Sve je manje zanatlija koji umiju da naprave taj zaštitni znak italijanske romantike, a slaba zarada uzrok je zatvaranja mnogih radionica.
Od turizma se u Veneciji dobro živi i brzo zarađuje, ali ne i u zanatstvu. Graditelji simbola tog živopisnog italijanskog grada - gondole, jedva sastavljaju kraj sa krajem.
Đanfranko Vjanelo jedan je od rijetkih majstora koji prave gondole. Bez ikakvog plana ili crteža, ovaj majstor na neobrađenom drvetu skicira sastavne elemente čamca po kojem je Venecija možda i najpoznatija.
„Prvo su to samo komadi drveta, ali iz te mase nastaje jedan od najljepših dragulja brodogradnje", objasnio je Vjanelo za njemački državni radio „Dojče vele".
Ipak, ta umjetnost polako odumire. Đanfranko Vjanelo s velikim naporom održava svoj skvero, kako Venecijanci zovu radionice za gradnju gondola.
Za novu gondolu majstor dobije oko 30.000 evra. Kada se odbiju troškovi za skup materijal, ne ostaje mnogo novca. Istovremeno, potražnja za romantičnim „prevoznim sredstvom" opada.
„Venecijansko umjetničko zanatstvo je kolijevka kulture. Evropa ne bi bila ono što je da nije našeg slikarstva, stolarstva, oblikovanja stakla i brodogradnje", smatra Vjanelo.
Šegrtima koji žele da ovladaju izradom gondola predstoji 10 godina obuke. Tek tada mogu da se nazovu „majstorom sjekire". Ipak, mali je broj onih koji se u Veneciji interesuju za taj tradicionalni poziv.
Jedan od malobrojnih šegrta Frančesko Stengel navodi da većina njegovih vršnjaka želi da na brzinu zaradi novac.
„Građenje gondole to ne omogućava. Meni je važno da radim ono što mi pričinjava zadovoljstvo", rekao je Stengel.
Mušterijama brodograditelja - gondolijerima, ipak je lakše: ako se pogode dobri gosti, za sat vremena vožnje mogu da zarade i do nekoliko stotina evra. Tako se novac za kupovinu gondole brzo vraća. Ali, bez graditelja nema ni gondola, a gondolijeri to ne žele da komentarišu. Isuviše se pribojavaju za svoj posao.
Dok na Trgu svetog Marka tokom cijele godine ima turista koji samo za kapućino plaćaju 10 evra, 28-godišnji Kristijan Dordit, najmlađi vlasnik brodogradilišta u Veneciji, koji godišnje napravi oko 4 gondole, ne može se pohvaliti sjajnom zaradom.
„Mnoge moje kolege su već prodale svoj skvero. Novi vlasnici su od toga napravili hotele, vikendice, ili čak privatne kućice-čamce. Neki su morali da zatvore radnju, jer su se komšije žalile na neprekidnu buku brodogradilišta", objasnio je Dordit.
Tako nestaje stari zanat drvorezaca, koji svaku gondolu individualno dekorišu.
Skvero u San Trovasu već je doživeo zlu sudbinu. Gondole stoje tamo samo kao ukras za turiste. Niko ih više ne gradi.