođe, kao i ranije i danas dželati nose bijele mantile i ispred imena im se piše dr.

Postoje i dvije bitne razlike između onoga što je rađeno ranije i onoga što se dešava danas. Prva razlika je u tome što je kriterijum u Nacističkoj Njemačkoj na osnovu kojeg je utvrđivano čiji čivot nije vrijedan življenja bio dovoljno jasan, transparentan, konkretan, čak na neki način i naučno provjerljiv, dok kriterijum za utvrđivanje ko bi mogao da živi životom koji nije dostojan čovjeka nije jasno definisan. Vrlo je rastegljiv i podvrgnut je subjektivnim kategorijama, dakle nije objektivan. Druga razlika je u tome što su žrtve „života vrijednog življenja“ izbrojane i konačne, dok žrtve „života dostojnog čovjeka“ su nebrojene, već višemilionske i još uvjek nijsu konačne.

Nacisti su vješani zbog sistematskog provođenja ovog programa ali je procedura oduzimanja nečijeg života bila strogo proisana i nije bila toliko jednostavna i kratkotrajna kao što je to danas slučaj.