U 72. godini života u Berlinu je od raka umro Džon Hartli Vilijams ( Jojhn Hartlej Williams ) , plodni pesnik čije je masjtorstvo sadžalo u sebi tehničku virtuoznost s neočekivanim lingvističkim eksperimentima.
Njegov prvi pesnički zbornik „Skraćena sličnost „ koji je objavila je izdavačka kuća „Chatto“ & Windus „ 1982. g. nije prošao neprmećen. Sledeća pesnička knjiga „Svetla reka Von „( 1987.) dobila je preporuku od Književnog poetskpg društva. Posle toga knjige ispod njegovog pera počele su da teku nepresušnim potokom, a pesnik se više ne ograničava samo na pesmama, nego počinje da objavljuje i pamflete kao i književne prevode među kojima i grandiozni pesničlki zbornik Marina Soreskua „Necenzirsane pesme „( 2001) kao i „Ožiljak na Kamenu:savremena poezija Bosne „(1998).
Godine 1962. Počeo je da studira enegelsku književnost na Notigenskom univerziztetu, a 1968. je izabran za predavača engelske književbosti na Novosadskom unverzietu, gde sreta i svoju buduću suprugu Gizelu.
Posle svadbe 1970. bračni par se preseljava u Kamerun na čijem univerzitetu Džon dve godine predaje englelsku književnsot.Već 1972. g. odlazi sa ženom u London, odakle se ponovo vraća u Srbiju, da bi nastavio put u Nemačku pošto je 1976 .pesnik izabran za privat docenta na Slobodnom univerzitetu u Berlinu. Upravo u tome gradu će on ostati do kraja života.
U pesničkoj zbirci „Poezija Inferno“ ( 2011) Džon na groteskni način izobličava mlade pesnike koji
čim počnu da objavljuju s nestrpljenjem očekuju priznanja, nagrade i slavu.
Sam Vilijams se svoju prvu nagardu „Arvon Founfation Award ,dobio 1983., a dva puta je nominovan i za Eliotovu nagradu, pa se postavlja pitanje da li se i na njega odnosi groteskna kritika žudnje za nagradama iz njegove knjige „Poezija Inferno „.
Vilijams je bio dovoljno pametan da bi olako prihvatao pohvale i nagarde , ali i kritiku,zato što ga je krasila zadivljujuća sposbnost da trezveno oceni sebe i svoj talenat.