Reprezentativac Republike Srpske izbjegao smrt

 U poslijeratnim godinama majka je bila nezaposlena, otac je ostvarivao stabilne prihode od porodičnog preduzeća koje je odlično radilo. Majka je tek završila srednju školu. Zahvaljujući bezrezervnoj podršci svoje porodice od samog početka odlučila je da ne uskrati rođenje čedu kome je Bog podario život i da mu pruži šansu ma koliko ona u tom trenutku izgledala mala i beznačajna, hrabra majka je s radošću obogatila ovaj svijet muškim čedom. Rođen je 2001. godine u Banjoj Luci, superodličan je đak i najbolji matematičar u razredu, osim talenta za slikanje pokazuje sklonost ka svim sportovima. Kao i svi Srbi i on želi da bude poput Novaka Đokovića, mada za sebe primjećuje da ipak ima servis kao Nadal. Iako nije neka velika Republika, te ni njegov uspjeh na taj način posmatrajući nije veliki, na svakom njegovom koraku prati ga nemjerna roditeljska ljubav i podrška cijele porodice. Mladi sportista – velika nada - na zidovima niže medalje sa turnira i ikone Pravoslavnih svetitelja i svetiteljki a po đačkoj knjižici samo petice. Radost svojim roditeljima a korist svojoj crkvi i otadžbini. Inače, majka je u međuvremenu završila fakultet i upisala master studije, zaposlena je i ima dobra primanja a otac je našao dobro plaćen posao. Kupili su stan i novi automobil.

Ovo je živi čovjek među nama za kojeg bi veliki dio nas i sve institucije Republike redom rekle „za tebe je bolje da se ne rodiš“ i za koji bi njegovu majku krajnje humano savjetovali da joj je bolje da ga ubije. Na svu sreću ona ih nije poslušala te je ovde riječ o živom čovjeku a ne o mrtvom primjeru.

Kakav bi savjet dobila (ova) mlada žena da je danas trudna u opisanoj situaciji i da se obratila institucijama Republike Srpske?

Ako bi pitala Narodnu Skupštinu Republike Srpske ona bi joj rekla da ovu trudnoću može prekinuti po više osnova i da još od 2008. godine to može uraditi čak do samog trenutka rođenja djeteta, te da ona ima punu podršku svih narodnih predstavnika iz svih vladajućih i opozicionih stranaka koji su jednoglasno izglasali ovakav zakon.

Ako bi se obratila ministru zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske on bi joj rekao da je zakon u skladu sa najvišim standardima evropske zajednice i da su u postupku njegovog donošenja učestvovali predstavnici zdravstvenih ustanova, nevladinih orgnizacija, Fonda zdravstvenog osiguranja RS, Instituta za zaštitu zdravlja RS, Agencije za akreditaciju i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite, Gender centra, bolnica i kliničkih centara i građani. Mogao bi joj reći i to da je ovaj zakon obezbjedio najviši mogući nivo medicinske zaštite i obezbjeđenosti za sve koji žele da počine prekid života svom nerođenom djetetu, kao i to da je u nacrtu zakona pisalo da ona to može uraditi čak i mimo znanja svojih roditelja ili zakonsih staratelja ali da su to neki konzervativci izbrisali.

 Ova priča je manje više očekivana da dolazi od doktora koji zarađuju novac od ovog zanata, međutim to se ne može reći i za institucije društva koje se bori protiv bijele kuge. Takođe, ako bi  (ova) mlada žena i na trenutak pomislila da u njoj raste život i da taj život jeste čovjek iako se nije rodio te da kao takav ima pravo na nekakvu zaštitu i obratila se instituciji koja se bavi zaštitom dječijih prava, od Ombudsmana za djecu RS bi dobila odgovor da njena trudnoća i brak predstavljaju društveni problem, da brak joj krši niz osnovnih prava i šteti njenom neometanom razvoju.[1]

Nakon ovakvih savjeta ne bi joj preostalo prostora za dileme – Paprikovac. Put brda ka ponoru, ka pogubljenju svoje bebe stazom dječjeg stradanja pod nazivom „12 beba“. Kada bi stigla na Paprikovac smjestili bi je u salu a osoba bijelog mantila i crne duše kojoj je „dr“ ispred imena ispisano bojom krvi bi sa odjeljenja sišla u gubilište koje je nekima od nas, i njoj samoj, bilo rodilište. Uz put bi „dr“ sestare na odjeljenju koje se spremaju za pauzu drugarski zamolila „naručite za mene kajganu i paradajz salatu imam dole dva abortusa pa dolazim“.[2]
Tako bi naš M.L. umjesto na nekom mastersu i sl. završio prije svog početka, ostavljajući svoju majku nemajkom kojoj bi prećutali da će njeno nevino čedo u krvi umiveno i jednino krvlju grljeno biti spaljeno i da će htjela ona to ili ne ono zauvjek biti dio njenog života, njenog univerzuma i horizonta, svakog daha, dana, noći, pomisli, sumnje, straha... i da će svi razlozi i savjeti koje dobila biti kao zaklon od prašine pred pustošećim vihorom njene usamljenosti.

Možda bi je ipak prije konačne odluke zvona naše Pravoslavne crkve pobudila na želju da upali svijeću za svoje čedo koje cijelom svijetu savršeno nedužno a kao da svima smeta. Možda bi sjajem malene svijeće u njoj tada bila razbuktana majčinska ljubav i toplom suzom rastopljeno srce okamnjeno stavom društva o novom ljudskom životu. Bog bi tada dao te bi Presvetom Bogorodicom koja na ikoni u naručju drži Bogomladenca  (ova) mlada žena doznala savjet svete Crkve koji jedini u ovoj civilizacijskoj pomrčini joj vapije: „Rodi! Rodi! Rodi majko! Rodi!“

[1] Odgovor Ombudsmana za djecu broj: 1114-67-PŽ/12, od 14.08.2012. godine.

[2] Razgovor kojem sam prisustvovao tokom posjete na patologiji na Paprikovcu u julu 2011. godine.